HRVATSKI ARLINGTON Viktor Kovačić napravio nacrt za spomenik žrtvama Prvog svjetskog rata

Grob vojnika ne bi trebao biti jednak grobu ostalih. Najbolje bi bilo da bude uski položeni humak, zarastao u travu. Umjetni kres neka bude što tanji tako da bude naglašena skromnost i samosavladavanje, a ne raskoš. Treba biti domaće zelenilo na groblju. A po sredini neka stoji centralni hram. Ovim je riječima arhitekt Viktor Kovačić 1916. godine u pismima banu Teodoru Pejačeviću objašnjavao ideju o groblju žrtvama koje su stradale u Prvom svjetskom ratu.

Vojni muzej

Sačuvane su i bilježnice u kojima je naš možda i najveći arhitekt s početka 20. stoljeća, putujući Hrvatskom, ponajviše po Slavoniji, radio nacrte za svoje ideje, vezane uz ovu tematiku. Inspiraciju je dobrim dijelom nalazio u narodnoj umjetnosti. Bio je, kako iz pisama možemo saznati, na čelu Zemaljskog odbora Kraljevine Hrvatske i Slavonije za skrb oko ratničkih grobova, pa je u odsutnosti bana i on sam vodio te sjednice.

Ovih je dana gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, nakon sastanka s predsjednikom Ivom Josipovićem, najavio u prostorima Paromlina i Gredelja Vojni muzej, a na Mirogoju verziju hrvatskog Arlingtona, odnosno Vojnog muzeja. S druge strane, u Umjetničkom paviljonu u tijeku je izložba koja otkriva povijest plemićke obitelji Pejačević, najčešće kroz obiteljske portrete. Primjerice, onaj Teodorov radio je Vlaho Bukovac.

Do sada nepoznata pisma bana i arhitekta otkrivaju sponu između dvojice snažnih ličnosti epohe. U istom je “paketu” još jedno pismo, oca moderne arhitekture Adolfa Loosa, koji se zauzimao za ukidanje ukrasa i koji je imao brojne sljedbenike diljem Europe. Loosovo je pismo u ovom slučaju obiteljsko, raspituje se za zdravlje bana Turkovića. Upoznao ih je arhitekt Josip Marković, koji je najznačajniji dio svojeg opusa ostavio izvan Hrvatske, kasnije je bio diplomat, a nama je najpoznatiji kao otac Teodore Marković, odnosno Dore Maar - Picassove muze. Josip Marković je, pak, dok je još živio u Zagrebu surađivao s Viktorom Kovačićem te ga je upoznao s obitelji Vrbanić kojima je ovaj arhitekt u ulici Ivana Gorana Kovačića izgradio znamenitu vilu.

Antikvar Gašparac

Ova je pisma - poveznice između nekih od najvažnijih ličnosti epohe - otkrio antikvar Jura Gašparac u zbirci povjesničara umjetnosti Tihomila Stahuljaka.

Pisma, kako je tumačio Stahuljak, pokazuju “prisno sporazumijevanje između njih dvojice”. Tu se može pročitati i banova grižnja savjesti. Naime, kada je Bolle sa svojom ekipom rušio Bakačevu kulu, Viktor Kovačić, koji je svojim oštrim jezikom već stekao niz neprijatelja, bana je molio za pomoć da se ta naslina purifikacija spriječi. Ban se, iz svojeg dvorca u Našicama, oglušio na njegove pozive. No, zato u pismima u kojima raspravljaju o tome kako bi trebao izgledati centralni spomenik žrtvama Prvog svjetskog rata pokazuje mnogo strpljenja. Kovačić mu opisuje i kako putuje po Beču, u potrazi za literaturom o ovoj tematici. Piše i kako je vidio mnoga kićena groblja, koja po njegovom mišljenju samo vrijeđaju dostojanstvo pokojnika stradalih u ratu. “Kovačić je u to ratno vrijeme iz Zagreba putovao kad god je želio, pa se može zaključiti da sa Zemaljskim odborom za skrb oko ratničkih grobova, nije surađivao kao umjetnik u vojničkoj odori pod zaštitom oružja, već kao izabranik na temelju vrlina poznatih u godinama prije rata”, tumači Stahuljak.

S pregovorima oko groblja, može se iščitati iz dokumenata, bilo je upoznato i Ministarstvo rata koje je bilo u Beču. Pejačević, jedan od najbogatijih ljudi, industrijski magnat i veleposjednik koji se kao ban borio za slobodu tiska, i Kovačić, seosko djete, siroče, upoznali su se ranije, dok je arhitekt uređivao svečane prostorije u Banskim dvorima. U doba prepiske Teodor Pejačević nije više ban, već hrvatski ministar u ugarskoj vladi. A odmah po završetku Prvog svjetskog rata njegov je dvorac u Našicama opljačkan i oštećen. Kovačićev je, pak, temperament po mnogima najbolje opisao Ljubo Babić: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan, nelagodan, prema slabijima grub i osoran, prema jačima laskav i umiljat.

Vrijedna zbirka

U Kovačićevim bilježnicama su, dakle, sačuvane su brojne skice koje svjedoče o tome kako bi trebao izgledati spomenik žrtvama Prvog svjetskog rata, koji je zamišljen da stoji usred tih jednostavnih grobova, a koji je, prema svemu sudeći, dosta nalikovao znamenitom Vrbovečkom mauzoleju (Kovačić ga je izgradio s Hugom Ehrlichom); jednostavan, od švedskog granita, dok je gore raskošan mozaik. Pa, iako u maloj skali, svjedoče o svim vrijednostima za koje se zalagao autor Palače burze; jednostavnost, moderne linije, ali uz uvažavanje prošlosti, pa čak i narodne arhitekture.

Njegova se ideja nije ostvarila, zapravo se dugo sve odgađalo zbog niza birokratskih prepreka.

Sve navedeno je iz zbirke vrijednog čuvara Tihomila Stahuljaka, za koju Željka Čorak tvrdi da je “karika koja nedostaje u povijesti umjetnosti”, no kojoj se još traži adekvatan dom, pa apeliramo na to. Riječ je o zbirci koja je nepresušno vrelo informacija iz prošlosti.