DESET GODINA NOVOG MUZEJA SUVREMENE UMJETNOSTI 'U ovom razdoblju, fundus se povećao za 3000 jedinica. Nisu sve donacije, bilo je i puno otkupa'

Na samom početku izložbe “Kolekcija za budućnost” u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti posjetitelje dočekuje rad riječkog multimedijalnog umjetnika Nemanje Cvijanovića provokativnog naziva “Do not fuck with social democracy!”.

Umjetnik koji je posljednjih dana podigao prašinu svojom zvijezdom petokrakom, koju u svibnju namjerava postaviti na vrh riječkog nebodera, u zagrebačkom muzeju zastupljen je radom kojim problematizira zastavu. Bijelu zastavu, izvorno, simbol predaje Cvijanović je na uvećanoj fotografiji obojio u crveno, čime je zastava postala simbol revolucije, a sam rad vrlo efektan ulaz na izložbu.

Cvijanovićeva instalacija jedan je od niza radova koje je MSU otkupio u posljednjih deset godina. Upravo toliko taj muzej djeluje na novoj lokaciji, na križanju dviju avenija, u zgradi u obliku meandra koju je projektirao Igor Franić i koja je inaugurirana 11. prosinca 2009. Izložba “Kolekcija za budućnost” obljetničkog je karaktera, njome muzej obilježava desetu godišnjicu na novoj lokaciji, ali i želi pokazati kako se i s kojim djelima njegov fundus povećao.

Petrićeva retrospektiva

Brojčano dominiraju radovi srednje generacije umjetnika, prisutna su i neka nova imena, čije radove dosad nismo mogli vidjeti u postavu muzeja, neka široj javnosti i posve nepoznata, a izložba podsjeća i na važne opuse starijih umjetnika od kojih neki više nisu živi, poput Ratka Petrića i Vere Fischer. Petriću, koji je preminuo 2010., MSU ove godine priprema i veliku retrospektivu. - Dio donacije njegove obitelji može se vidjeti na ovoj izložbi, a vjerujem da će retrospektiva biti spektakularna jer je Petrić doista bio iznimno kreativan i zanimljiv stvaralac - govori nam ravnateljica Snježana Pintarić dok obilazimo izložbu. Zastaje pokraj jednog od zidova gdje se na vremenskoj crti mogu pratiti svi izložbeni projekti proteklih deset godina u MSU-u.

Neja Markičević / CROPIX

- U ovih smo deset godina imali jako puno izložbi i programa i tu se najviše vidi razlika između MSU-a nekad i ovog današnjeg. Dok se muzej na Gornjem gradu uglavnom orijentirao na likovnu, vizualnu umjetnost i izložbenu djelatnost te nešto malo edukacije i restauracije, ovdje smo proširili djelatnost i na druge oblike umjetničkog izražavanja te postali multimedijski centar u kojem istaknuto mjesto osim vizualnih umjetnosti imaju i glazba, i ples, i kazalište, a sve to radili smo ne samo vlastitim snagama, što smatram jako važnim, nego u suradnji s brojnim privatnim udrugama, umjetničkim organizacijama, kako domaćim, tako i inozemnim, kao i umjetnicima samima, koji dolaze sa svojim prijedlozima i tako kreiramo naš program - govori Pintarić.

Među brojnim izložbama, monografskim i retrospektivnim, ravnateljica izdvaja one najzapaženije kod publike. - Knifer, Stilinović, Bakić, Srnec, Dimitrijević, Vaništa, Murtić, Richter... Posvetili smo i ženama retrospektive, Vlasti Delimar i Jadranki Fatur. Sve te umjetnike predstavljamo i u Europi. Bućan je, primjerice, na tri izložbe u Poljskoj, Richter u Bruxellesu, cijela je jedna dionica na izložbi u MoMA-i bila posvećena Richteru. Da nismo imali tih izložbi i kataloga koje možemo pokazati kolegama, ne bismo imali ni tako reprezentativne projekte suvremene umjetnosti u inozemstvu - kaže. A upravo je s novom zgradom, slažu se mnogi, konačno naša suvremena umjetnost postala vidljiva na toj međunarodnoj sceni. Danas se i na tržištu sve više traži suvremena umjetnost. Koliko je MSU tome pridonio?

