IN MEMORIAM Odlazak erudita i najboljeg arhitekta među povjesničarima

Vladimir Bedenko ostat će u sjećanju kao cijenjeni sveučilišni profesor, autoritativni znanstvenik i strastveni istraživač, erudit i intelektualac, kao jedinstven sugovornik o arhitekturi, povijesti i baštini, literaturi, estetici i likovnim umjetnostima, ali i o svakodnevnim temama. Svestran i radoznao za sve proizvode duha i kreacije, za život u najobuhvatnijem smislu, Bedenko nije znao za razlike, ali je uvijek i u svemu zahtijevao razinu i respektirao kvalitetu. Svojim mišljenjem i radom spajao je tehničku i humanističku sferu demonstrirajući jedinstvo kulture. Poznata je definicija njegova mentora Milana Preloga: “Najbolji arhitekt među povjesničarima, najbolji povjesničar umjetnosti među arhitektima”. No, uz to je Bedenko zadivljavao poznavanjem klasičnog i srednjovjekovnog latinskog jezika, odlično znao njemački, engleski i poljski, a služio se većinom europskih jezika. Lingvističko znanje pomagalo mu je kad se uhvatio povijesnih iskona starijih urbanih cjelina i pisanih izvora. Upuštao se u tegobna gonetanja, istinu i bit težio je otkriti sam. Rezultat su bile revizije starijih spoznaja i inovativne interpretacije. Bio je skeptičan i sklon smionim, čak vrtoglavim tezama, ali uvijek spreman da ih dokaže empirijski i teorijski.

Pravocrtan put

Karijera Vladimira Bedenka odvijala se uzorno i pravocrtno: nakon mature u klasičnoj gimnaziji 1961. upisuje se na Arhitektonski fakultet, diplomira 1967., a na Katedri za teoriju i povijest arhitekture zapošljava se 1970. kao asistent i iste godine upisuje postdiplomski studij. Paralelno gradi nastavnu i znanstvenu karijeru - od asistenta do redovnog profesora, od magistra do doktora znanosti. U doktoratu, objavljenom 1989. pod naslovom “Zagrebački Gradec, kuća i grad u srednjem vijeku”, iznio je originalnu tezu o urbanoj genezi Gradeca i nepobitnim dokazima razriješio niz dvojbi. Istraživanja srednjeg vijeka dovela su i do drugih, prividno ili tek dijelom razriješenih pitanja. Tako je čitanjem Zlatne bule rekonstruirao teritorij Gradeca i dokazao da je Popov toranj izvorno kraljevska kula, a ne kanonička utvrda, a i to da je Kaptol već sredinom 13. st., neposredno nakon tatarske najezde, bio utvrđen, što se nije znalo. Radovima o srednjovjekovnim zagrebačkim naseljima Bedenko se uvrštava u časni niz koji počinje s I. K. Tkalčićem 1881. Sudeći prema količini radova, moglo bi se učiniti da se Bedenko usredotočio na Zagreb, ali nije tako. Od početka je njegov interes bio usmjeren na gradove kontinentalne Hrvatske: Križevce, Staru Gradišku, Požegu, Belišće, Nuštar, Vinkovce i druge. Istim instinktom birao je i punktove druge povijesne regije, Istre, u koju u sklopu terenske nastave zalazi sa studentima. Osim naseljima, bavio se pojedinim arhitektonskim spomenicima, novovjekim stilovima: historicizmom i secesijom. Studija “Hrvatski gradovi - stanje, uzroci i oblici ugroženosti” u sklopu Strategije prostornog razvoja Hrvatske iz 1995. predstavlja sintezu njegova istraživanja i znanja. Desetak godina kasnije u razgovoru za glasilo studenata Arhitektonskog fakulteta stanje baštine ocijenio je ovako: “Između velikog htijenja i katastrofe”.

Terenska nastava

Bedenkov znanstveno-spisateljski opus povezan je sa sudjelovanjem u programima i projektima obnove baštine i njegovim nastavničkim radom. Uvjeren da tematika zaštite i obnove pripada edukaciji, posvetio joj je niz kolegija. Kao neprijeporni autoritet, imenovan je 1994. voditeljem poslijediplomskog studija “Graditeljsko naslijeđe” i predstojnikom Zavoda za graditeljsko naslijeđe Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. No, glavna preokupacija bili su mu teorija i povijest arhitekture. Od samog početka Bedenko je predavanja spajao s terenskom nastavom, najprije obilaskom Zagreba, pa Slavonije i Dalmacije. Od 1972., kad je u Motovunu organizirao ljetnu školu, Istra je postala poprište istraživanja. U spomenutom intervjuu pogledom unatrag zaključuje: “Mislim da su rezultati fantastični... kompletna dokumentacija za male gradiće kao što su Plomin, Boljun, Draguć, Gračišće, Sveti Lovreč Pazenatički, Svet-Vinčent...” Do 2001. istraženi su Vodnjan, Barban, Mutvoran, Momjan i Završje.

Susret u Demetrovoj

S Arhitektonskim fakultetom Politechnike Krako-wske uspostavlja 1978. suradnju i sudjeluje u znanstvenim skupovima učilišta. Bedenko ih koristi za predstavljanje hrvatske arhitekture i spomenika. Na sličnim konferencijama Bedenko 80-ih i 90-ih nastupa u Bruxellesu, Londonu i New Yorku te gostuje na europskim tehničkim sveučilištima. Godinama sudjeluje u ljetnim školama ILAUD-a (Laboratorio internazionalne di Architettura e Disegno Urbano), s težištem na projektiranju u povijesnoj sredini. U nacionalnom i međunarodnom komitetu ICOMOS-a aktivan je 90-ih kao potpredsjednik. Među Bedenkovim konzervatorskim studijama i projektima rekonstrukcije ili obnove ističu se one za Medvedgrad, burg Gradec kod Vrbnika, zgradu generalata u osječkoj Tvrđi i gotičku župnu crkvu u Voćinu, razorenu u Domovinskom ratu. Na temelju istraživanja predložio je idealnu rekonstrukciju.

Najvažnijim znanstvenim radom iz doba Bedenkove pune zrelosti smatra se prijevod Vitruvijeva djela “Deset knjiga o arhitekturi” iz 1999. Pogovor “Vitruvije i njegovo djelo” njegov je znanstveni doprinos poznavanju Vitruvijeve teorije projektiranja. Takav golem pothvat, moguć na temelju savršenog poznavanja povijesti i teorije arhitekture, latinskog, ali i drugih modernih europskih jezika, mogao je ostvariti samo Bedenko.

Prije dvije godine, u razgovoru u Demetrovoj gdje je šetao sa psom, Bedenko mi je rekao da mu treba još 50-ak godina da dovrši ono što je uočio kao važno. Nije mu bilo suđeno ni mnogo manje , ali je svojim radom i prisutnošću snažno obilježio kulturu i vrijeme.