Fumiko Išioka, tada ravnateljica Tokijskog centra za obuku o holokaustu, jednom je prilikom, kako bi japansku djecu upoznala s temom Holokausta, iz Državnog muzeja u Auschwitzu u Poljskoj nabavila nekoliko predmeta koji su pripadali djeci zatočenoj na tom strašnom mjestu. Među predmetima, osim dječje cipele i čarape te limenke koja je nekad sadržavala otrovni plin „Ciklon B“, a koji su nacisti koristili za ubijanje Židova, nalazio se i jedan kovčeg koji je odavao samo tri informacije o svome podrijetlu: ime i prezime jedne djevojčice, njen datum rođenja te status siročeta.
Ugledavši kovčeg djeca su se zainteresirala za priču njegove vlasnice Hane Brady, do koje su, zahvaljujući ustrajanom istraživanju Išioke, naposlijetku i stigli, a priča o Hani, njenom bratu Jiříju te njihovoj obitelji obišla je svijet.
Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, koji se obilježava 27. siječnja, Arheološki muzej u Zagrebu ugostio je izložbu plakata „ Priča o Haninom kovčegu“ autora Lubomíra Šula, češkoga pedagoga i tadašnjeg ravnatelja Centra za djecu i mladež u Haninom rodnom gradu. Šula je, naime, u okviru obrazovanja o Holokaustu djecu želio podsjetiti na tragičnu životnu priču njihove sugrađanke. Izložba koja, zahvaljujući Jiříjevim sjećanjima i pomoću fotografija koje je sačuvao, pripovijeda o stravičnoj sudbini malene djevojčice i podsjeća na sudbinu ogromnog broja žrtava Holokausta dosad je postavljena u sjedištu Vijeća Europe u Strasbourgu te diljem Češke, a češko veleposlanstvo istu namjerava postaviti i diljem Hrvatske, prvenstveno kako bi se mlade generacije obrazovale o užasima Holokausta i važnosti tolerancije. Izložba, koja je za građanstvo otvorena upravo do 27. siječnja te se besplatno može razgledati između 12 i 16 sati, ostvarena je zahvaljujući suradnji veleposlanstava četiriju država: onome Republike Češke, Države Izrael, Japana i Kanade. Na svećanom otvorenju koje je održano 23. siječnja i kojem su prisustvovali češki veleposlanik Milan Hovorka, kanadski veleposlanik Alan Bowman, izraelski veleposlanik Gary Koren te privremeni otpravnik poslova u veleposlanstvu Japana Tatsuyuki Ueda, kao i drugi uvaženi gosti, spomenuto je da Hrvatska uskoro preuzima predsjedanje IHRA-om (International Holocaust Rememberance Alliance) te je predstavljena Hanina priča koja podsjeća na strahote iz ne tako davne prošlosti.
Hana je, naime, rođena 1931. godine u češkome gradiću Nové Město na Moravě. U to vrijeme njeno malo mjesto imalo je oko 2.5000 stanovnika, koji su se uglavnom bavili poljoprivredom i proizvodnjom u malim radnjama. Hana je sretno živjela s ocem Karelom, majkom Markétom te bratom Jiříjem. Bradyjevi su držali prodavaonicu i bili su dobrostojeći, a blagodati koje su uživali dijelili su s potrebitima kojima je Hana svakoga tjedna dostavljala pakete hrane i odjeće.
Ljeti, kada bi vrijeme bilo lijepo, Hana bi ga provodila u igri kod potoka iza svoje kuće, penjala se na veliko drvo ili pak uživala u ljuljanju na njivi, u čemu ju je najčešće pratio tri godine stariji brat Jiří. Zima bi sa sobom donijela snijeg i otvorila sezonu skijanja, klizanja te gradnje utvrda od snijega.
Hana je odrastala u židovskoj obitelj u gradiću u kojem je tek nekolicina židovskih obitelji živjela. Iako isprva Hanino podrijetlo u njenu životu nije igralo veliku ulogu, političke promjene uskoro će ga pozicionirati u središte njena mladoga života.
Nakon aneksije tzv. Sudeta u listopadu 1938., Hitlerove su snage u ožujku 1939. okupirale ostatak Čehoslovačke, što je u potpunosti transformiralo živote Židova.
U rano proljeće 1941. godine kada je Hana imala samo jedanaest godina, njena je majka uhićena i odvedena u ženski koncentracijski logor Ravensbrück u Njemačkoj iz kojeg se nikada nije vratila. U jesen iste godine nacisti su odveli i Hanina oca, čime su djeca bez obitelji.
