'BETONSKI SPAVAČI' Relikti vremena kad je magistrala bila arterija turizma

U HTV-ovom dokumentarnom serijalu “Betonski spavači” režisera Saše Bana postoji scena koja puno govori o sudbini hrvatske moderne arhitekture. U seriji, autori razgovaraju s mještaninom Malinske koji je početkom 90-ih radio u turističkom kompleksu Haludovo.

Svjedok se prisjeća da je 1990. Haludovo posjetio ministar turizma u prvoj postkomunističkoj vladi Janko Vranyczany-Dobrinović. Osvrnuo se pogledom na arhitektonski kompleks Borisa Magaša, kompleks koji tada nije (kao sada) bio hrpa šute. Ministar turizma hladno je rekao: “Ovo sve treba srušiti!”

Baština modernizma

Ministra - nažalost - nije za kriviti. Početkom 90-ih, pogled na arhitekturu modernizma u Hrvatskoj bio je pogled mladog tranzicijskog društva opijenog šarenilom slobodnog tržišta, društva koje je vjerovalo da je planiranje sovjetski relikt, a da su sve to ionako komunističke “betonjare”. Srećom, četvrt stoljeća koje je u međuvremenu prošlo naučilo nas je pameti. Naučili smo što su to gradovi i kvartovi bez planiranja, naučili smo kako izgleda arhitektura “slobodnog tržišta”, a grozdovi tog estetskog “laissez fairea” danas u buljucima okružuju Pulu, Rogoznicu, Trogir ili Split.

U institucionalnom smislu - doduše - moderna arhitektura daleko je još od statusa ozbiljne baštine. Ipak, svijest o baštini socijalističkog modernizma neusporedivo je veća nego pred deset godina, a unutar tog korpusa možda je ponajviše predmetom fascinacije postala turistička arhitektura.

U posljednjih nekoliko mjeseci, monografije o sebi je dobio niz predstavnika modernizma poput Frane Gotovca ili Lovre Perkovića. Na ZagrebDoxu predstavljen je petodijelni dokumentarni film “Betonski spavači” o devastiranim klasicima hrvatske hotelske arhitekture. Upravo u ovom trenutku, u izložbenom “oblačiću” na obali Mure u Grazu teče izložba primijenjene umjetnosti i dizajna jugoslavenske hotelske arhitekture, na kojoj je arhitektonski teoretičar Michael Zingannel sakupio i obradio pokućstvo, rasvjetna tijela, murale i mobile koje su hrvatski umjetnici i industrija proizvodili za hotelske “gesamt kunstwerk” holove, atrije i sobe.

Revalorizacijski val

Građanske inicijative, stanari, mještani i/ili arhitekti pokrenuli akcije za zaštitu nekoliko klasičnih zdanja modernizma, poput doma JNA u Komiži, dječje plućne bolnice u Krvavici, ili Vitićevog nebodera u Laginjinoj. Moderna je postala jako “in”, što se može pripisati i financijskom inputu raznih zaklada, ali i ideološkom trenutku. U trenutku agresivne retradicionalizacije i žudnje za “povratkom u 19. stoljeće”, moderna arhitektura postaje metonimija modernosti kao takve.

Dio tog velikog revalorizacijskog vala je i projekt “Motel Trogir” udruge za suvremenu umjetničku praksu Slobodne veze u kojoj su Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Diana Magdić i Saša Šimpraga.

Ta grupa kunsthistoričara i arhitektonskih kritičara naslovila je svoj projekt po motelu koji je na zapadnom prilazu Trogiru 1965. sagradio Ivan Vitić. Riječ je o jednom od šest planiranih (i tri izgrađena) motela koje je Vitić projektirao za tadašnji i sadašnji veliki mesni kombinat Sljeme iz Sesveta.

