Na Hvaru i u Splitu

Braća Mikulić jednojajčani su blizanci. Jedan je umjetnik, drugi vojnik. Sada zajedno izlažu

Neno Mikulić
 Privatni album
‘Upisao sam Umjetničku akademiju s 34 godine, nakon vojske. 15 godina kasnije počeo je slikati i moj brat, vojnik‘

Neno i Dado Mikulić jednojajčani su blizanci. Neno Mikulić poznati je splitski umjetnik. Znalo ga se radi rukopisa, na samom početku njegove karijere nazivati i nasljednikom Vaska Lipovca. On sam kaže da Lipovčev rad izuzetno cijeni, no da je njegov rukopis, pored sve bliskosti, ipak drugačiji, i u pravu je. Ono što im je zajedničko jest portretiranje duha mediteranskog mjesta kroz medij umjetnosti.
Dado Mikulić je vojnik. No, čitav život osjeća sklonost ka umjetnosti i počeo je slikati u pedesetim godinama. Podučavao ga je njegov brat. Sada zajedno izlažu u jednom hvarskom restoranu. Na jesen će obojica imati i izložbu u Splitu, Dado Mikulić u Francuskoj alijansi, a Neno u Kući jezika i kulture Peristil. Razgovaramo s obojicom, pri čemu nam Neno Mikulić, slikar, otkriva jedan, nama slabo poznati detalj iz svoje biografije: "I ja sam u svojoj mladosti bio vojnik. Paralelno s Dadom sam se školovao u vojsci, bio sam u Domovinskom ratu isto kao i brat, ali sam rano umirovljen u činu bojnika HV-a. Tek sam nakon rata, s trideset četiri godine, upisao slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu i postao akademski slikar". Dado je odlučio ostati u vojsci. No, čitavo je vrijeme osjećao sklonost ka umjetnosti: "Kao i većina jednojajčanih blizanaca, oduvijek smo imali slične interese. Obojica smo puno crtali otkad znamo za sebe. Obojica smo bili i uspješni matematičari".

Rođeni su 20. ožujka 1964. godine. Odrasli su u mjestu Otok kod Sinja, u kojemu živi nešto više od pet tisuća ljudi. Roditelji su im bili učitelji. Rodili su se nešto ranije, pa su prve mjesece svojeg života proveli u inkubatoru u Splitu. Obitelj je imala četvero djece. Kako je uopće došlo do toga da odu u vojsku, priča Neno Mikulić: "Kao djeca smo se često igrali vani, nerijetko i rata. Vidjeli smo u toj igri jedan plakat zalijepljen na zidu koji je pozivao u vojnu gimnaziju. U to je vrijeme bilo prestiž upisati ovu školu. Obojica smo u tome uspjeli. Činilo nam se to i dobrom investicijom za budućnost, trebalo je od nečeg živjeti. Nakon toga smo išli i na Akademiju. Gimnaziju smo upisali kada nam je bilo četrnaest godina. Iz Otoka smo došli živjeti u Zagreb". Iz Zagreba su išli na mnoga bojišta. No, u ovom gradu nisu ostali. Neno Mikulić danas živi u Splitu. Dado Mikulić u Splitu ima obitelj, a predaje u Zagrebu.