Brigu o njima preuzeo je njihov ujak Ludvík Hájek. Iz svoga doma Hana je ponijela lutku Nanu, a Jiří obiteljske fotografije. S obzirom da više nisu smjeli ići u školu, provodili su vrijeme s ujakom Ludvíkom, ujnom Hedom te sestričnom Věrom, sve dok obitelj Hájek jednoga dana nije primila dopis koji je od brata i sestre Brady zahtjevao da se jave u deportacijski centar u gradu Třebíču. Hana je tada spakirala stvari u svoj smeđi kovčeg te krenula put Třebíča gdje je proslavila jedanaesti rođendan, prije no što je, kao i njen brat, prebačena u logor Terezín (Theresienstadt). Novi udarac doživjela je kada su je nakon majke i oca u logoru odvojili i od Jiříja. Nakon nekog vremena Hana je ipak ponovno uspjela zagrliti brata.
Kroz navedeni logor za njegova je postojanja prošlo 15.000 djece, od kojih je vrlo mali broj preživio rat.
Do 1942. godine djeca su smjela živjeti s obitelji, ako su je imali. Od 1942. godine napravljen je pak niz baraka gdje su djeca poput Hane i Jiříja živjela bez obitelji.
O njima su brinuli njegovatelji koji su također bili Židovi zatočeni u Terezínu. Djeci su u nemogućim uvjetima omogućili i nastavu, koja se odvijala tajno pa je za vrijeme nastave jedno dijete uvijek bilo na straži.
U tajnosti su izrađivali i dječje časopise. Od najmanje deset časopisa, osam ih je sačuvano (primjerice, "Domov" (Dom), "Kamarád" (Prijatelj) te "Vedem" (Vodimo), za koji je pisao i Jiří, koji je 28.rujna 1944. premiješten u Auschwitz. Za manje od mjesec dana slijedila ga je i Hana, no braća se više nikada nisu susrela, a Hanu je sustigla strašna smrt.
Hanina priča došla je svome kraju, a njen brat, iako srećom živ, i dalje je prolazio kroz agoniju. Kako je Terezínu stekao znanja o vodoinstalaterstvu ubrzo je kao radnik prebačen u logor Gleiwitzl, gdje je boravio do trenutka kada se počela približavati Crvena Armija, a nacisti krenuli s evakuacijom logora i "marševima smrti". Kada su jednom prilikom, uslijed približavanja Crvene Armije, njemački stražari pobjegli, zatočenici su postali slobodni. Među njima je bio i Jiří, koji se preko Poljske, Ukrajine i Mađarske u svibnju 1945. vratio kući, gdje su ga dočekali ujak i ujna.
Poslije rata završio je osnovnu školu te u Pragu dobio srednjoškolsko obrazovanje, nakon kojeg je napustio svoju zemlju i uputio se u Izrael. Ipak, iz vlaka se iskrcao u Beču, a godinu dana kasnije otišao je u Kanadu gdje je živio brat njegova djeda.Nakon tri godine rada u instalaterskoj tvrtki, s još jednim bivšim logorskim zatvorenikom osnovao je vlastitu tvrtku "Brady and Seidner". Zbog zdrastvenih problema kojima je rezultirao boravak u zatočeništvu, umjesto fizičkim radom bavio se osiguravanjem novih narudžbi. Tvrtka je napredovala i postala vrlo poznata u Torontu, a Jiří se oženio. U prvome braku dobio je tri sina, a u drugome kćer Laru-Hanu, koja je ime, naravno, dobila po njegovoj sestri i s kojom je 1998. godine prvi put poslije rata posjetio Auschwitz.
Upravo Lara-Hana 2004. godine došla je do neočekivanog otkrića. Primjetivši da kovčeg izgleda iznenađujuće dobro očuvano i novo, usporedila ga je sa slikom kovčega koju je njen otac primio iz Auschwitza te otkrila da se kovčezi u više segmenata razlikuju. Potaknuti tim otkrićem Jiří i Fumiko su se obratili Muzeju te saznali da je Hanin kovčeg 1984. godine izgorio u požaru u Birminghamu. Bio je, naime, posuđen u sklopu izložbe predmeta iz Auschwitza.Ipak, Jiří je izrazio zadovoljstvo što je replika izrađena te je izradu replike nazvao "čudom" jer su putem kovčega ljudi upoznali priču o Hani.
S njime se složila i Lara-Hana, koja je istaknula da djeca koja čuju Haninu priču nemaju fascinaciju predmetima, već ljudima iz priče pa je srž priče ostala netaknuta.
Jiří, jedini preživjeli član obitelji Brady, imao je dug život. Preminuo je 2019. godine u 90. godini.