Mislila sam da naslov izložbe netom otvorene u zagrebačkoj galeriji Forum "Crveno i crno" ima politički kontekst, možda zato što sam posljednjih tjedana intenzivno pratila zbivanja u Benkovcu i Šibeniku. No, prevarila sam se, objašnjava mi mlada kustosica izložbe Stefani Peršić, nadodaje i da nisam jedina, a i sve postaje jasnije kad vidite podnaslov "Između emocije i ambicije".
Netom otvorena izložba, koju ćete moći pogledati do 9. listopada, dobila je naziv po jednom od radova Ane Bešlić iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji je crvene i crne boje, a temeljna je tema ženska plodnost. Kustosicu je potom taj odnos crvene i crne boje prvenstveno asocirao na poznati Stendhalov roman iz 1830. godine. Ona knjigu vidi, i svoju izložbu postavlja, kroz sljedeću prizmu: kako to izgleda borba za samoostvarenje u društvu koje određene ideale nameće kao uspjeh; što ako nemamo iste ideale? Vidi paralelu mlada kustosica i sa svojom, vlastitom pozicijom: živi i radi u Labinu, govori, bori se da ostvari na periferiji dobar izložbeni program sa svojim kolegama, dok su se drugi njezini kolege selili ipak u centar, u Zagreb, kako bi ostvarili veću vidljivost.
Tako su i na izložbi neka imena možda i široj javnosti manje poznata, koja su iz Istre, uz one koje često ističemo u prvi plan.
Da, centralizacija hrvatske kulture jest veliki problem, o tome smo u više navrata govorili. Nadalje, budući da se Stefani Peršić na fakultetu specijalizirala za renesansu i barok, vidi paralelu i u tome. U svijetu je, recimo, posljednjih godina bilo popriličan broj izložbi posvećen Artemisiji Gentileschi. Sjajna je to autorica, pisali smo o njoj, no kako je bila žena u doba baroka, svijet ju je tek naknadno otkrio, trebalo je proći nekoliko stotina godina. Caravaggia su, recimo, odmah prepoznali.
Uglavnom, izložba počinje uokvirenom fotografijom kokoši koja čuva svoje mlade, i pokraj nje utegom. Djelo je to Vladimira Gudca. Vladimir Gudac, poznato je mnogima, deset je godina bio na čelu Galerije Studentskog centra, u doba kada je bila jedna od najrelevantnijih, ako ne i najrelevantniji izlagački prostor u Zagrebu. Teško je doslovce interpretirati njegov rad pokazan na ovoj izložbi, a koji je nabijen simbolikom, no kako mi govori Stefani Peršić, on je te kokoši snimao devedesetih godina, dok je u Hrvatskoj bio rat, dakle tijekom devedesetih. Drugačiji jedan prizor u tim mračnim vremenima.
Dolazimo do rada koji potpisuje Sanja Švrljuga, podsjetila me pomalo, i samo na prvu, na Tracey Emin, autoricu kultnog rada britanske umjetnosti i njezin krevet, no priča je sasvim drugačija. Krevet, bijeli, za nju je simbol smirenosti, dječje nevinosti. No, kako godine prolaze, gubi se ta nevinost i bijeli krevet postaje rasturen, a preko njega dvije štikle. Zove se ovaj rad "Iskustvo", puno je razočarenja u njega upisano. U donjem je dijelu galerije, u centru, i jedan rad velikog Dušana Džamonje, kao da smo kao društvo nekako na njega zaboravili, ili mi se to čini, kao da je ranije bio više u javnom prostoru prisutan. "Metalna skulptura" iz 1959. godine ubraja se u same njegove tadašnje početke, u novom stilu izražavanja, koji će mijenjati povijest umjetnosti na ovim prostorima i kojeg će prepoznati - Europa.
Jedna od meni omiljenih slikarica mlađe generacije, a pratim je još od diplomskog rada, je Emanuela Lekić, koja uvijek u svojim radovima, ma koliko realistični bili, ima i dozu mistike. Odnosno, njezini radovi imaju - ono nešto. Promijenila je svoj stil poprilično, pa izašla u treću dimenziju. Na njezinim radovima ova se možda tema i najdoslovnije prikazuje. Naime, ona gleda u ogledalo, a na ogledalu se vidi posve drugačija slika. Jasna je simbolika, dakle, tko smo zapravo, a tko mislimo da jesmo, kako vidimo same sebe, a kako nas drugi vide. Dolje je čitav friz, s različitim izrazima lica. Ima i rad na kojemu je lice djevojke pokazano u crvenoj jabuci.
Na stepenicama je rad Igora Grubića, a iznad umjetnika koji je na njega moguće i utjecao, Vlade Marteka. Tu kustosica nudi još jednu poveznicu, naime Martek, poznato je, već desetljećima radi u knjižnici, i tako zarađuje, dok se paralelno bavi umjetnošću, a gore spomenuti Gudac je godinama bio na čelu SC-a. Dakle, u toj dvojnosti čitaju se i njegove dvojne pozicije. Od Marteka je poetičan i zanimljiv rad "Biti jaglac pokraj stadiona". Igor Grubić, pak, svojom agitacijom poziva na trenutak, meditaciju, na ovdje i sada u užurbanom svijetu.
Zanimljiv je rad umjetnika koji radi u Njemačkoj, iz Damaska je. Zove se Manaf Halbouni, i nekoliko je njegovih radova. Najednom je izmislio novu osobu i uz pomoć umjetne inteligencije oblikovao je, zove se general Hadid. Drugi, nama vjerujem poprilično zanimljiv, podsjeća na povijest danas zgrade HDLU, koja je, poznato je, neko vrijeme bila džamija. Halbouni kolažira fotografiju, pa na fotografiju umjesto HDLU lijepi snimku džamije iz Damaska, pa kustosica objašnjava: "Privatno vezan uz Zagreb, sirijsko-njemački umjetnik na taj način u prostorni gradski simbol unosi osobno i ritualno, približavajući dvije kulture zajedničkim pojmom i posredno se dotičući teme imigracije". Paralelno, "unosi osjećaj doma i familijarizira strani grad".
Ova je izložba, ukratko, odgovor umjetnika na pitanje što znači biti uspješan - u ambiciji, u emociji, u umjetnosti i u životu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....