Sava, Dunav, Drina te Velebit, po tri rijeke i jednoj planini, tako su se zvala djeca kipara Ivana Rendića, u široj javnosti najpoznatijeg po kipu Petra Preradovića na Cvjetnom trgu. Dok su kćeri krenule drugim pravcem, sinovi Dunav i Velebit odlučili su se, poput oca, za umjetnost. U njihovu slučaju bilo je to slikarstvo. Dunava Rendića opisivali su suvremenici kao boema poluduge kose, u dugom kaputu, s nezaobilaznim šeširom i cigaretom u ustima. Tako je i samog sebe naslikao na jednom od autoportreta iz tridesetih godina prošloga stoljeća, a tako je ostao i zabilježen na onodobnim fotografijama. Jedna od njih prikazuje, primjerice, kako je na ulici prostro svoje slike, a nagurani ih prolaznici gledaju. Na autoportretima, treba mu priznati, nije se štedio. Prikazao je samog sebe ponekad i u pripitom stanju, svjestan da je bohemsku reputaciju zaradio s razlogom.
Dunav Rendić bio je i prijatelj Tina Ujevića, koji je često opisivao njihova druženja, a Dunav ih je crtao, njih dvojicu i Ivana Mirkovića s njima. Pjesnik mu je pjevao, primjerice, "Dunave, Dunave, tiha vodo hladna", raspitivao se kod njega o ocu, tada već postarijem kiparu. Ostalo je zabilježeno i da je pomagao novinarima, na sam Božić 1938. godine, pronaći Tina Ujevića te, kako je tada zabilježeno: "Zapisano je 25. prosinca 1938. godine kako su novinari tražili Ujevića; nisu ga mogli pronaći ni u Belvi, ni u Dobrog kuvara, ni u Podrumu, ni u Expresu, ni pod palmama u Rivi, a traženje je trajalo tri noći. Pomogao im je u traženju pitur Dunav Rendić, koji ih je uputio u tzv. ritmički salon nove hrvatske lirike".
Ujević je, kada bi došao u Split, često odlazio u tada popularan Kolombatovićev podrum, a povijest bilježi kako je Dunav Rendić "skromnu zaradu koju je ostvarivao slikajući popularne marine i portretirajući imućnije sugrađane najčešće ostavljao u Kolombatovićevu podrumu, koji je 1936. i oslikao na vedutama Splita i okolice".
Odnos Ujevića i Rendića, kao i cjelokupni Rendićev opus, široj javnosti manje poznat, istražio je doktor i kolekcionar Goran Grubišić, koji je svojedobno u KBC-u Sestre milosrdnice bio na mjestu predstojnika Klinike za ženske bolesti i porodništvo, a sada je počasni predsjednik Hrvatskog društva za kolposkopiju i bolesti vrata maternice Hrvatskog liječničkog zbora".
Autor je i monografije o ovom slikaru, a njegovo je istraživanje bilo poticaj za izložbu koja se u Galeriji Emanuel Vidović, u sklopu Muzeja grada Splita, može pogledati do 26. veljače.
Opisuje i svoj susret s djelom ovog umjetnika: "Moji su roditelji u Splitu prijateljevali s uglednom obitelji Čižek - Podboj. U stanu gđe Aranke Podboj u kasno proljeće 1966. godine ugledao sam sliku "Vaza s cvijećem". Potaknuo me vizualni dojam, kako je slikar uspio prikazati dinamiku između pojedinih, još jedrih cvjetova i onih koji su već počeli padati, pojedinačno ili s čitavim grančicama. Dan kad sam ugledao tu sliku, relativno veliku, bio je sunčan. Svjetlo je u sobu ulazilo u punoći kasnoproljetnog podneva, pa je i slika bljesnula posebnim sjajem i dojmom se ‘zakačila‘ za moje trajno sjećanje i doživljaj. Impresija motiva i svjetla". No, malo je o ovom umjetniku bilo poznato: "Jedino što su u điru prevladavale vinopijske anegdote, ali one su mogle zasjeniti umjetnički dojam i angažman. A kako je svojevremeno Lunaček naglasio, svaki umjetnik svojom slikom dariva kupca i dijelom svojeg umjetničkog uloga i angažmana. Stoga mi je put do upoznavanja Rendićevih djela izgledao kao trka s preponama na 400 metara. Slike koje posjedujem, ne samo Dunavove, dijelom su naslijeđene, dijelom poklonjene, a dijelom kupljene i sačinjavaju moju malu kućnu pinakoteku. Gotovo svaku sliku moguće je poznati u dušu, tako da s njom možete ostvarivati zanimljivu misaonu komunikaciju".
