‘HAZU se ne možemo osloboditi, a evo u kojem je stanju zbirka od 12 000 umjetnina nacionalnog muzeja pohranjena u čuvaonicama‘

Izložba Viktora Popovića Bez naziva (Arhiv palače Vranyczany-Dobrinović) Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 7. studenoga do 3. prosinca, predstavlja u Galeriji Josip Račić. Projekt je umjetnikov osvrt na složenu povijest Nacionalnog muzeje moderne umjetnosti u palači Vranyczany-Dobrinović od 1934. godine do trenutne post-potresne cjelovite obnove.

Prema riječima Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustosa izložbe, Viktor Popović na izložbi predstavlja dvije teme.

Prva je zasnovana na fotodokumentaciji interijera palače iz zlatnih dana njezinih financijera, obitelji Vranyczany-Dobrinović, koja je više dekada u njoj imala svoj reprezentativni dom. Popović ih tehnikom serigrafije prenosi na grafički papir, koristeći kao pigment prašinu prikupljenu na lokaciji tijekom redovitih čišćenja posljedica građevinskih radova rekonstrukcije. Rezultat su već spomenute blijede paslike slavne prošlosti. Branko Franceschi o tome kaže: "Za očekivati bi bilo da će reprezentativna palača – koja je u međuvremenu postala sjedište muzeja sa zadatkom prikupljanja, čuvanja i interpretacije vizualne umjetnosti stvarane od vremena buđenja želje za samostalnom hrvatskom državom pa sve do danas kada je Hrvatska samostalna više od trideset godina –upravo sada doživljavati svoje najveličanstvenije dane. Nažalost, navada da se traje i radi uz jalove kompromise i uz nedostojna rješenja proistekla iz nedostatka vizije, ove trenutke čini vjerojatno najdramatičnijima u skoro 120 godina dugoj povijesti Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti".

Dok je unutrašnji prostor Galerije Račić posvećen temi trenutnog stanja Palače, predstavljenog snimkama improvizirane čuvaonice u kojoj je pohranjena zbirka od 12 000 umjetnina. Tema je obrađena fotografijama koje je snimio sâm Popović u namjeri da ih izvede kao samostojeće dvostrane svjetlosne kutije, objedinjene u instalaciju s postamentima preuzetima iz Muzeja. Postamenti koji su pored funkcije oslonaca umjetnina sada i sami postali umjetnički objekt, možda najbolje, kako pišu iz NNMU, "demonstriraju osjećaj apsurda, pred treću selidbu Muzeja u dvije godine, onu koja će ga u potpunosti izmjestiti izvan njegova sjedišta.

O svemu Franceschi piše i u popratnom predgovoru: "Ništa ne može bolje predočiti zimu našeg nezadovoljstva od sablasnih reinterpretacija povijesne fotodokumentacije velebnih dana sjedišta Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti dok je bio dom obitelji Vranyczany. Ogledalo naših frustracija postavio je Viktor Popović u uvodnom, grafičkom dijelu izložbe Bez naziva (Arhiv palače Vranyczany-Dobrinović). Naime, iduće, 2024. godine obilježava se 90 godina djelovanja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Palači Vranyczany-Dobrinović i istovremeno započinje prva u neizvjesnom nizu godina tijekom kojih će Muzej zbog nespretne cjelovite obnove biti izmješten iz Palače. Podsjetimo da je tijekom gotovo stotinu godina dugog razdoblja Muzej izvan Palače djelovao samo tijekom Drugog svjetskog rata, izbačen na ulicu, kako bi tadašnja vlast njegovo sjedište u snishodljivoj političkoj gesti umiljavanja prenamijenila u veleposlanstvo tada fašističke Italije. Ni sljedeća se vlast neće prema Muzeju pokazati boljom. Nakon rata Muzej se vraća u Palaču kako bi političkom odlukom, a protivno volji svoje uprave, bio podveden pod zagušujuću administraciju tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, čijeg se stiska ni do danas ne može osloboditi. Promjena naziva u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti nije pomogla, dapače, danas Muzej, iako kurentni naziv naglašava njegovoposlanje nacionalne institucije, živi tek blijedu varijantu svojih potencijala i značaja zbirke kojom upravlja. Toliko o kulturi u Hrvata".

Branko Franceschi.

Vanesa Pandzic/Cropix

Zahvalni smo, nastavlja Franceschi, "Viktoru Popoviću na brzoj reakciji kojom je status neizvjesne budućnosti Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti transformirao u umjetnički rad i tako ga zabilježio za vječnost. Vrijeme će pokazati hoće li seova situacija jednom doimati nevjerojatnom, ili će biti zapamćena kao početak konačne dezintegracije Muzeja. Ovom se temom Popović odmaknuo od svoje poslovične ukotvljenosti u poznati, lokalni kontekst, ali njemu,kao i svakom drugom vizualnom umjetniku, muzej lijepih umjetnosti predstavlja prošireni dom i zavičaj do čije mu je sudbine osobno, kulturološki i egzistencijalno stalo. Nakon potresa, ali ponajviše uslijed nedostatka vizije i osjećaja za javnu dobrobit, oplemenjujući prostor kulture je sužen. Možda tek privremeno, možda i na duži rok, a vjerujući u svoje poslanje borimo se zajedno s umjetnicima da to nipošto ne bude zauvijek".