HRVATSKI SLIKAR NA ARKTIKU

AVANTURA ŽIVOTA ZLATANA VEHABOVIĆA Malim fotoaparatom bilježio sam sve što sam doživio. Iz tih fotografija nastao je moj novi ciklus slika

Zlatan Vehabović
 Damjan Tadic / HANZA MEDIA
Poznati umjetnik sudjelovao je u ekspediciji jedrenjakom po Sjevernom polarnom moru

Jedan od najboljih hrvatskih slikara, Zlatan Vehabović, 19. srpnja otvara izložbu “Tamno bijela zemlja” u Umjetničkom paviljonu, na kojoj će predstaviti dvadeset i jednu novu sliku.

Tema izložbe koja ostaje otvorena cijelo ljeto, sve do 9. rujna, umjetnikovo je sudjelovanje u ekspediciji tijekom koje je plovio na jedrenjaku Antigua, od tridesetak metara, a čija se ruta protezala krajnjom nezamrznutom regijom polarnoga arktičkog mora uz obale otoka Svalbard. Pet tjedana intenzivnog boravka sastojalo se od plovidbe, redovnih iskrcavanja u nenaseljena priobalna područja golemog arhipelaga, aktivnog planinskog pješačenja te obilaska nastanjenih i napuštenih boravišta i manjih gradova regije. Cijelo iskustvo je umjetnik dokumentirao putem fotografije. Vehabović o svojem sudjelovanju na programu The Arctic Circle istoimene američko-nizozemske nevladine organizacije sa sjedištem u Brooklynu govori za Jutarnji: “Kada sam se prijavio na program, surađivao sam s Vanjom Žankom koja je sada kod kod Olafura Eliassona. Vanja je pronašla ovaj program i shvatila je da je po senzibilitetu to nešto za mene. Nakon što su prihvatili moju prijavu, dugo sam se bavio idejom kako pristupiti svemu jer ja sam više tip za atelje, da bih mogao na nešto slikarski odreagirati, potrebno mi je određeno vrijeme. Zdravorazumski sam zaključio da je najbolje da uzmem mali fotoaparat i da prvo sve bilježim. Jedini je imperativ bio da imam dovoljno baterija. Tako nisam gubio čar trenutka jer kada radite nešto kreativno, zapravo se odvajate od stvarnosti. Nisam želio u jedinstvenoj prilici koju sam imao gubiti vrijeme na proces rada. Tek nakon što sam se vratio u Zagreb, i ‘iskrcao’ fotografije na kompjutor, počeo sam razmišljati o konceptu izložbe. Iskustvo je jedna stvar, a umjetnički produkt potpuno druga. Iskustvo je odskočna daska koje će poslužiti da se nešto stvori”.

Aktualna tema

O samom programu The Arctic Circle pojašnjava: “Ovo je regija za turiste koje privlači krajnji sjever i jedno surovije putovanje. Program je pokrenuo američki fotograf koji živi u New Yorku i postoji nekih desetak godina. Na jednoj od početnih ekspedicija sudjelovao je umjetnik Tomislav Brajnović i, koliko mi je poznato, nas smo dvojica jedini iz Hrvatske koji smo bili sudionici do sada. Primarna je ambicija dizati svijest o klimatskim promjenama. Tema je itekako aktualna, no na neki način ostaje periferna ako ljudi nemaju prilike vidjeti tu promjenu svojim očima tamo gdje se ona najbrže događa. Organizatori naglasak stavljaju na ljude koji djeluju u edukacijskom sistemu, učitelje i profesore, sudjeluju i znanstvenici, umjetnici, pisci i sl.” Rade se dvije ekspedicije godišnje, jedna je u šestom, druga u devetom mjesecu. Oba termina garantiraju da je još toplo vrijeme i da nema smrzavanja. Vehabović, dalje, priča: “Nije bilo radikalno vrijeme, očekivao sam da bude i hladnije. Temperatura je bila od plus do minus tri stupnja. No to je još jedna posljedica globalnog zatopljenja koje se na ovoj lokaciji puno jasnije i brže vidi. Nekad bi u isto doba godine temperatura bila ispod pet ili deset stupnjeva”.