Među ostalim je kontaktirao i povjesničara umjetnosti, danas pokojnog Duška Kečkemeta, dobrog poznavatelja splitske scene, za potvrdu. Naime, raniji su radovi, tumači kritika, pokazali talent, no s vremenom je odabrao komercijalizaciju i slikanje za golu egzistenciju.
O tome je pisao upravo i Kečkemet: "(...) Dunav se propio i živio bohemski u Splitu sa ženom Pupicom, fabricirajući stotine slika i sličica za strance i domaće malograđanske domove s banalnim marinama i zalazima sunca, upropašćujući tako i posljednje tragove svog inače prirođenog talenta".
Doktor Goran Grubišić nastavlja: "Dao sam sve od sebe da stvorim što zaokruženiju sliku jedne osebujne umjetničke ličnosti, pa mi se danas, nakon uranjanja i izranjanja iz dostupnih podataka, sve više čini da se Dunav Rendić nazire negdje u zamagljenoj daljini sa šeširom širokog oboda, brkat i glatkog lica (ne zbog izbrijanosti, nego zbog činjenice da je postepeno iščupao sve dlake da ne mora plaćat‘ brijača), kako se šeretski osmjehuje govoreći nam na mote i kroz lulu: "... Aaaaan, a ješte li se išempjali tražeći visti i šale o meni?".
Autorice su izložbe Sandi Bulimbašić i Darija Alujević, a kustosica Petra Dajak Belas. Kako je zabilježeno, u splitskoj obitelji Alujević (Španjol) sačuvana su dva realistično izvedena portreta članova obitelji, supružnika Antice i Ante iz 1941. godine. Nastajali su uživo, prema modelima, uz učestale dolaske slikara u obitelj. Pitamo Dariju Alujević jesu li joj portretirani u rodu. Ispalo je da jesu. Kako govori: "Antica i Ante Alujević su moji prabaka i pradjed. Rendić je dolazio u obiteljsku kuću u Splitu, čega se moj, danas 87-godišnji otac, koji je tada, 1941., bio dječak, sjeća. Sjeća se kako ih je portretirao i kako je s terase gledao Dunava koji odlazeći iz njihove kuće nije mogao držati ravan hod od popijenog vina. I kako je u njegovim dječjim očima izgledao kao avet s tim dugim kaputom i šeširom".
U tekstu u katalogu Sandi Bulimbašić i Darija Alujević potanko su istražile umjetnikov život te kontekstualizirale njegovo stvaralaštvo. Kako pišu: "Osvrnuvši se na svoj život četiri godine prije smrti, već onemoćao i slab, shrvan bolešću, alkoholom i siromaštvom, Dunav Rendić ironično je primijetio kako su ‘potresne okolnosti obilježile čitav njegov život‘. Rodio se, što je uvijek rado isticao, u Zagrebu 3. travnja 1880., u godini koju je obilježio veliki potres".
Unatoč tome što je na svoju splitsku posjetnicu napisao "akademski slikar", nije jasno gdje i je li tu titulu doista stekao. U tekstu povodom njegova boravka u Sarajevu 1938. godine stoji da je završio akademiju u Veneciji, dok u jednom od nekrologa novinar navodi da je "gimnaziju i umjetničku školu pohađao u Zagrebu i Trstu". Arhivski izvor ili pouzdani podatak o njegovu formalnom školovanju ne postoji. Zabilježeno je, međutim, kako je govorio: "Pinel je laganije držati u ruci, a slikati se može na teli, na karti, na daski i na zidu. Mramor bi mi razbio džep kaputa, a vonj od štuka i gješa ni mi drag - ti me capesi...".
Neosporan talent Dunaja Rendića - često se, naime, znao potpisivati kao Dunaj umjesto Dunav - zamijećen je rano, pa kad 1903. godine u Trstu izlaže danas nepoznat portret sestre Save, Novosti pišu: "(...) svojim privatnim marom i nastojanjem bez ičije upute, prirođenim darom za slikarstvo, već u mladenačkim godinama duboko je zavirio u tajne čare boja. Šteta samo što se mladiću ne pruži sredstava za izobrazbu, a sjegurni smo da kao što njegov otac pronosi slavu hrvatskoga imena i izvan domovine dlietom, tako bismo naskoro sa sinom mogli stupiti pred sviet kao s pravim umjetnikom kista".
