GOLI OTOK

Andreja Kulunčić istražuje sudbine zatočenica i priprema izložbe u Puli i Rijeci

 Ranko Suvar/Cropix
Bivše zatočenice su do 1989. šutjele. Tamo ih je bilo najmanje 850, točan broj se ne zna

Krajem 1989. žene su počele govoriti o tome što se događalo na Golom otoku. Ali, ženska priča nije utkana u našu oficijelnu povijest - tim riječima umjetnica Andreja Kulunčić uvodi nas u svoj vrlo osjetljiv i kompleksan istraživačko-aktivistički umjetnički projekt "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" koji se bavi sudbinom žena i njihovim stradanjem na Golom otoku, svojevrsni work in progress, nastao u suradnji s antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić. "Želimo žensku priču o Golom otoku vratiti u povijest, makar simbolički."

Andreja Kulunčić, vizualna umjetnica koja u svojim radovima propituje aspekte društvenih odnosa zanimajući se za društveno angažirane teme, ovoj temi, o kojoj se i dalje izuzetno malo govori, pristupa, kako objašnjava, kroz umjetnost vjerujući kako umjetnost može napraviti promjenu, otvoriti pitanja, potaknuti ljude na razmišljanje, raditi u smjeru prihvaćanja i dijaloga. Od kada se prije nekoliko godina priključila umjetnicima i umjetnicama koje je fotograf Darko Bavoljak pozvao da rade umjetničke radove na temu Goli otok skupa s udrugom Goli otok "Ante Zemljar", osmislila je projekt čiji je cilj da istraživanjem i uspostavljanjem ženske memorije traumatične prošlosti kroz nekoliko različitih segmenata - prostornom umjetničkom intervencijom na lokalitetima ženskog zatvora, crtežima, objektima, video instalacijom, izložbom, web siteom, publikacijom te nizom radionica i razgovora - otvori novi oblik suočavanja s prostorom dehumanizacije.

Prvi korak projekta dogodio se u rujnu prošle godine postavljanjem info tabli o ustroju i povijesti logora na Svetom Grguru i Golom otoku, a u kamen na lokalitetu Golog otoka uklesano je i svjedočanstvo bivše logorašice Vere Winter ispisano rukopisom njezine unuke Nine. Tijekom nekoliko mjeseci Andreja Kulunčić napravila je i seriju crteža i objekata inspiriranih svjedočanstvima žena koje su preživjele torturu na Svetom Grguru i Golom otoku. Planiraju se uskoro, kako najavljuje, i dvije izložbe, u pulskom Povijesnom muzeju (travanj) i riječkom MMSU (lipanj).

Izložba će obuhvatiti vizualne materijale snimljene na otocima Goli i Sveti Grgur – video projekcije u velikom formatu u izvedbi plesačice Zrinke Užbinec, instrumentalistice Jasne Jovićević i vokalistice Annette Giesriegl prema prethodno razrađenoj koncepciji umjetnice, a na osnovu dostupnih svjedočanstava kažnjenica. Drugi dio izložbe bit će dokumentarni materijal prostorne intervencije na lokalitetima te autoričini crteži i objekti koji tematiziraju afektivnu mapu preživljavanja kažnjenica. Od ukupno tri publikacije koje se planiraju napraviti za trajanja projekta, prva objavljena ovih dana, dio je najavljenih izložbi. Tu je i vrlo ambiciozno napravljen web site kao baza, arhiva za tekstove i svjedočanstva (http://www.zene-arhipelag-goli.info/).

"Umjetnost ima tu nevjerojatnu mogućnost da kroz različite strategije otvori teme koje su prešućene, napravi stvari koje kroz druge kanale nije moguće, približi teorije, istraživanja, znanja koja su prisutna, ali u znanstvenim časopisima, stručnim konferencijama, gdje većina nas ne stiže, osim u svojim oblastima. Sve je premreženo, ali treba naći pravi kanal, most prema publici. Zato puno radim interdisciplinarno, s filozofima, sociolozima, biolozima, teolozima među ostalim. Na taj način umjetnost postaje odličan most da se široj publici približe kompleksne teme i problemi koji se tiču svakodnevnog života svih nas. Umjetnost mi je okvir u koji mogu stavljati različite dijelove, kao 'puzzle', koji mogu pomoći u razumijevanju osjetljive problematike. Jako mi je bitno da ljudi imaju prava pitanja nakon što prođu kroz projekt, i kvalitetni sadržaj od kojeg sami mogu formirati odgovore“, kaže Andreja Kulunčić.

