TALIJANI TRAŽE POVRAT UMJETNINA

Čiji su Tizian i Tintoretto? Hrvatski kolekcionar Mimara u središtu velike bitke za slike

Iz Bologne je ovih dana krenula istraga za koju se nadaju da će završiti, kako tumači talijanska La Repubblica, “povratom Italiji osam umjetnina koje su se nakon Drugog svjetskog rata našle u Narodnom muzeju Beograd”.

Riječ je uglavnom o slikama, među kojima su one s potpisom velikih imena talijanske umjetnosti Tiziana, Tintoretta i Carpaccia koje bi se, kako navode, trebale vratiti Italiji. Bile su dio firentinskih kolekcija i povezane su s trgovinom umjetninama vrijednim milijune današnjih eura, kojima je upravljao Hermann Göring. U Beogradu su završile su nakon rata, piše dalje talijanski tisak, “zahvaljujući kontroverznom jugoslavenskom antikvaru Anti Topiću Mimari i inerciji poslijeratne diplomacije”.

Tajne službe

Kako navodi talijanska novinska agencija Ansa, Italija traži povrat umjetnina, uz podatak da su prije više od deset godina, 2004., slike bile na izložbi u Pinakoteci u Bologni, “Od Carpaccia do Canaletta, talijansko umjetničko blago iz Narodnog muzeja u Beogradu”.

Navodi se i da je talijanski odvjetnik iz Bologne Valter Giovannini poslao službeni zahtjev za povrat umjetnina, nakon rekonstrukcije priče oko slike, uz pomoć američkih tajnih službi. Među najvažnijim slikama koje Talijani traže od Srbije su “Portret Kristine od Danske” s potpisom Tiziana te “Bogorodica s djetetom i donatorom”, Tintorettijevo djelo. Kako je Narodni muzej već dulje zatvoren, slike su u njegovim depoima, osim kada se izlažu na tematskim izložbama. Bojana Borić Brešković, koja je na čelu Narodnog muzeja Beograd, rekla nam je kratko: “Jučer smo u vezi s tim slučajem imali sastanak upravnog muzeja, i zaključak je da su sve umjetnine u zbirkama muzeja zakonito vlasništvo Srbije. Napominjem i da u muzej nije stigao nikakav službeni dokument o slučaju, pa ne bih dalje o tome”. Kako je muzej već dulje zatvoren, na pitanje u kakvim uvjetima umjetnine stoje u depou, odgovara kako “poštuju sve suvremene standarde potrebne za čuvanje umjetnina”. I srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić lokalnim je medijima rekao kako njih još nitko iz Italije u vezi sa slučajem ovih umjetnina nije kontaktirao.

Zbirka iz Firenze

Umjetnine su povezane sa zbirkom Contini Bonacossi iz Firence, s kojom je navodno bio povezan i Göring i glavni Göringov trgovac umjetninama Walter Andreas Hofer. Zajedno s mnogim umjetninama, nakon rata su i sada sporna djela završila u Münchenu, u zbirnom centru kojim su upravljali Saveznici, i trebala su biti restituirana. No, tada se u priči pojavljuju Ante Topić Mimara i Wiltrud Mersmann, koja će kasnije postati njegova supruga. Mimaru talijanske dnevne novine La Repubblica ne štede, pišu da je bio “antikvar koji obilazi svijet i falsifikator umjetnina, po nekima i Göringov prijatelj te njegov kućni slikar”. Wiltrud Mersmann, pak, 1949. godine je “radila u zbirnom centru u kojemu su se skupljale umjetnine”. La Repubblica dalje navodi: “Njih su dvoje nekako uspjeli zaobići volju onih koji su umjetnine željeli vratiti u mjesta otkud su došli, i uspjeli ih odnijeti u Jugoslaviju”. Što se dalje događalo, po mišljenju talijanskih medija nije sasvim razjašnjeno, no od sredine pedesetih godina su u beogradskom muzeju. La Repubblica piše i da su “delikatni poslijeratni diplomatski odnosi spriječili daljnje istraživanje”.

Međutim, nakon što su 2004. godine umjetnine bile izložene prvo u Bologni, pa zatim u Bariju, a opisivale su se kao “remek-djela talijanske umjetnosti iz beogradskog muzeja”, pokrenuta je službena istraga. Tada su talijanski istražitelji zahtijevali odgovornost kako onih koji su tada bili na čelu beogradskog muzeja, tako i talijanskih kustosa izložbe, pitajući ih zašto nisu istražili podrijetlo umjetnina, unatoč tome što je više-manje bilo poznato, u određenim krugovima, da ih traže. Sada će nova istraga, svi se nadaju, konačno zatvoriti čitav slučaj. O tome su u Italiji izvijestili svi vodeći mediji.