Izlagao je u prvo vrijeme u Zagrebu i Osijeku, kritika ga je hvalila, međutim, kako pišu autorice izložbe: "Bili su to posljednji izložbeni nastupi Dunava Rendića u galerijskim institucijama. Narednih desetljeća i sve do smrti izlagao je poput pravog boema, gotovo isključivo u izlozima splitskih trgovina i na ulicama raznih gradova: Zagreba, Splita, Šibenika, Livna, Sarajeva. U Splitu je proveo više od dva desetljeća do smrti, ali unatoč ugledu svog oca te brojnim poznanstvima s umjetnicima, uglednicima i mecenama, nije izlagao ni na jednoj samostalnoj ni skupnoj izložbi. Najraniji sačuvani radovi Dunava Rendića su dva portreta, skladatelja Franza Liszta prikazanog u profilu i Ludwiga van Beethovena. Znao je surađivati i s ocem u crkvama, a slikao bi i narodnu nošnju. Glavnina Rendićeva sačuvanog i poznatog opusa su pejzaži, marine i maritimni prikazi, no možda je svoj najveći slikarski domet dosegao u portretistici, delikatnom žanru, osobito ako je financijer bio portretirana osoba, pa je trebala vještina da bi naručilac bio zadovoljan prikazanim. Godine 1934. izradio je portret Kaje Reića, španjolskog konzula u Splitu, odjevenog u svečanu odoru, koji je bio izložen u trgovinama Manojlović i Crvenković, no njegova je sudbina danas nepoznata. O tom portretu izvještava Jadranski dnevnik, pa se saznaje da je rađen ‘prema naravi‘ i da je slika ‘živa i tehnički dobro rađena‘. Iz 30-ih godina je vrlo dobar portret Angeline Ballarin-Boroević, koji svjedoči da dobro uspijeva prenijeti psihološke osobine i fizionomiju portretirane osobe. To su iskre Dunajeva umjetničkog talenta, od kojeg je odustao u borbi za egzistenciju. Kasnije bi, doslovce, slikao marine kako bi zaradio za ručak. Često bi ponavljao motiv grebena i mora, valova, ‘zaključivši kako je to motiv dopadljiv publici koji nije zahtijevao puno rada, a dobro se prodavao‘".
Zabilježile su i njegov privatan život: "Sa svojom nevjenčanom suprugom Pupicom stanovao je u potkrovlju, u Milićevoj 19C, u slikovitom pučkom predgrađu Veli Varoš, gdje ga se moglo gotovo svakodnevno sresti. U tom razdoblju, osobito 30-ih godina 20. stoljeća, često putuje po brojnim jugoslavenskim gradovima, Zagrebu, Šibeniku, Sarajevu, Livnu, Mostaru i drugdje, stvarajući improvizirane prodajne izložbe svojih radova na ulici, naslonivši na zid slike s istaknutim cijenama, o čemu nerijetko izvještavaju i tiskani mediji nazivajući ga redovito slikarom - boemom. U Splitu se družio i prijateljevao sa sebi sličnima, najčešće u podrumu Kolombatović, gdje su, naročito u drugoj polovini 30-ih godina 20. stoljeća zalazili brojni umjetnici i boemi. Među njima su bili slikari Ivan Mirković i Ivo Sikavica, kipar Branislav Dešković te pjesnik Tin Ujević". Tumače i da su mnogi splitski uglednici kupovali Dunajeve slike samo kako bi mu financijski pomogli: "Ante Tresić Pavičić i Ivo Tartaglia, koji se pobrinuo i za odijelo za očevu sahranu jer je Dunav tonuo u neimaštinu. Boemski život, alkohol, siromaštvo, glad i godine rata sve više su ostavljali posljedice i na Rendićevo zdravlje, kao i na zdravlje njegove životne suputnice Pupice. Iznemogli i bolesni dočekali su kraj Drugoga svjetskog rata, kada su oboje smješteni u ubožnicu, gdje ih je uskoro zatekla i smrt. Dunav Rendić umro je u 64. godini 25. svibnja 1944. godine, dva dana nakon Pupice".
Nepoznato je gdje se nalaze mnoga djela iz prve, kvalitetnije faze djelovanja ovog umjetnika, osim dva portreta iz 1912. - 1917. Izložbom je predstavljen samo dio Dunajeva opusa nastao u međuraću, većinom iz 30-ih godina 20. st., a koji se najvećim dijelom nalazi u privatnom vlasništvu. Zbog različitih okolnosti neka djela iz privatnog vlasništva, u zemlji i inozemstvu, a koja su zbog njihove kvalitete željeli predstaviti na izložbi, nisu bila dostupna. Autorice izložbe zaključuju: "Srećom, velik broj vlasnika i kolekcionara rado je ustupio svoje slike, a neki od kvalitetnijih radova nalaze se i u muzejsko-galerijskim institucijama u Splitu. Rendićev talent bio je neosporan, no velike oscilacije u kvaliteti bile su posljedica količine produkcije, brzine izrade te nedostatka formalne naobrazbe". Toga je bio svjestan i sam slikar, čiji je životni put, kako je isticao u razgovorima s novinarima, bio potreba za preživljavanjem: "Radio sam i ja nekad slike, koje su u umjetničkom pogledu stajale na mnogo višem nivou. Ali za te slike nisam mogao da nađem kupce. Danas radim po šablonu. To se mnogo lakše proda".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....