Talijanska dizajnerska legenda, Massimo Vignelli, najpoznatiji kao autor čuvene, ali i kontroverzne mape newyorškog metroa iz 70-ih godina, te oznaka koje i danas usmjeravaju putnike jedne od najfrekventnijih podzemnih željeznica na svijetu, prošlog je tjedna preminuo u svom stanu na Manhattanu u 83. godini.
Vignelli je bio nastavljač modernističke tradicije u svojim dizajnerskim rješenjima, težeći k tomu da dizajn bude “vizualno snažan, intelektualno elegantan i bezvremenski”; bila je to i neka vrst slogana njegove tvrtke Vignelli Associates koju je osnovao 1971. sa suprugom Lellom.
Reaganovo priznanje
“Ako možeš dizajnirati jednu stvar, možeš dizajnirati sve”, govorio je Vignelli i držao se tih riječi. Ostat će zapamćen kao čovjek koji je oblikovao vizualni i kulturni krajolik 20. stoljeća s radovima koje je ostvario za tvrtke kao što su American Airlines, IBM, Ford, Gillette, Benetton... Robne kuće Bloomingdale's, Saks Fifth Avenue i Barneys sve su sedamdesetih godina lansirale vrećice njegova dizajna. Dizajnirao je i brojne knjige, namještaj, izložbe, vizuale i interijere kao i oznake za podzemnu željeznicu u New Yorku i Washingtonu.
Kao jedan od najutjecajnijih dizajnera prošlog stoljeća, Vignelli je osvojio i neka od najprestižnijih priznanja poput prve Predsjedničke nagrade za dizajn 1985. koju je pokrenuo tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan.
Massimo Vignelli rođen je u međuratnom Milanu 1931. godine. Kao mladić često je sa svojim razrednim kolegama morao napuštati učionicu zbog zračnih uzbuna, kako se znao prisjetiti kasnijih godina kad je već stekao slavu. Volio je naglasiti da je imao sreću da je rođen baš u to vrijeme, jer da rođen prije ili kasnije, ne bi sigurno postao dizajner.
Arhitektonski grupie
Dizajn ga je počeo zanimati još u tinejdžerskoj dobi, nakon što je posjetio dom prijateljice svoje majke koja je bila dizajnerica interijera. Bio je opčinjen spoznajom da je gotovo sve čime je bio okružen bilo rezultat nečije ideje. Počeo je čitati časopise i knjige o dizajnu i stvarati skice namještaja kakvog je htio imati u svojoj sobi. Sa šesnaest godina Vignelli je počeo raditi u uredu jednog lokalnog arhitekte, a kako škole dizajna nisu postojale u to vrijeme, sa 18 odlazi na studij arhitekure u Milano i Veneciju. Ubrzo se našao u istim krugovima s velikanima arhitekture poput Le Corbusiera, Miesa van der Rohea, Alvara Aalta i Charlesa Eamesa koji su mu ostali uzori tijekom čitave karijere. U jednom intervjuu mnogo godina kasnije, izjavio je da je bio kao neka vrsta arhitektonskog groupie. Svoju buduću suprugu Lellu Vignelli je susreo na jednoj konferenciji o arhitekturi, a oženili su se 1957. Tri godine kasnije otvorili su ured za dizajn i arhitekturu u Milanu i počeli dizajnirati za tvrtke kao što su Pirelli i Olivetti. Par se 1965. godine preselio u New York gdje su šest godine kasnije pokrenuli tvrtku Vignelli Assosiates.
U New York je Vignelli došao u velikom stilu, sa svojom mapom za podzemnu željeznicu koju je oblikovao inspiriran onom londonskom iz tridesetih godina prošloga stoljeća. No nakon što je MTA 1972. uveo njegov drastični redizajn za metro, počele su pritužbe - od toga da su stanice pogrešno označene, pa da Central park ima čudan oblik i boju, sivu, a ne zelenu, da je voda bež umjesto plava.
