Foto-desant na Normandiju

Crno-bijela fotografija. U sredini je pohabani drveni stolac kojem je odavno istekao rok trajanja, no svejedno je i dalje u funkciji. Sa svake strane tog stolca sjede ministranti, dva jako mlada dječaka, jedva da su krenuli u školu. Naizgled mirno sjede u kutu, prekriženih ruku, no njihov pogled u fotografa, odnosno u promatrača, odaje nešto posve drugo: oni su zapravo jako uplašeni. Ivan Posavec snimio je ovu fotografiju 1974. kad je imao 23 godine. Snimio ju je u franjevačkom samostanu u mjestu Kotari kraj Samobora.

Marinin izbor

Posavec svoje fotografije najčešće izlaže u paru, a taj par ne određuje ni vrijeme ni mjesto nastanka već njihova vizualna i sadržajna povezanost. Tako s fotografijom dječaka dolazi i zajedno se izlaže fotografija snimljena u Zagrebu 1981. Na njoj su dvije male vesele djevojčice. Ludo se zabavljaju sa svojom novom svečanom odjećom koja im je po svemu zanimljiva i neobična jer nije iz njihove svakodnevice. Za razliku od dječaka, one ne gledaju u fotografa.

Ove Posavčeve fotografije koje u sebi imaju snažnu naraciju i simboliku putuju u Francusku, u gradić Caen na sjeverozapadu zemlje, gdje će biti izložene u Muzeju Normandije na velikoj izložbi suvremene hrvatske fotografije. Za izlaganje u Normandiji Marina Viculin odabrala je sedmero fotografa. Viculin, kustosica Klovićevih dvora koja je incirala i vodi naš najpoznatiji fotografski izložbeni ciklus Snapshot u kuli Lotrščak, smatra da će u ovom trenutku sljedeći autori relevantno predstaviti najbolje od hrvatske fotografije: Ana Opalić, Mio Vesović, Marko Ercegović, Jasenko Rasol, Petar Dabac, Boris Cvjetanović i Ivan Posavec. Izložba se otvara 25. veljače i traje do 30. travnja.

U Normandiju putuju svi osim Rasola, a nekoliko dana prije putovanja, dok je još padao snijeg, okupili su se i na zajedničkom fotografiranju.

Od televizije do birtije

Muzej Normandije izložbu sedmero hrvatskih autora reklamira fotografijama iz ciklusa “Za Nabokova” koje je u sparno ljeto na Visu 2006. snimio Mio Vesović: nastale su dok je noću gledao horor film “Uljezi” s Nicole Kidman u glavnoj ulozi. Usred filma, u jednom trenutku na televizor, na lice glavne glumice, slijeće noćni leptir. Vesović uzima fotoaparat koji stoji pokraj njega i u tri-četiri minute, u nepravilnim razmacima, okida trinaest snimaka koji bilježe i leptira i Kidman i zatvarač fotografskog aparata.

Petar Dabac, pak, izlaže kroniku svakodnevice, autobiografske crtice, zabilješke koje nastaju na zagrebačkim ulicama. Ali i u kafićima, pa i sam u šali često kaže da je njegovih pola fotografija iz birtije. Na tim se fotografijama ili vode žestoke rasprave ili se svi dobro zabavljaju i druže.

Živa fotografija

One su priče o dobrim prijateljstvima, ljudima od kojih mnoge poznajemo, priče o onim mjestima na kojima prijatelji jedni drugima ne okreću leđa. Njegove fotografije snimljene u ateljeu su rijetke, što nije ni čudno budući da je učio od najboljeg, svog strica Toše, na ulici.

Slično je i s Borisom Cvjetanovićem, i on je fotograf ulice, događaja i trenutka. On u Francuskoj izlaže fotografije s kraja 80-ih i početka 90-ih, na kojima su radnice i radnici u raznim tvornicama opušteni pred njegovim fotoaparatom. Tu dolazimo do zajedničke točke koja se provlači kod ove, nešto starije generacije fotografa: oni snimaju lica ljudi, njihova je fotografija živa. Nema namještanja, nema lažiranja situacija, fotografije su iskrene, ponekad nježne, ponekad brutalne, one su sam život, uljepšavanja nema.

Druga generacija

Najbolje je to definirao Cvjetanović (za Croatian Photo-graphy), govoreći o tome kako su Posavec i Vesović, naši ponajbolji fotografi, ujedno bili (i ostali) fotoreporteri: “Fotografi danas kao da izbjegavaju dodir s ljudima i socijalnim temama. Kao da se na tom terenu osjećaju nesigurni... U današnje su vrijeme više okrenuti osobnom pogledu i intimnim stanjima. Čini mi se da to dominira. Što ima svoje razloge. Prije je bilo lakše baviti se društvenim temama. Ljudi su bili otvoreniji za suradnju, za fotografiranje. Danas su nepovjerljivi.”

Rasol, Ercegović i Ana Opalić predstavnici su nešto mlađe generacije (izložba obuhvaća fotografe rođene između 1942. i 1975.) Marko Ercegović pokazat će ciklus “Autoportreti”. Fotografira situacije iz svakodnevice, poput prizora mlade djevojke s plavim ručnikom na sivim stijenama na ljetovanju, dok je njegov autoportret prisutan posredno kao sjena koja se nazire u pozadini.

Pristup fotografiji Ane Opalić je konceptualan: na putovanju snima fotografije, uz koju onda idu priče koje piše netko drugi. Nije važno gdje je bila i kakvo je bilo putovanje, već da se ispriča nova priča. Što se uklapa u koncepciju kustosice Viculin, koja tvrdi: - Suvremena fotografija je rječit medij jer govori i o sebi i o drugima, i o stanju društva.