BRANIMIROVA STREET ART Najbolji artefakti ulične umjetnosti

Izložba na otvorenom u Branimirovoj ulici, gdje svoje radove pokazuju ulični umjetnici Oko, Chez 186 i Sarme, a koju organizira udruga Domino kao dio europskog projekta Imagine, opsegom nije velika, no važan je podsjetnik na dvije stvari. Prvo, da je za povijest domaće ulične umjetnosti ova ulica najvažniji punkt, i drugo, da je u Hrvatskoj ulična umjetnost u protekloj godini doživjela svoj vrhunac. Taj vrhunac, doduše, može biti i dvosjekli mač, granica je između umjetnosti i puke dopadljivosti već postala tanka.

U svakom slučaju, troje autora koji izlažu visoko su iznad te granice, riječ je o jakim imenima ove grane umjetničkog izražavanja.

Branimirova, poprilično sumorna zagrebačka ulica, oživjela je grafitima na zidu osamdesetih, međutim, dio je zida zbog dotrajalosti srušen, i sada je tamo siva ograda na kojoj je niz reklamnih panoa. Među tim su se panoima kojima se oglašavaju razne usluge našli i radovi troje domaćih uličnih umjetnika.

Domino

Na ideju da se oslika zid u Branimirovoj ulici prvi je došao još šezdesetih Julije Knifer

Oko je posljednja naslikala svoj rad. Dominiraju dvije čovjekolike figure s glavom gljive, sa strane ih promatraju ptice. Crtež je crno-bijeli, vrlo precizan, detaljan i figurativan. Džentlmenska figura muškog lika u kariranom kaputu, sa šeširom u jednoj ruci i zamotanim poklonom u drugoj, naginje se prema ženskom, suzdržanijem liku. Naslanjaju se na njezin prethodni opus gdje su protagonisti također vrlo elegantni, u fraku. Doduše, do sada su to pretežno bili likovi čovjekolikih životinja. Kako je u slučaju izložbe u organizaciji Domina riječ o uličnoj umjetnosti izloženoj u kontekstu plakata, valjalo bi se u ovom slučaju prisjetiti i ptice-žene, plakata za Žar pticu Borisa Bućana, jedan od ključnih radova na ovom području.

Chez 186 se, pak, bavi apstrakcijom, njegov je rad vrtlog živih, gotovo psihodeličnih boja. Iako je riječ o umjetniku koji nam je najpoznatiji po slikovnim potpisima, u ovom je slučaju izašao iz svoje uobičajene uloge, no i dalje je riječ o istom stilu. Kako, paralelno, Chez 186 ima samostalnu izložbu u Galeriji “Siva”, lako je usporediti radove.

Domino

Chezov rad

I Sarme se bavi tipografijom, no u ovom slučaju izložene su stipovski nacrtane, gotovo infantilne figure kocaka-kuća različitih raspoloženja.

Na ideju da se oslika zid u Branimirovoj ulici prvi je došao još šezdesetih Julije Knifer, koji je imao sluha za demokratizaciju umjetnosti, umjetnost dostupnu svima, što je i pokazao nizom javnih radova. Zid dugačak 15 metara organizirano je oslikan kasnije, za vrijeme Univerzijade 1987. Kniferovi “Meandri” uz spirale Borisa Demura, te djela još nekolicine umjetnika, simbol su ove povijesne veze zida u Branimirovoj i hrvatskih umjetnika. Zid je ponovno oslikan krajem 90-ih, i zatim 2010. u sklopu Muzeja ulične umjetnosti. Mnoge od njih nagrizla je patina vremena, primjerice, okrznuto je trodimenzionalno uho Studija Rašić, a žuta boja na Zetsovom grafitu je posivjela, no to i jest dio priče vezane uz uličnu umjetnost, ta svjesnost o prolaznosti umjetničkog djela, bilo naknadnom intervencijom nekog slučajnog prolaznika, bilo kao posljedica dotrajalosti ili vremenskih prilika. Toj su prolaznosti po svojoj prirodi podložni i svi grafiti u Branimirovoj. No, to ne znači da zid ne bi trebao biti muzej na otvorenom, i ukazivati na sve što suvremena umjetnost može u svojoj čistoj demokratskoj formi – uličnoj umjetnosti.