Bivši ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Vladimir Crnković sinoć je na tribini u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske (DPUH) održao predavanje u kojem se kritički osvrnuo na izložbu "Oho! I to je naiva!" otvorenu u prosincu prošle godine u zagrebačkom Muzeju naive te na sami Muzej. No, prije kritičkih komentara predavanje je započeo referiravši se na svoju knjigu Hrvatski muzej naivne umjetnosti/Vodič kroz muzejsku zbirku/Naiva, art brut i autsajderska umjetnost/Antologija (englesko izdanje iz 2011., hrvatsko iz 2012.), koja, objasnio je Crnković, pokriva srž onoga o čemu je raspravljao na temu naše i svjetske naive. Na neke je spoznaje i činjenice, tvrdi, zbog onoga što se u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti i s njime događa, imao potrebu podsjetiti.
Naglasio je, među ostalim, da je Hrvatski muzej naivne umjetnosti prvi i najstariji muzej naive u svijetu, osnovan 1952. godine pod nazivom Seljačka umjetnička galerija te da je ta ustanova od početka organizirana i vođena prema strogim muzeološkim principima. Dodao je i da, uz kapitalna djela nacionalne kulture, taj Muzej posjeduje i "vrlo respektabilnu zbirku stranih majstora s nizom vrhunskih ostvarenja".
Napomenuo je da je prepoznato kako je hrvatska naiva, uz djela Henrija Rousseaua i francuskih klasika prve generacije – Bauchanta, Séraphine Louis, Bomboisa i Vivina – jedan od najvažnijih segmenata svjetske naive.
Vrhunski majstori Hlebinske škole "tehniku slikarstva na staklu, u metjerskom smislu", doveli su, ističe, do "takva virtuoziteta i savršenstva da im u umjetnosti 20. stoljeća u svijetu gotovo nema ravnih".
Svjetlo je bacio i na to da je naiva svojedobno bila svrstavana na "rub umjetnosti" te da se o njoj raspravljalo kao o marginalnoj pojavi, koja je, međutim, u drugoj polovini 20. stoljeća postala "vrlo popularan i poticajan umjetnički fenomen – i to ne samo u estetskom nego i u sociološkom, psihološkom, kulturološkom, antropološkom i merkantilnom smislu".
U naivi su, priča, prepoznate neke od važnih karakteristika moderne umjetnosti, a ona je i "dokaz demokratizacije općedruštvenih odnosa i umjetničkog stvaralaštva". Ona, podcrtava Crnković, "jasno pokazuje da se svatko ima pravo i umjetnički izražavati te da umjetničke škole, same po sebi, nisu jamstvo umjetničkih vrijednosti jer se umjetnost može ostvarivati i bez njih, te da je u umjetnosti uvijek najvažniji – urođeni talent.
Ukazuje, također, na to da naiva danas ljude zanima primarno zbog njenih visokih umjetničkih dometa.
Upravo stoga bit će, nastavlja, potrebna "kritička revalorizacija cijeloga tog fenomena kako bi se istinske vrijednosti napokon odijelile od svega efemernoga, šablonskog, neinventivnog, nekreativnog i epigonskog, od svih oblika pseudonaive i diletantizma što još znatno kontaminira tu pojavu".
Naiva "u svom klasičnom obliku" kako je prezentirana i protumačena u njegovoj studiji i s "autorima s kojima je dosegnula apsolutne umjetničke vrhunce" u biti je, zaključuje govornik, "dovršen umjetnički fenomen".
U drugom dijelu svoga govora Crnković je iznio nekoliko kritičkih napomena i komentara o već spomenutoj izložbi "Oho! I to je naiva!" te priznao da je dobivši na uvid deplijan izložbe ostao "zgranut" njenim izgledom i sadržajem.
Još prije četiri godine Hrvatski je muzej naivne umjetnosti, inzistira Crnković, bio na glasu kao "jedna od najvažnijih europskih institucija za tu specifičnu i izdvojenu umjetnost s brojnim posjetiteljima, s respektabilnom izlagačkom i izdavačkom djelatnošću iznimnih dizajnerskih rješenja te s respektabilnim ‘vlastitim prihodom‘", dok je ono što se sada izlaže, smatra, "sramota i uvreda " za navedeni Muzej.
"Ovo što se sada izlaže sramota je i uvreda za taj Muzej. Naravno, sve ovo ne ispisujem jer je napuštena moja koncepcija i orijentacija isključivo na najvrsnije autore i njihova kapitalna djela, nego zato što je od naših vrhunskih umjetnika prisutno samo nekoliko relevantnih imena i djela. Rabuzin ima samo jednu sliku, kao i Ivan Lacković (izložena umjetnina nije nažalost i njegovo ponajbolje djelo te kolekcije); Ivan Generalić zastupljen je s dvije slike (od toga je manja prijeporne vrijednosti). Što nedostaje, kojih autora uopće nema na izložbi? Nema ni jedne slike Mirka Viriusa, nema ni jedne slike Matije Skurjenija, ni jedne slike Emerika Feješa; nema ni jednog stakla Dragana Gažija, ni jednog stakla Ivana Večenaja i Mije Kovačića, nema ni jednog crteža Ivana Lackovića – sve vrhunskih majstora Hlebinske škole te klasika naše i svjetske naive. Nema ni jedne skulpture Petra Smajića. Nema ni nekoliko kapitalnih djela iz kolekcije stranih majstora, od Bogosava Živkovića do Pietra Ghizzardija, od Nikifora i Pavela Leonova do Van Genka itd.", ustvrdio je Crnković upitavši se kako su autori i njihova djela birani te po kojem principu i logici.
Kako projekt nema ni stručnih recenzenata, Crnković propituje i Stručno vijeće Muzeja, Upravno vijeće Muzeja i Ministarstvo kulture i medija koje je odobrilo i financijski podržalo takvu izložbu.
"To nije samo običan previd ili propust, to je izravan atak na tu instituciju i njezin fundus koji dolazi sada iz samoga vrha ustanove. To je sramota za našu kulturu, za našu muzejsku struku, za našu povijest umjetnosti i kritiku, za naš grad i našu državu", veli Crnković.
Postavio je, u nastavku, i pitanje tko će raditi koncepciju novoga stalnog postava Muzeja naive na novoj lokaciji u Demetrovoj ulici jer, uvjeren je, "kadar i uprava koji su sada u toj instituciji to ne mogu izvesti".
"U njihovoj režiji to može biti samo repriza ovog "slučaja" o kojemu sada i ovdje svjedočim. U tom Muzeju nema naime više ni jednoga stručnog djelatnika koji bi podrobnije poznavao problematiku i vrijednost materije kojom se institucija bavi", mišljenja je Crnković.
Na potez da stručnu, ali i širu javnost, upozori na "promašaje sadašnje uprave Muzeja" odlučio se, kaže, ne radi sebe sama, već zbog umjetnosti i umjetnika s kojima je dugo surađivao, prijateljevao te ih promovirao.
"Ne mogu šutke dopustiti da se njih i njihovu umjetnost podcjenjuje, zatire, prešućuje, ignorira, krivo tumači, krivo vrednuje i krivo prezentira. Pritom nemam apsolutno nikakvih ambicija da bih ponovno nešto radio za HMNU i u vezi s njim, ali ne mogu biti ni pasivan i nezainteresiran promatrač uništavanja i propadanja te institucije", apostrofirao je Crnković.