- Definitivno se vide efekti na kolekcionarskoj sceni i to sigurno nije slučajno. Nakon svake retrospektive rasle su cijene djela umjetnika koje smo ovdje predstavljali - smatra Snježana Pintarić.

Na izložbi “Kolekcija za budućnost” je i donirana instalacija “Fitting Abstraction” koja je 2014. predstavljala Hrvatsku na Bijenalu arhitekture u Veneciji, zatim izbor iz Arhiva i knjižnice Ivana Picelja, potom Zbirka Marie-Luise Betlheim koju čine radovi studenata i profesora Bauhausa, kao i radovi Bogdana Bogdanovića iz donacije Anice i Manfreda Matzke i Borisa Podrecce Gradu Zagrebu.

- Za budući stalni postav koristit ćemo sigurno i tu građu - najavljuje ravnateljica te otkriva da se u ovih deset godina fundus muzeja povećao za 3000 jedinica, od kojih nisu sve bile donacije. - Bilo je puno otkupa, pri čemu moram spomenuti T-HT nagradu jer svake godine otkupimo tri rada. Jednako tako, osim što smo pratili recentnu produkciju, uspjeli smo otkupiti i neke radove. Tako da ova izložba jako dobro predstavlja što se događalo u suvremenoj umjetnosti posljednjih deset godina - dodaje.

U toj, uistinu velikoj količini radova kustosica Nataša Ivančević na koncu je odabrala njih dvije stotine za ovu izložbu, koju je podijelila u devet cjelina nakon što je analizom akvizicija utvrdila da se značajan broj radova bavi kompleksnim fenomenima našeg društva.

- Osobito su mi bile poticajne teme koje odražavaju duh suvremenosti, a vjerujem da će ti radovi i u budućnosti biti referentni za tumačenje novih pojava.

Neja Markičević / CROPIX

Posebna cjelina posvećena ženama

Osobito je velik broj radova koji tematiziraju odnos prirode i društva, ističe kustosica, kao i onih kojima se umjetnici posredstvom osobnih ili kolektivnih iskustava bave istraživanjem perioda socijalističkog društvenog uređenja u Hrvatskoj, ratnim razaranjima i posljedicama koje su nastale kao rezultat perioda tranzicije i pretvorbe 90-ih godina 20. stoljeća.

Na izložbi stoga dominiraju radovi etabliranih umjetnika srednje generacije, koji su stasali u 90-ima i koji su proživjeli period tranzicije iz jednog u drugi društveni i političko-ekonomski sustav. - To se odražava i na temama kojima se bave - kaže Nataša Ivančević. Neki su, pak, umjetnici starijih generacija na ovoj izložbi na neki način vraćeni iz zaborava, a među njima kustosica posebno izdvaja opus Vere Fischer, “koja je bila osobito produktivna u 70-ima, kada je ostvarila amblematska djela pop-arta u našoj sredini, a bila je i aktivna na području ekologije i uključivanju lokalne zajednice u nastanak djela, što je manje poznato. I dio nedovoljno poznatog opusa Josipa Demirovića Devja donacijom obitelji postao je dio zbirke Muzeja, kaže Nataša Ivančević.

Tomislav Krišto / CROPIX

Nataša Ivančević

- Raspon tema i likovnih tehnika je širok, od asamblaža, frotaža i aktova do enformelskih skulptura i spontanoga apstraktnog traga na papiru. Stvarao je mimo dominantne struje, a umjetnost je doživljavao kao prostor slobode i jedine istine - navodi kustosica. Donacija raznorodnog opusa Dubravka Budića, pak, prema njezinim riječima, omogućuje istraživanje, izlaganje i bolje poznavanje njegova djela. - Suosnivač je konceptualne grupe Tok, u kojoj djeluje 1972. i 1973. godine, a odlazak u Kanadu, gdje je živio petnaest godina, odvaja ga od matične scene. Ostvario je raznorodan opus širokog raspona, od geometrijskog do gestualnog te od apstraktnog do figurativnog izraza - objašnjava.

