Izdavač Curt Bloch riskirao je život ismijavajući naciste iz svog tajnog skrovišta, a njegovi potomci tek su sad shvatili njegovu važnost

Kao kći trgovaca antikvitetima, Simone Bloch odrasla je u njujorškoj kući punoj rijetkih i tajanstvenih materijala. Blagovaonica je bila prepuna dragocjenih knjiga, uključujući zbirku malih, rukom pisanih časopisa, ilustriranih kolažima u dadaističkom ili nadrealističkom stilu.

"Sve knjige mojih roditelja bile su na neki način zastrašujuće", kaže za Guardian Simone, koja danas ima 64 godine.

Smatrala ih je pomalo jezivima, s njihovim brojnim slikama Adolfa Hitlera i drugih ratnih vođa. Tek mnogo godina kasnije Simone je shvatila da ti časopisi predstavljaju otpor njezina oca holokaustu.

Provela je godine tražeći način da proširi svijest javnosti o časopisima, jednom od rijetkih dosad neotkrivenih književnih pokušaja koji dokumentiraju holokaust u Europi.

To je dovelo do nastanka knjige Gerarda Groenevelda "Podvodni kabaret: Satirični otpor Curta Blocha", koja je nedavno objavljena u Nizozemskoj. Uskoro će biti postavljena i muzejska izložba "Moji su stihovi poput dinamita. Het podvodni kabaret Curta Blocha", čije je otvaranje planirano za veljaču u Židovskom muzeju u Berlinu.

Curt Bloch, Het Onderwater Cabaret, Jewish Museum Berlin, Curt Bloch collection, Charities Aid Foundation America

Stiftung Jüdisches Museum Berli/

Curt Bloch, Het Onderwater Cabaret, Jewish Museum Berlin, Curt Bloch collection, Charities Aid Foundation America

Rođen u Dortmundu 1908. godine, Curt Bloch bio je prvi u svojoj obitelji koji je otišao na sveučilište, studirajući pravo u glavnom gradu Njemačke, koji je u to vrijeme bio središte užurbane avangardne kabaretske scene.

Curt je bio Židov i od početka se protivio Hitleru. Godine 1933., kada je Hitler uveo zakon kojim Židovima zabranjuje položaje u državnim službama osim ako se nisu borili u Prvom svjetskom ratu, Bloch je napisao oštar odgovor vlastima, izjavljujući da nije služio u ratu jer je imao pet godina kad je izbio.

Kad su mu gestapovci pokucali na vrata, Curt je bio spreman. Iskrao se kroz prozor s kata kuće s nešto novca koji je sakrio i pobjegao preko krovova te naposljetku dospio u Nizozemsku.

Ali nije dugo bio na sigurnom. Nijemci su 1940. godine napali Nizozemsku i ubrzo tamo započeli progon Židova. U ljeto 1943. Bloch je pronašao utočište u prostoru iznad potkrovlja male kuće u predgrađu u Enschedeu, na njemačkoj granici.

Tu je počeo izdavati prvi broj svog časopisa. Pisao je nalivperom, radio kolaže od izrezaka i ručno spajao stranice. Časopis je nazvao Podvodni kabaret pozivajući se na nizozemski izraz za ljude koji se skrivaju, "ronioci", i na omiljeni oblik političkog teatra u Weimar Berlinu.

Podržavatelji nizozemskog otpora pomogli su da se The Underwater Cabaret distribuira do 30-ak drugih "ronilaca". Uz političke komentare, Bloch je objavljivao vrlo osobne tekstove.

Njegova majka Paula i mala sestra Hélène pratile su ga u Nizozemsku i također se skrivale. U svibnju 1943. zatočeni su i prevezeni u Sobibor, gdje su ubijeni. Curt je znao da su uhvaćene, ali je mogao samo nagađati njihovu sudbinu. Hélène je posvetio nekoliko pjesama, od kojih je jedna sadržavala stihove: "Ostani jaka protiv mržnje, izdaje i prezira/A kad ratu jednom dođe kraj/Krenut ću te tražiti."

Takvo pisanje bilo je iznimno opasno: ljudi koji su u to vrijeme uhvaćeni kako se rugaju Hitleru bili su ubijeni. Zašto riskirati? Simone vjeruje da je to bio način da se njezin otac "bori s vlastitim očajem". To je bio znak da je i u takvim okolnostima otpor moguć.

"Izvući se s nečim kad se ne možeš izvući ni s čim", kaže Simone. Osim toga, Curt je imao ego, a časopis mu je dao određenu reputaciju, čineći ga "podzemnim Stephenom Colbertom".

Bloch je ukupno napravio 95 brojeva časopisa. Posljednji broj nosi datum 3. travnja 1945. Do tog dana Enschede je tek bio oslobođen i Bloch je mogao napustiti svoje skrovište. Otputovao je natrag u Amsterdam, gdje je upoznao preživjelu logorašicu iz Auschwitza Ruth Kan i njome se oženio.

1948. emigrirali su u SAD. Curt je umro 1975. godine, kada je Simone imala 15. Nije se dobro slagala s ocem - smatrala ga je "nemogućim... iz raznih razloga". Kako tada nije govorila njemački, nije mogla razumjeti ni što je napisao. Tek nedavno, nakon godina istraživanja koje je dijelom provela njezina kći Lucy, Simone je shvatila puni značaj rada svog oca koji je bilježio strašno razdoblje povijesti.