Moteli su pratili tada netom izgrađenu autocestu, a računica mesnog koncerna sastojala se u tome da kroz lanac ugostiteljskih objekata plasiraju svoju ponudu hrane, te omaste i sami brk u turizmu koji je upravo nastajao. Vitiću su naručili šest motela uz magistralu. Sagrađena su tri: u Preluci kod Rijeke, u Biogradu i Trogiru, te još jedan u Srbiji koji nije bio investicija Sljemena.

Za onaj riječki, šibenski će arhitekt 1965. dobiti i prvu, tek utemeljenu nagradu beogradske Borbe, kasnije najvažniju arhitektonsku nagradu u SFRJ. Od tri izgrađena motela, onaj u Biogradu je trajno nagrđen, “nakićen” svadbenim salonom i papagajskim fasadeksom. Oni u Rijeci i Trogiru su ruševni i napušteni, pri čemu je ironija da je onaj riječki u vlasništvu - Hrvatske gospodarske komore!

Umjetničke intervencije

Projekt “Motel Trogir” otpočeo je edukativno, serijom predavanja i mentoriranih šetnji. Nastavio se umjetničkim intervencijama, poput one Neli Ružić koja je u trogirski motel intervenirala svjetlosnom mondrianovskom instalacijom. Na koncu, tu je sada i monografija “Motel Trogir - nije budućnost ono što dolazi” koja se sastoji od trinaest tekstova koji prikazuju historijat i kontekst Vitićevih motela.

Tvrtko Jakovina tako piše o političkom momentu Jugoslavije 60-ih, Dafne Berc o općim odlikama turističke gradnje u SFRJ, Melita Čavlović o nastanku i ekonomskim učincima Jadranske magistrale, a Tamara Bjažević Kirin o samom arhitektu Vitiću.

Svijet koji je nestao

Zrinka Paladino prikazuje povijest problema i izglede za restauraciju slavnog arhitektovog nebodera u Laginjinoj, a Lidija Butković Mićin motel u Preluci stavlja u kontekst graditeljstva modernizma u Rijeci. Sandra Uskoković propituje paradoks “modernog kulturnog dobra” i metodologiju obnove i revitalizacije takvih djela, a Levan Asabašvili i Ruben Arevšatjan u (nažalost - prekratkim) osvrtima daju i sovjetski kontekst.

Vitićevi moteli pripadali su vremenu kad je magistrala bila arterija turizma, a ta je magistrala - kako se tada pisalo - morala vozaču ostavljati dojam “dugometražnog filma koji teče”.

Ti moteli temeljili su se na turizmu tranzita, te na ekonomici u kojoj se prostor nije gušio preizgradnjom zbog maksimiziranja profita. Taj svijet je danas nestao, a njegove žrtve su i Vitićevi moteli koji su ostali bez svrhe, zapušteni, baš kao i toliki drugi objekti turizma od Primoštena i Kupara do Krka i Tučepih. Takva sudbine - dakako - nerijetko je posljedica netržišnog razmišljanja i koncepcijskih slabosti izvornih projekata.

Mete hipstera

Ali, podsjećajući na prije citiranu izjavu prvog tranzicijskog ministra turizma, čovjek se ne može oteti dojmu da je to pretvaranje remek-djela u betonske angkor-vatove bilo bar donekle namjerno, zato da bi se uvjerilo struku da “ono što nikom ne treba” i “što tržište nije prihvatilo” može i mora biti srušeno - najčešće zato da bi se isti prostor iskoristio za nešto gušće i profitnije.

Riječki arhitekt Idis Turato, pišući o tome, definira tu politiku kao “arhitekturu pasivne agresije” - uništavanje nečinjenjem, arhitektonski grijeh propusta.

U međuvremenu, socijalističke ruine “rese” naše centre turističkog šika, a “betonski spavači” postali su meta hipsterskih romantičnih blogera koji socijalističke ruine obilaze kao Englezi grčke ruine na Grand touru. Budućnost nije ono što dolazi? Dakako da nije. Pogotovo u zemlji koja orno hrli da postane “ljepša i starija”.