'NOVA' SLIKA RENESANSNOG GENIJA

INOSLAV BEŠKER Još jedna žena u Leonardovu haremu i još jedna velika tajna

Nakon detaljnih istraživanja vjeruje se da portret prikazuje Biancu Sforzu, izvanbračnu kćer Ludovica ‘Il Mora’ Sforze

U Italiju se privremeno vraća jedna polumilenijska ljepotica, jer će u Prijestolnoj dvorani Vojvodske palače u Urbinu, remek djelu zadarskog arhitekta Lucijana iz Vrane, od 6 prosinca do 18 siječnja biti izložena Lijepa kneginjica, također remek djelo, ali iz ruku Leonarda iz Vincija, renesansnoga univerzalnog genija.

Prvi put je izložena tek 2010 u Göteborgu, pa je ovo u Urbinu ne samo talijanska premijera, nego jedna od rijetkih prilika da se slika vidi.

Male dimenzije

Među mnogim tajnama vezanima uz Leonarda (cijela biblioteka je objavljena o Moni Lisi i njezinim, najčešće isforsiranim misterijima) ubraja se i ta zaista lijepa slika uistinu lijepe curice (srećom se dala na majku).

To je djelo malo dimenzijama: na listu pergamenta, visokome 33 centimetra a širokome 23,9, naknadno nalijepljenome na drvenu podlogu, portret je naslikan kredom i tušem, striktno iz profila, onako kako je pedesetak godina ranije Piero della Francesca portretirao Federica iz Montefeltra i ženu mu Battistu Sforzu (s time što je Federico portretiran iz lijevog profila jer je desni bio unakažen, a u Leonardovo doba i to je postala manira; eto kako slučaj zna krojiti modu).

Otisak prsta

Dugo se za nj nije ni znalo. Pojavilo se na aukciji u kući Christie’s u New Yorku, gdje ga je prodavala udovica firentinskog antikvara Giannina Marchiga. Bilo je predstavljeno kao maniristički uradak nekoga iz nazarenske škole, dakle iz prve polovice XIX stoljeća. Udovica ga je procijenila između 12.000 i 16.000 dolara, ali bilo je ponuđača, pa je kanadski kolekcionar Peter Silverman na kraju platio 21.850 dolara. Već tada se posumnjalo da je djelo Leonardovo, a ne samo nalik njegovima. Mimo raznih ekspertiza presudna je bila tehnologija: multispektralnom kamerom, koju je ponudila Lumiére Technology Company, snimljen je jasan otisak desnog kažiprsta, pa se moglo usporedbom nedvojbeno utvrditi da je to radio Leonardo, jer je otisak bio istovjetan s otiscima već ranije utvrđenima na Navještenju i na Sv. Jerolimu. Naime, umjetnik iz Vincija imao je običaj jagodicama prstiju razmazivati boju kako bi dobio mješavinu nijansi s efektom prigušena svjetla, tipičnu za mnoga njegova slikarska djela.

Nakon toga je utvrđeno tko bi mogao biti lik. Kombinirajući usporedbe s Leonardovim stilskim značajkama u pojedinim razdobljima i dostupne dokumente, zaključeno je da je to Leonardo slikao za svoga prvog boravka u Milanu na dvoru Ludovica “il Mora” Sforze, oko 1495, te da je lijepa kneginjica Ludovicova izvanbračna kći Bianca Sforza (1482-1496), rođena u vezi s ljepoticom Bernardinom de Corradis i naknadno priznata. Upravo tada se kombinirala njezina udaja za Galeazza Sanseverina.

Kratak život

Curica se udala u početku 1496, s nepunih 14 godina (danas bi to bilo kazneno djelo pedofilije, ali onda tko je ženu pitao), a u studenome iste godine je umrla, ne znamo da li pri porodu. Od nje je ostao samo taj portret - više nego od mnogih s punijim i sretnijim, da ne kažemo duljim životom.

Portret je nastao u jednome od umjetnički najsretnijih razdoblja Milana. Dok je Ludovico “il Moro” bio namjesnik, pa vojvoda, okupio je na svom dvoru mnoge velike umjetnike svog doba, glazbenike, pjesnike itd., a među njima bili su i arhitekt Bramante, te univerzalni Leonardo. U to je doba on naslikao i znamenitu Damu s hermelinom (sada u Krakówu), za koju općenito smatraju da je bila Cecilia Gallerani. U harem svojih ženskih portreta Leonardo je mogao uvrstiti još jednu ljubavnicu iz “Morova” harema: sada visi u Louvreu, zovu je Belle ferronnière (po lančiću s draguljem na čelu), a za života to je vjerojatno bila Lucrezia Crivelli. U ta je doba Ludovico “il Moro” dao Bramanteu da mu rekonstruira crkvu Milosti, pa je ondje Leonardo naslikao svoju čuvenu (i glasovito propalu) Posljednju večeru.

Izvorno u knjizi

Dok su ostali portreti završili po kraljevskim zbirkama, kako je mala zlosretna Bianca dospjela u ostavštinu anonimnoga staretinara? Ne zna se točno - ali barem nešto su utvrdili Martin Kemp (oxfordski emeritus, koji je o svemu tome napisao knjigu) i Pascal Cotte. Analizirajući rupice na rubu pergamenta bili su ne samo sigurni da je on bio uvezan u knjigu pa iz nje istrgnut, nego su knjigu i našli. Bio je to životopis Francesca Sforze, inkunabula iz 1490, sada u Warszawi u poljskoj Narodnoj biblioteci. Na koricama je minijatura koju je slikao Giovanni Pietro Birago, i koja aludira na svadbu Galeazza Sanseverina s malom Biancom. Vjeruje se da je kodeks, u koji je uvezan i original, Sanseverinovo vlasništvo, otet za francuske pljačke Milana 1499, te da ga je francuski kralj François I darovao poljskom kralju Zygmunutu I prigodom vjenčanja s Bonom Sforzom. A onda je netko sliku istrgnuo, kako su istrgnute mnoge i iz zagrebačkih dobro čuvanih kodeksa. Pa je nalijepljena na drvo. Tko ju je ukrao, vjerojatno nije znao čija je, pa ju je možda utopio za pet para…

Čim je portret pripisan Leonardu, njegova je cijena vrtoglavo narasla: na 107 milijuna eura. Dokaz više da je Braco Dimitrijević u pravu sa svojom metaforom o kneževoj lopti upaloj u dvorište jednoga od dvojice slikara. Slika, naime, nije postala nimalo ljepša (teško da bi i mogla biti), ali je dobila skuplju etiketu. Pokazalo se da je etiketa 5000 puta skuplja od ljepote…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:42