U subotu, 11. listopada u 20 h, u Galeriji Waldinger u Osijeku otvara se izložba fotografija Jelene Blagović 'Nezaštićeni arhiv'. Izložba obuhvaća tri Jelenine fotografske serije: Obiteljsko srebro, Prije mene i O Njoj.
kustosice izložbe: Marina Viculin, Iva Prosoli
grafičko oblikovanje: Igor Kuduz
Izložba ostaje otvorena do 2. stuedenog 2014.
Iz tekstova u katalogu:
Jelena Blagović već dulji niz godina istražuje obiteljsku ostavštinu i propituje vlastita sjećanja. Rezultat su tri fotografske serije, predstavljene na ovoj izložbi.
U serijama Obiteljsko srebro i Prije mene Jelena Blagović uspostavlja odnos s prošlim, s ciljem definiranja sadašnjeg. Sebe.
Stvara svoj arhiv, ne organizacijom na osnovu priznatih i unutar različitih institucija već provjerenih postupaka, već estetizacijom u mediju fotografije. Te su fotografije rezultat dugotrajnog procesa, pregledavanja, razgovora, slučajnih nalaza, zbližavanja, i, kroz čitavo vrijeme, intimnog suočavanja. Što njezin arhiv ni u kom slučaju ne čini manje legitimnim. Ili pak možda manje (ili više) točnim.
Odnosom s majkom Jelena se bavi u trećoj izloženoj seriji, naslova O Njoj, koju bismo jednako tako mogli nazvati O Njoj i(li) o meni
O Njoj je portret autoričine majke ispričan kroz fotografske sekvence.
I ponovo snimke vidljivih znakova građanskog života- namještaj, slike na zidu, obiteljske fotografije, uz jedva raspoznatljive motive u sjeni, dim cigarete, refleksije u staklu,... Izjednačavanje po značenju malih i naoko nebitnih detalja i samoga majčinog lica u postavu izložbe, govore o naravi pamćenja. Beskrajno puno sitnih točaka, dokaza prisutnosti ravnopravno se isprepliće u identitetu majke. Cjelina sastavljena od komadića, bez precizne definicije, prigušene boje, bez oštrine obrisa samo pokazuje da ni identitet ne može biti čvršći od (nečije) slike.
Iva Prosoli
Tri serije fotografija Jelene Blagović na tri različita načina oblikuju odnos prema obitelji. Majka je naša najtjelesnija veza s nekom dobro ukotvljenom univerzalnom prošlošću. Iako se sasvim sigurno svatko od nas ponekad osjeća kao biće neke beskonačne svemirske prošlosti. Naše saznanje da potječemo iz danog konteksta vezano je uz materijalne dokaze. Naša se sjećanja vezuju uz predmete, mirise i okuse te, od prije stotinjak godina, i za fotografije...
Jelena Blagović hrabro zarezuje u tkivo ljudskoga postojanja koje kontinuirano zahtijeva to prihvaćanje i poimanje sasvim nespojivih premisa našeg postojanja sada i ovdje. U ciklusu fotografije Prije mene lista slojeve vremena koji, unatoč našoj nemogućnosti da ih pojmimo, ostavljaju materijalne tragove u našoj dimenziji pa čak i na nama samima. Informacija je minimalna. Čak moramo biti pažljivi da je uhvatimo u prvome gledanju: brojevi koji ukazuju da je pisama bilo puno, tek pokoja čitljiva riječ ljubavi, žigovi poštanskih ureda, trag adrese. Ono što dominira je plitka dubinska oštrina i jake sjene, snažni papirnati pejzaž nedohvatljivih sadržaja. Faktura i struktura staroga papira, rubovi i površine složenih otvorenih i pročitanih pisama. Nedohvatljiva istina. Uredno složena, prisutna, a nesaglediva. Ometani pogled. U ladicama Obiteljskog srebra iskazuje se kontrolirana entropija kao ključni princip života. Stavili smo je u ladicu. I mada ne znamo što je, znamo da je tu unutra. Ovdje je sve podjednako vidljivo. Osvijetljeno, podjednako oštro. Savršeno snimljena nesagledivost predmeta koji draže znatiželju, a gotovo ni jedan nije dohvatljiv pogledu u cijelosti.
U seriji O njoj ona snima svjetlost, odraze u zrcalima, snima ono što ostalo izvan kadra. Ta fina fragmentarnost i vječno izmicanje željenog lica možda su najčitljiviji. Čežnja je ostala izvan kadra. Zato je još snažnija i snimljena baš onako kako treba.
Ako su ovo osobni arhivi, što je u njih spremljeno? Služe li arhivi i za obuzdavanje prošlosti? Žudnja je stavljena pod kontrolu. Strahovi su izrečeni, užitak naslućen. Vrijeme je na trenutak zaustavljeno ekspozicijom.
Marina Viculin
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....