I u Srbiji se ovih dana piše o ovom slučaju. Večernje novosti tako, primjerice, prenose stajalište da je slike Srbija dobila kao “ratnu odštetu za svoja opljačkana kulturna dobra, i to simboličku s obzirom na količine opljačkanih umjetnina iz ove zemlje za vrijeme Drugog svjetskog rata” te dalje tumače: “Slike je od zapadnih saveznika koji su odlučivali o ratnom plijenu dobila Komisija za reparacije pri vladi FNRJ. Reparacija je bila odšteta slične vrijednosti na ime opljačkanih umjetnina iz Srbije, koje navodno nikad nisu pronađene”. Reparaciju su određivali Amerikanci.

Vrhunski prevarant

I uz kolekciju Contini Bonacossi iz koje su, kako se navodi, ova djela, vežu se mnoge kontroverze. Naime, riječ je o kolekciji koju je skupio grof Alessandro Contini Bonacossi, i koju su nakon njegove smrti nasljednici donirali znamenitom talijanskom Muzeju Uffizi u Firenci. U kolekciji su bila djela umjetnika kao što su Francisco Goya, El Greco, Veronese, Tintoretto, Bernini, na stranicama muzejaizdvajaju kao remek-djelo Berninijevu skulpturu “Mučeništvo svetog Lovre”. Međutim, na službenim stranicama ne spominju kontroverze koje su pratile zbirku. Naime, grof je zbirku 1941. prodao Hermanu Göringu, s kojim je navodno bio dobar prijatelj, i koji mu je, opet, navodno pomagao u skupljanju umjetnina. Ta se priča o prodaji umjetnina Göringu može pronaći i u knjizi Osanne Fantozzi Micali: “U potrazi za proljećem”.

Talijanski tisak poziva se i na istraživanje Konstantina Akinshe za ArtNews, koje je, podsjetimo, svojedobno snažno odjeknulo i u našoj javnosti jer je među ostalim pozivalo i na autentičnost i legalnost umjetnina u zagrebačkom Muzeju Mimara.

U tekstu “Vrhunski prevarant” Akinsha, u ulozi zamjenika direktora američke Komisije za kulturu i umjetničku baštinu, sumirao je višegodišnja istraživanja o Mimari. Pišući kako se Mimara pojavio na spomenutoj zbirnoj točki za umjetnine u Münchenu, Akinsha je tumačio: “Tek nakon što su mu predali 166 umjetnina, za koje je Mimara tvrdio da pripadaju bivšoj Jugoslaviji, ustanovili su tko je bio tajanstveni Jugoslaven: kolekcionar, prodavač umjetnina, slikar, restaurator, krivotvoritelj, kradljivac umjetnina i vjerojatno špijun...”. U njegovom se tekstu kojeg je prenijela i internet stranica “looted art” spominju među ostalim i navedeni Tizian i Tintoretto, ali i Carpacciova slika “Hodočasnik i sveti Sebastijan”.

Odred za baštinu

Mimari je ova količina umjetninama, naime, predana kao savjetniku Jugoslavenske misije za restituciju. Akinsha je dalje pisao: “Samo par mjeseci nakon što su umjetnine u dva vagona otpremljene u Beograd, uspostavilo se da je Jugoslavija imala pravo na dvije, možda tri umjetnine iz tog vagona, i krenula je potraga”. Međutim, umjetninama se izgubio svaki trag, na Amerikance su se obrušili zahtjevi bijesnih europskih zemalja koje su ih smatrale odgovornima, a Jugoslavija se branila šutnjom.

Najintenzivnija prepiska odvijala se 1956. kad se američkom veleposlanstvu u Beogradu šalju savjeti da neki od zaposlenika pokušaju nonšalantno obići Narodni muzej i utvrde što je ondje od umjetnina.

Dokumenti o svemu bili su pohranjeni u CIA-inim arhivima, kao i u Nacionalnom arhivu u Washingtonu, u kolekciji Ardelije Hall, povjesničarke umjetnosti koja je bila pripadnica tzv. Odreda za baštinu, vojnog odreda sastavljenog od muzejskih stručnjaka koji su tražili pokradene umjetnine nakon rata. Podsjetimo da je o ovom odredu Robert M. Edsel napisao knjigu (kod nas ju je izdala Fraktura), a na temelju knjige je snimljen i hit-film s Georgeom Clooneyjem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:08