U Galeriji Račić

Istraživanja umjetničkog para iz Rima Lucije Di Luciano i Giovannija Pizza

Variazioni 1966

 Kolekcija Marinko Sudac
Programirana umjetnost je Milanu u svibnju 1962. godine definirao Umberto Eco

Ljubitelje poslijeratnih avangardi i apstrakcije geometrijskog, minimalističkog predznaka posebno će obradovati izložba koja se održava u Galeriji Račić, a predstavlja vodeće figure talijanske programirane umjetnosti, umjetnički par Luciju di Luciano i Giovannija Pizza. Riječ je o djelima koja je za potrebe ove izložbe ustupio poznati kolekcionar Marinko Sudac. Svi su radovi na izložbi nastali 60-ih godina prošlog stoljeća i dio su njegove kolekcije i programa Instituta za istraživanje avangarde.

image

Giovanni Pizzo, Sign - Gestalt No. 19

Kolekcija Marinko Sudac

Programirana umjetnost, kako je poznato, javlja se početkom 60-ih, kad ju je povodom istoimene izložbe u Milanu u svibnju 1962. godine definirao Umberto Eco u svom uvodnom tekstu kataloga. Sam termin koji su nešto ranije skovali Eco i Bruno Munari (u prosincu 1961.) odnosi se na ona umjetnička istraživanja koja nisu "kreacija", nego "konstrukcija" te iz tog kuta promatranja umjetničko djelo više nije predmet koji je jedinstven, neponovljiv i apsolutan, nego poprima smisao "višestrukog" praktičnog iskustva, elementa modifikacije stvarnosti, sredstva za racionalnu komunikaciju između "operatora" (umjetnika) i onoga koji kritički "reelaborira" objekt, također kroz vlastiti fizički pokret (korisnika). Fenomenološko shvaćanje stvarnosti i njezine kontinuirane evolucije u vremenu i prostoru kroz perceptivne procese ljudskog znanja postaje tako prioritetni cilj takozvane umjetničke, odnosno "operativne" aktivnosti. Eco u svom tekstu pojam "programirana umjetnost" (arte programmata) tumači, među ostalim, kao "dijalektiku između slučaja i programa, između matematike i hazarda, između planirane kompozicije i slobodnog prihvaćanja onoga što će se tek dogoditi".

Rigorozno osmišljeni logičko-matematičkim jezikom, radovi na izložbi "Programirana umjetnost" vrlo dobro dočaravaju ideju o umjetnosti o kojoj piše Eco i koju su tih godina propagirali talijanski umjetnici okupljeni oko tog pravca, kao i glavne smjernice na kojima se temelji djelovanje umjetničkog para Di Luciano - Pizzo. Kroz semiotičko-strukturalni proces, Pizzo i Di Luciano istražuju binom prostor/vrijeme, dolazeći, kroz računanje i kombinaciju znakova, do estetske operacije koju na koncu demonstrira umjetnički artefakt koji je pred nama. No kako su primijetili neki interpreti njihova rada, Di Luciano i Pizzo, iako polazeći od zajedničkog istraživanja, svoju umjetničku analizu razvijaju ipak na drugačiji način sa željom da dosegnu individualan i originalan estetski jezik.

Lucia Di Luciano (Siracusa, 1933.) i Giovanni Pizzo (Veroli, 1934.) djeluju u Rimu od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, a zanimljivo je da su povezani i s našom umjetničkom sredinom sudjelovanjem na izložbi "Nova tendencija 3" u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu tijekom kolovoza i rujna 1965. Ta će izložba, kako navodi Ješa Denegri u tekstu povodom izložbe u Račiću, prvi put okupiti brojne novopridošle umjetnike. Među ostalim, pripadnike sovjetske skupine Dviženije i američke Anonima Group i ostale uglavnom iz zemalja Zapadne Europe, među kojima i par Di Luciano - Pizzo, vjerojatno, piše Denegri, prema preporuci Enza Marija nosioca osnovne koncepcije izložbe "Nova tendencija 3". Denegri, također, poimanje umjetnosti i operativne postupke para Di Luciano - Pizzo dovodi u kontekst Arganova teorijskog postulata o "umjetnosti kao istraživanju" gdje cilj i rezultat umjetničke operacije nije izvedba slike kao jednokratnog finalnog estetskog predmeta, nego je, naprotiv, posrijedi "slijed slika od kojih niti jedna ne može imati prednost, odnosno ne može biti značajnija od ostalih".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 01:20