Stroga pravila

Ekspedicija u kojoj je bio Vehabović našla se u Longyearbyenu. Boravak na kopnu i upoznavanje trajali su par dana, nakon čega je uslijedilo ukrcavanje na brod. Bilo ih je 28 sudionika, petero u posadi i tri vodiča: “To je ogromna obala koja ima na tisuće razvedenih kilometara, razne lokacije su unaprijed određene, no nisu striktno zadane jer je vrijeme potpuno nepredvidljivo pa su nužne improvizacije. Dan ranije bi nam rekli koja je sljedeća destinacija. Preko noći smo putovali, danju bismo pristajali i gumenjacima su nas prevozili na kopno. U mojoj su turi dominirali američki fotografi, što ima smisla jer je fotografija medij koji može odreagirati brzo. Međutim, bilo je i pisaca, pjesnika, znanstvenika, raznih zanimanja. Znao sam promatrati, radoznalo, jednu slikaricu iz Engleske, gospođu od svojih preko šezdeset godina, kako je slikala na kiši i vjetru s blokom i pastelama, ona je jedan pleinairovski tip. Divio sam se njezinu entuzijazmu, gledao sam ju jer mi je njezin način stvaralaštva potpuno stran”. Nakon što bi gumenjacima pristali na kopno, mogli su se kretati samo područjima koje su im odredili vodiči jer uokolo ima medvjeda. Pravila su bila vrlo stroga: “Intenzivne šetnje po glečeru ili pejsažima između sat vremena i tri sata ovisno o mogućnostima koje bi imali bile su za mene među najuzbudljivijim dijelovima priče”.

U Umjetničkom paviljonu izložit će dvadeset i jednu sliku: “Nakon što sam se vratio, danima sam proučavao hrpu materijala. Umjetnički paviljon je zahtjevan i velik prostor to je moja najveća izložba koju sam do sada samostalno imao. Inače je moja praksa da slikam jednu po jednu sliku, no ovaj put sam znao da ne smijem ništa prepustiti slučaju, da prije početka slikanja moram razložiti cijeli projekt, odrediti početak i kraj u tom vremenskom roku koji nije bio jako velik: godinu i pol dana”. Vehabović je, potom, podijelio teme po područjima: ekspedicija, pejzaž, povijest/politika regije, ekološka dimenzija umjetnikova iskustva te ekstremne regije: “Polarni predio nešto je što je po senzibilitetu i estetici meni jako blisko pa mi je bilo najzanimljivije potenciranje te praznine, pustinjskog elementa pejsaža. No na slikama nisu samo vanjski prostori.

Zanimljiva arhitektura

Bila mi je i zanimljiva priča sa sovjetskim nasljeđem koja se događa u interijerima. Imali smo ture po danas napuštenom nekadašnjem Domu kulture koji je pripadao SSSR-u. Kako sam u obilasku bio okružen gomilom Amerikanaca, osjećao sam se ponekad kao Pale sam na svijetu. Nama je socijalističko nasljeđe u arhitekturi blisko i poznato, imao sam osjećaj kao da sam došao u bivšu Jugoslaviju koja je na krajnjem sjeveru. Amerikancima su to ostaci kulture koja im nije bliska, koja im je drugačija, s kojom su svojedobno bili i u problemima. Bilo je to vrlo intenzivno iskustvo i nisam ga mogao zaobići pa postoje slike koje se i na to referiraju”. Zanimljiva je i arhitektura na lokaciji, koja je prikazana na jednoj slici iz Longyearbyena, norveškoga grada koji je danas najnaseljeniji. To je ujedno i jedina slika koju smo mogli vidjeti prije izložbe u Umjetničkom paviljonu, bila je pokazana na skupnoj izložbi u MSU: “Bilo je zanimljivo gledati kako pristupaju gradnji. Svalbard je na potpuno smrznutoj zemlji, ne mogu stavljati neke temelje i onda je sve građeno na tim malim stupićima, vrlo montažno. Imala je modernistički štih. No sve je vezano uz neku temporalnu rudarsku priču koja se u tom gradu događa”.

Na nekim su slikama i protagonisti s putovanja, umjetnikovi kolege? “Da, želio sam tamo gdje nema vegetacije, gdje je sve od kamena i leda i nema jasne točke uporišta pokazati koliko je nešto daleko, veliko, upravo kroz figure. Na formalnoj razini, s kolažiranim stvarima želio sam otići dalje od imitirajućeg, realističkog prikaza, od tvrdog kalupa figuracije koja je na neki način limitirajuća tim zadatostima centralne perspektive i odnosa. To nije nešto što me zanima u slikarstvu”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 11:30