“Naravno da sam znao da je park zelen, a ne siv”, izjavio je u jednom razgovoru prisjećajući se dizajna koji je više od svih koje je napravio najviše podigao prašine. “Ali koga briga? Želite doći od točke A do točke B i to je najvažnije. Jedino što vas zanima na tom putu su špageti.”
Kompletna revolucija
U svakom slučaju, Vignelli je napravio kompletnu revoluciju tim svojim dizajnom. Ono što je bila jedna od glavnih karakteristika njegove mape newyorškog metroa bilo je pretvaranje zamršene mreže u jednostavni diagram s linijama koje su se sjekle po kutovima od 45 ili 90 stupnjeva, gdje je svaka stanica bila označena točkom. Zaljubljenicima u dizajn Vignellijeva se mapa svidjela, no MTA je zbog brojnih pritužbi 1979. naručio novu mapu, i to ne od Vignellija. Ipak, MTA ga je zamolio prije tri godine da napravi interaktivnu verziju svoje mape iz 1972. za njihovu web stranicu.
Izbrisan Central park
Pristao je pod uvjetom da taj rad bude nazvan diagramom, a ne mapom, te da se parkovi izbrišu, uključujući i Central park! I unatoč tomu što je njegova mapa metroa bila u opticaju svega nekoliko godina, svi putnici njujorškom podzemnom željeznicom svakodnevno se sureću s njegovim dizajnom svaki put kada pročitaju table koje označavaju odredišta i stanice - napisane su prema Vignellijevoj zamisli helveticom - pismom koje je zaštitni znak njegovih dizajnerskih rješenja. Danas se Vignellijeva mapa njujorške podzemne željeznice nalazi u MoMA-inoj zbirci poslijeratnog dizajna.
Identitet Vatikana
Legendarni dizajner bio je čuven i po svojim stavovima o dizajnu koje je često znao vrlo jasno i zanimljivo artikulirati. Njegove izreke jasne su kao i njegovi radovi. Pisao je i knjige u kojima je svoju mudrost nastojao prenijeti i na mlađe generacije. “Vignellijev kanon” i “Vignelli od A do Z”, neki su naslovi koje je izdao.
Poznati su i napuci studentima poput onog kako ne smiju raditi za loše klijente. “Loši klijenti su oni koji ne razumiju ulogu dizajnera. Dizajneri su poput liječnika. Kada idete doktoru, vi mu ne kažete što želite - tražite ga da vam da ono što trebate.”
Za Vignellija dobro dizajnirani predmet treba biti i funkcionalan i atraktivan. “Mnogo je načina da oblikujete recimo nož, i više-manje svi noževi mogu rezati. No neki to mogu bolje, a neki ne samo da režu bolje, nego i izgledaju lijepo. Važan je integritet. Razlog zašto su neki predmeti ružni je taj što nemaju integritet. To vrijedi za ljude, ali isto tako i za dizajn.” Vignelli je u svojoj dugogodišnjoj karijeri sve svoje najvažnije zamisli i ostvario. Međutim, postoji jedna stvar koju je htio dizajnirati, a nije mu se pružila prilika, kako je otkrio u jednom nedavnom intervjuu New York Timesu - korporativni identitet Vatikana. “Htio bih otići papi i reći mu: Vaša Svetosti, logo vam je OK, ali sve ostalo morate promijeniti. I nije da nisam pokušao, jesam, ali bezuspješno.”
Previše zabave
Vignelli je nerijetko znao biti i oštar prema suvremenim dizajnerskim rješenjima, smatravši da je današnji “digitalni dizajn” previše baziran na zabavi, a manje na informaciji. Neposredno pred dizajnerovu smrt, Vignellijev sin Luca poslao je neobičnu i dirljivu molbu - da mu svi koju su bili pod utjecajem djela njegova oca pošalju pismo. Dizajneri iz cijeloga svijeta ispisali su riječi divljenja i zahvalnosti čovjeku kojeg su zvali djedom grafičkog dizajna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....