Kada je danski arheolog, arhitekt i povjesničar umjetnosti Ejnar Dyggve objavio “Recherches ŕ Salone”, u Kopenhagenu, na francuskom jeziku, 1928. godine, bila je to knjiga koja je imala velik odjek među europskim arheolozima, ponuđena su mnoga otkrića vezana uz ovo nalazište. Ono što danas podrazumijevamo govoreći o arheološkom nalazištu Salona tada se tek počelo istraživati, to je područje za znanstvenike tada dobrim dijelom bilo terra incognita. Dyggve je dokazao da su, prije rimskih, postojali i grčki slojevi i da je amfiteatar nastao pola stoljeća kasnije od ostatka grada. Njegova opsežna arhitektonska dokumentacija amfiteatra objavljena u knjizi don Frane Bulića i danas je polazište za sve arheologe koji istražuju ovo područje.
Nepoznate fotografije
Danska kraljica Margareta II i njezin suprug Henrik, mogli smo ih pratiti, posjetili su mnoge kulturne događaje, svi su se na ovaj ili onaj način vezali uz njihovu zemlju. Za vikend su u Gradskoj vijećnici u Splitu otvorili tako i izložbu iz Dyggveova Arhiva koji je darovao Arheološkom muzeju u Splitu. Povod je za izložbu, uz mnoge materijale koji su prvi put u javnosti, to što je potpisan ugovor o digitalizaciji materijala iz Arhiva, u suradnji s Kraljevskom bibliotekom Danske. Izložbu potpisuju arheologinja Vanja Kovačić, s Konzervatorskog odjela u Splitu, na čijem je čelu Radoslav Buzančić, i Anne Haslund Hansen, iz Danskog nacionalnog muzeja.
Kada se prouče svi ovi materijali s izložbe, postaje jasno kako je Dyggve bio dio svih važnih arheoloških iskapanja u Dalmaciji, u zlatno doba ove znanosti, dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, kako je napisao mnoge važne knjige vezane uz ovo područje, međutim, među širom je publikom gotovo pa nepoznat, što bi trebala promijeniti i izložba.
Na izložbi su i mnoge crno-bijele fotografije koje svjedoče o etnološkim zbivanjima, koje su Ejnar i njegova supruga bilježili putujući Dalmacijom. Javnosti su prvi put pokazane obiteljske fotografije iz arhiva njegovog nećaka Marcusa.
Sa ženom i sinom
Među tim je fotografijama i jedna koja je snimljena u proljeće 1930. Arheolog je na fotografiji sa suprugom Ingrid i sa sinom Egilom.
Dječak drži magarca i jede sendvič, njegova majka puši i gleda ponosno prema dječaku, dok se otac odmara sa šalicom kave u ruci. Odjeven je u pumperice koje je umetnuo u debele čarape, preko bijele košulje ima vestu. Ejnarova je obitelj često s njime išla na istraživanja, neko su vrijeme i živjeli u Dalmaciji. Sve su troje naučili jezik, dječak, za kojeg nije teško zamisliti koliko mu je takva vrsta istraživanja bila interersantna kao tinejdžeru, pohađao je lokalnu školu. Snimljeni su ispred kamene kućice; ovdje su dolazili živjeti arheolozi koji su istraživali Salonu, tu se nalazila i golema biblioteka
Dyggve se u svojim istraživanjima služio analizom topografskih i katastarskih karata i sondažnim istraživanjem. No, do mnogih lokaliteta u zaleđu nije bilo lako stići. On bi stoga pronalazio razne, alternativne vrste transporta, vozio bi se na konju, magarcu ili u kolima za vuču, ponekad u automobilu, češće na biciklu koji je dovezao uz Danske. Na područja koja je istraživao išao je ribarskim brodovima, često i pješačkim i planinarskim stazama (bio je član planinarskog društva Mosor). Bio je zaljubljen u svoj posao, ništa mu nije bilo teško.
Govorio mnogo jezika
Tko je, dakle, taj misteriozni danski arheolog? Ejnar Dyggve rođen je 1887. u Libavi (današnja Latvija), no brzo se seli u Dansku, odakle je njegov otac. Roditelji su mu radili za telegrafsku kompaniju, pa su putovali posvuda, a s njima je išao i Ejnar, najmlađi od četvoro djece. U Kopenhagenu je, kasnije, studirao arhitekturu. Govorio je desetak jezika, europsku je povijest dobro poznavao. U debatnom klubu koji je osnovao na Danskoj kraljevskoj akademiji upoznao je i svoju suprugu Ingrid Muller.
Oboje su bili arhitekti. No, Dyggve ne prestaje tragati za počecima, za povijesti Europe, i tako i stiže u Split, gdje u to doba djeluje i Ljubo Karaman. Istraživao je, među ostalim, i ranokršćansku baziliku Pet mučenika na Kapljuču, Šuplju crkvu u Solinu, koju je prepoznao kao krunidbenu crkvu kralja Zvonimira, zatim crkve na Gospinu otoku, baziliku iz 11. st.u Ninu...