Posebna je cjelina na izložbi posvećena ženama, no radovi ženskih autorica, napominje Nataša Ivančević, prisutni su u gotovo svim cjelinama na izložbi. Aktualna pojava analize zastupljenosti ženskih autorica u stalnim postavima i na izložbama svjetskih muzeja te redefiniranje postojećih kanona dominacije djela umjetnika nauštrb umjetnica ponukala ju je na analizu njihove zastupljenosti u našim zbirkama. - U hrvatskoj umjetnosti od početka 80-ih do danas primjetna je veća zastupljenost radova umjetnica nego u ranijim periodima, a njihovi su radovi u većem broju prisutni i u fundusu MSU-a - zaključuje.

U cjelini pod nazivom “Ženski glasovi” predstavila je radove umjetnica koje se bave širokim spektrom tema povezanih sa ženskim iskustvima, osobito onih s negativnim predznakom. - Poticaj za nastanak nekih djela osobne su traume umjetnica ili reakcija na događaje koji su predmet crnih statistika. Umjetnost ukazuje na neuralgične točke našeg društva i ima emancipatorski potencijal - otkriva nam Ivančević.

Na izložbi su i radovi nekih inozemnih umjetnika, a kustosica smatra da oni itekako komuniciraju s djelima domaće suvremene scene.

Fotografski ciklus ballena

- Svako je djelo odraz mikrokozmosa autora, ali odražava i duh vremena te se dotiče univerzalnih tema. U tom smislu vidim više sličnosti nego razlike. Tu je sjajan fotografski ciklus Rogera Ballena, koji životinje izmješta iz prirodnog okruženja i smješta ih u komponiranu mizanscenu koja djeluje uznemirujuće, dok Michal Iwanowski istražuje vezu krajolika i individualnog sjećanja te događajem iz obiteljske povijesti uspostavlja vezu s obiteljskom, ali i univerzalnom, općeljudskom traumom gubitka, izmještenosti, bijega i potrage za sigurnošću i domom. Peter Kogler kolažima i objektom Bulb pronalazi poticaje u potrošnim, svakodnevnim predmetima (žarulja) koje predimenzionira te izvedbom u skupocjenom materijalu upisuje novi simbolički naboj. Slično polazište vidim i u radovima umjetničkog dvojca Žižić/Kožul.

Oni se koriste predmetima iz svakodnevice, a promjenom njihova materijala i konteksta uspostavljaju semantički obrat. Jeftinu plastičnu bocu koja se u procesu povrata otkupljuje za pola kune transformiraju procesom odljeva u skup i trajan materijal koji postaje muzejski predmet. Radovima se referiraju na konzumerističku kulturu, kritički propitujući moć marketinga i zakon profita. Kolaži već spomenute Vere Fischer na posve drugačiji način zadiru u teme potrošačke kulture - kaže Ivančević. Izdvaja i donaciju većeg broja plakata značajnih američkih umjetnika i grafičkih dizajnera nastalih u širokom vremenskom rasponu, od 60-ih do novijeg vremena, “u kojima iščitavamo visoku razinu inovativnosti, kvalitete i kreativnog povezivanja teksta i slike u cilju prenošenja poruke”. Tu su djela Miltona Glasera, Richarda Lindnera i Jamesa Rosenquista. Neke radove na ovoj izložbi smatra, pak, amblematskima u korpusu suvremene hrvatske umjetnosti.

- To su radovi koji se bave novijom hrvatskom poviješću i njezinim utjecajem na stvarnost, kao, na primjer, radovi Igora Grubića, Neli Ružić, Slavena Tolja, Nemanje Cvijanovića, Igora Eškinje. Tu se mogu vidjeti i slikarski radovi Duje Jurića, Jadranke Fatur, Lovre Artukovića, Borisa Bućana, Zlatana Vehabovića, Joška Eterovića i Zoltana Novaka, koji nastupaju s različitih umjetničkih pozicija, ali čine taj medij i dalje aktualnim i svježim. Nikola Ukić tijekom produkcije samostalne izložbe u MSU galeriji 2013. izveo je performativni rad ‘No Field’, kojim je ‘preuzeo’ otisak poda MSU galerije kao svojevrsnu memoriju mjesta. Marko Tadić u multimedijskoj instalaciji ‘I Speak True Things’ na originalan se način bavi utopijskom temom potrage za mitskim otokom - kaže kustosica.