Glavna ideja bila je prvo postaviti tablu, na oba lokaliteta ženskog zatvora, Golom otoku i Svetom Grguru, koji je posve nepristupačan te je ujedno i lovište jelena lopatara, što ju je, priznaje, jako dodatno emotivno pogodilo. Na tablama se navodi da je na Golom otoku bilo više od 850 žena no, kako ističe Andreja Kulunčić, točan se broj ne zna i predstoji još puno istraživanja da bi se to i utvrdilo. Pored tabli upisana je u stijenu na otoku i rečenica jedne od logorašica Vere Winter: “Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora.“ To je početak afektivne mape preživljavanja, koju, ističe Andreja Kulunčić, pokušava iz svjedočanstava preslikati na lokalitet kroz tragove koji neće narušiti lokalitet, bit će stopljeni, utkani u njega.

Uslijedila je i prva od tri planirane publikacije koja je vodič o projektu, o cijelom procesu, sa stručnim tekstovima Renate Jambrešić Kirin i kustosice i povjesničarke umjetnosti Irene Bekić. Dok tekst Jambrešić Kirin pruža širu sliku o ženskom stradanju na Golom otoku, strukturi zatočenica, mehanizmima kažnjavanja, o ideološkoj indoktrinaciji i moralnoj korupciji kao načinima "preodgoja uz društveno koristan rad", Bekić opisuje teorijska uporišta i složene segmente projekta. Također publikacija uključuje crteže Andreje Kulunčić kao i svjedočanstva i biografije bivših logorašica. Druga publikacija bit će "artist book", kako objašnjava umjetnica, s njezinim autorskim crtežima i svjedočanstvima žena, onima koja su joj služila tijekom izrade crteža, i koja su joj bila važna i dirljiva u cijelom tom procesu. Treća će biti znanstvena i vrlo opsežna publikacija o ženama na Golom otoku za koje još traže sredstva.
Bitno je naglasiti, kaže umjetnica, kako ni danas ne postoji pravo sjećanje na žene na Golom otoku. Stoga cijelom ovom inicijativom žele dati dignitet tom lokalitetu "sačuvati ga, posjetiteljima koji su zainteresirani pružiti kvalitetan način informiranja. Ženski logor kao da nikada nije postojao. Nema ga u kolektivnoj memoriji, niti u povijesti. Zato sam se i počela baviti njime", objašnjava Andreja Kulunčić.

Brutalni sustav

Projekt je prvenstveno baziran na dostupnim svjedočanstvima i istraživanjima. Do novih ne može ni doći, jer su sve nekadašnje logorašice umrle, a jedina su spona s njima danas njihovi nasljednici, odnosno nasljednice. Ta su svjedočanstva, kaže, vrlo potresna, a govore o tome u kakvom su brutalnom sustavu te žene morale preživljavati. "Ovdje nije bilo seksualnog nasilja, sve su bile žene, uprava je dolazila uglavnom samo ujutro i navečer na prebrojavanje. Imale su monstruoznu hijerarhiju, nametnutu od uprave zatvora, gdje su jedna drugu morale podvrgnuti torturi, a da bi dobile više vode, hrane, bolje uvjete. Mogao si preživjeti ako ideš protiv drugih. A kada se to sve završilo, tek su tada bile u groznoj poziciji. Sve ono što je ženi važno - suosjećanje, pomaganje, zajedništvo, razumijevanje - sve su to u njima probali uništiti. Ono u što su te pretvorili, a i naknadno praćenje Udbe, dovelo je do toga da su godinama nakon svega šutjele o svojim iskustvima na Golom otoku. S druge strane, to nikoga nije zanimalo kada su napokon uspjele dobiti glas“, kaže Andreja Kulunčić te dodaje kako se žene na koncu i nisu na isti način vraćale u svakodnevni život kao muškarci. "Mnoge su bile intelektualke, prevoditeljice, studentice... nerijetko su im podmetali muški kolege jer su željeli njima namijenjeni posao, što se recimo dogodilo Ženi Lebl. Nakon traumatičnog iskustva Golog otoka okrenule bi se često djeci, obitelji i nekim jednostavnijim poslovima. Majka Mire Furlan Branka Weil, na primjer, bila je jedna od rijetkih koja je uspjela ostvariti karijeru“, navodi umjetnica. "Sve ovo radimo u cilju osnaživanja žena i razumijevanja povijesnog naslijeđa. Priče, sudbine, patnja koje su prošle su teške, ali tim prije im treba dati glas, pokazati kako nije bilo uzaludno, ne moraju ostati zaboravljene. Mogu nas osnažiti, ali i osvijestiti da se takve stvari ne ponavljaju niti našim djelovanjem, ali niti našom šutnjom.“

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. prosinac 2024 06:37