image
Dado Mikulić
Privatni album


Neno Mikulić, dakle, umirovljen je kao vojnik i bile su mu trideset i četiri godine kada je upisao Umjetničku akademiju. Ostali su njegovi kolege u klasi imali u prosjeku devetnaest godina. Nije mu to bio jedini problem da se uklopi: "Ja sam prije toga bio u vojsci, na bojištima, a oni su došli iz školskih klupa. Sve je bilo drugačije. Na prvi sam sat došao sa zlatnom debelom narukvicom. Činio sam im se neobičan, zazirali su od mene, pitali su se kako jedan vojnik može studirati umjetnost. I oni su meni na prvi pogled bili jednako neobični. Nisu poštivali pravila, a to je prvo što vas u vojsci uče. Mislio sam da malo toga o životu znaju. Prvih mjesec dana nisam progovorio ni riječi". No, ostao je. Sprijateljio se s ekipom iz klase. Uspio je u umjetničkim vodama. "Prvo mi je nakon završene umjetničke akademije profesor rekao da bih se sada trebao okušati i na glazbenoj", govori. Profesor mu je bio Gorki Žuvela. Prije toga je studirao i na Kemijsko-tehnološkom fakultetu. Nisam ni znala da je bio vojnik, kažem Neni Mikuliću, a napisala sam konkretan broj tekstova o njemu. Odgovara da ne govori često o tome.
Umjetnost je braću i spojila nakon niz godina. Kako govori Neno Mikulić: "Na dulje vrijeme nakon što sam upisao slikarstvo život nas je prilično razdvojio. Dado je bio u raznim misijama u više zemalja, a ja sam se intenzivno bavio slikarstvom i kiparstvom. Također smo neko vrijeme bili u lošim odnosima, što se konačno sredilo, možemo reći i zahvaljujući slikarstvu. Dado je oduvijek nešto slikao, iako ne baš intenzivno. Slikao je kao većina samoukih slikara, onih koji imaju talent. Ozbiljnije je počeo učiti o umjetnosti unatrag posljednje tri do četiri godine. Ja sam mu tijekom godina postao svojevrsni mentor. Sve je više postajao svjestan da je biti umjetnik ozbiljan intelektualni rad, a ne samo vještina. Upijao je sve informacije kao spužva i paralelno s tim konstantno slikao i razvijao svoj rukopis. Ispočetka su promjene i zaokreti bili jako ubrzani, kako je i uobičajeno. Unatrag posljednjih godinu dana je već pronašao svoj prepoznatljiv stil i ja mu kao mentor više nisam potreban. Danas se zna dogoditi da ja njega pitam kako je nešto izveo ili da mi on otkrije nekog novog svjetskog umjetnika za kojeg još nisam čuo", govori Neno Mikulić, a njegov brat Dado nastavlja: "Želja za slikanjem je bila stalno prisutna kod mene, ali sam je zbog drugih životnih obaveza godinama uglavnom ostavio sa strane". No, kada bi posjećivao brata, intenzivnije je znao osjetiti taj poriv ka stvaranju: "Uvijek sam bio zaljubljen u slikarstvo, a kada bih došao do Nene bio bih pod dojmom njegovih radova i to me stalno na neki način uznemiravalo. Kako sam dulje vrijeme bio izložen bratovoj umjetnosti koju sam i nesvjesno upijao, valjda je i to u jednom trenutku proradilo i potaknulo me pokušati napraviti nešto vlastitim rukama što bi uistinu bilo na pravoj umjetničkoj razini". Dado Mikulić prepričava kako se "zapetljao" kad je krenuo raditi svoju prvu sliku velikih formata. Neno mu je dao par savjeta kako da "izvuče" sliku: "Tako je počela naša stalna suradnja i njegovo spontano mentoriranje". Iako mu je brat, jednojajčani blizanac, Neno ga nije štedio: "Ispočetka su bratove kritike znale bile i prilično oštre. Nisam tada možda ni mogao potpuno shvatiti sve što mi je govorio, ali kako sam dublje zagrizao u slikarski proces, sve smo se bolje razumjeli". Dado Mikulić sve se više počeo interesirati za umjetnost: "Svaki slobodan trenutak sam slikao ili čitao o umjetnosti i postajalo je sve ozbiljnije i ozbiljnije. Za sve ovo ustvari nikada nije postojao nekakav plan, slikarstvo je kod mene, a uz bratovu podršku očito odlučilo naći svoj put". Slikarstvo je, nastavit će naš sugovornik, potpuno promijenilo njegov život, način na koji pristupa svakodnevici: "Tek sam prije nekoliko godina krenuo ozbiljnije slikati s motivom da napravim 'jednu ozbiljnu sliku', a što je u međuvremenu potpuno promijenilo moj stil života. Sada gledam koliko sam se i ja promijenio u odnosu na početak i koliki sam opus u međuvremenu stvorio, još uvijek ne mogu vjerovati da se to uistinu događa".


Neno Mikulić češće se bavi figuracijom, nije rijetkost da oblikuje i skulpture. Dado Mikulić slika apstraktne slike: "U početku sam prolazio kroz različite slikarske faze i stilove mijenjajući različite motive. Ipak, tada sam najviša slikao figurativno, ali više od samih glavnih motiva događale su se promjene u slikanju pozadina koje su od realističnih postajale sve više apstraktne. Ubrzo sam odbacio sve figurativno, a apstraktna pozadina postala je glavni motiv mog rada. Inspiraciju sam najviše pronalazio u apstraktnom i neoapstraktnom ekspresionizmu i geometrijskoj apstrakciji. Poseban naglasak u mom slikarstvu je na višeslojnosti i tu još vidim ogroman prostor za daljnji napredak i istraživanje".
Brat Neno ne skriva ponos: "Jako sam zadovoljan Dadinim strelovitim napretkom, a pogotovo zadnjih godinu dana. Najbolje to dokazuje moja želja da izlažemo zajedno, o čemu ranije nisam razmišljao jer mu slikarstvo nije bilo na ovako visokoj razini".


Brat Dado slika, dakle, ponajviše apstrakcije. A Neno, pojednostavljeno rečeno, figuraciju. Teme su njegovih djela ljubav, sretna i nesretna, mornari s prevelikim brkovima, mornari s brkovima na koje je nakratko sjeo galeb da odmori, odlazak mornara, udovice, životinje, čovjek u bijelom odijelu koji šeće psa i slično. Doduše, u posljednje je vrijeme promijenio stil, u pravcu neoekspresionizma.
Popularne su na društvenim mrežama poprilično bile i njegove karikature vezane uz tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je, vrijedi reći, bio inspiracija mnogima. Predlagao je i spomenik legendi splitske trajektne luke Anti Mrvici, u šali je rekao tada da je to njegova rijetka skulptura koja je mršava.
Pisalo se i u medijima o njemu nakon što je neuk netko na zidu napisao gnjusan grafit da mrzi Židove. Iznerviran, Neno Mikulić je uzeo boju, prefarbao kvačicu, pa je potom pisalo "Mrzin zidove". Tada je izjavio da je simbolički želio pokazati da je ponekad dovoljna samo jedna kvačica za pozitivnu promjenu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 16:28