Ai Weiwei: Buntovnik koji se nikada ne predaje i uporno mijenja svijet

GRAZ - Na plakatima koji prate njegovu izložbu u Kunsthausu u Grazu, Ai Weiwei drži urnu u ruci. Urna je stara dvije tisuće godina i iz dinastije je Han. Nakon što uđete na izložbu, putem fotografija shvatit ćete što se dalje dogodilo: on je urnu bacio na pod, razbio je i sve to snimio. Taj čin tumači kao oslobađanje tereta nametnutog prošlošću.

“Uostalom”, kaže provokativno umjetnik, “Mao je govorio da se može graditi novo samo ako se uništi staro”.

Mnogo posjetitelja

Kineske vlasti možda ne provocira ovaj rad, ali zato ih provocira sve ostalo što Weiwei čini: njegova umjetnost, blogovi, twittovi...

Ai Weiwei proglašen je najmoćnijom osobom na polju umjetnosti u svijetu pa nije veliko iznenađenje da je Kunstahus pun i u rano subotnje poslijepodne, kad smo obilazili izložbu “Preplitanje”, do sada najveću retrospektovu umjetnikovih video i filmskih radova.

Kako se kasnije pokazalo, upravo u trenutku dok smo uživali u tihom muzejskom žamoru i umjetnosti kineskog autora, na drugoj strani zemaljske kugle, na Weiweijeva vrata stigla je porezna prijava u kojoj piše kako mora platiti dva milijuna eura poreza, ili ponovno ide u zatvor, i on, i njegova supruga Lu Qing. Umjetnik te novce nema, pa poručuje: “Branit ću svoj stav do smrti. U mom rječniku ne postoji riječ predaja. Ono što bi se trebalo podrazumijevati, a to je govoriti istinu, u mojem narodu postaje herojskim činom”, kaže hrabro, iako je ove godine proveo već 81 dan u zatvoru.

Izložba u Grazu predstavlja ga u njegovom širokom rasponu interesa: kao konceptualnog umjetnika, arhitekta, fotografa i blogera. Za njega je i blog umjetnost, ovisan je o ovoj vrsti komunikacije, a na twitteru ima nebrojene sljedbenike.

“Umjetnost je život i život je umjetnost”, kaže ovaj obožavatelj Marcela Duchampa. No, za razliku od svog uzora, Weiwei, umjesto pisoara, u ready made pretvara samog sebe: “Koristim sebe u umjetnosti, želim utjecati na ideologiju, a ne stvarati slike koje vise na zidovima. Ljudi moraju preuzeti odgovornost”.

Mnogi vide u njegovoj umjetnosti direktan utjecaj odrastanja i odgoja. Može li uopće biti manje buntovan sin pjesnika i pjesnikinje koji su se borili protiv režima, pa iz Pekinga 1957. godine, zajedno sa još stotinjak intelektualaca, bili protjerani u neku potleušicu na selu, kao Maovi protivnici, i to u doba kad se Ai rodio.

“Mjesto na kojemu sam živio dok sam bio dijete, nije imalo struje i imalo je grozne sanitarne uvjete”, sjeća se.

Zbog oca se vratio

Njegov je otac Ai Qing, pjesnik poznat po socijalnim kritičkim pjesmama, tijekom Kulturne revolucije bio osuđen na teški rad, sve dok ga nije rehabilitirala Komunistička partija. Kasnije su njegove pjesme bile jako popularne među studentima na Tiananmen trgu.

Upravo se zbog oca i njegove bolesti vratio u Kinu 1995., nakon 12-godišnjeg izbivanja, koje je proveo u New Yorku. A kako mu je bilo u New Yorku, možemo pratiti na izložbi kroz nekoliko desetaka fotografija, odabranih od njih 10 tisuća, koliko ih je snimio u East Villageu gdje je živio između 1983. i 1995.

Najpoznatiji lik na tim fotografijama je pjesnik Allen Ginsberg, koji je bio njegov prvi susjed. Na fotografijama je i cijela kineska kulturna scena: redatelj Chen Kaige, kompozitor Tan Dun, pjesnik Bei Dao, umjetnik Xu Bing... Iako se čini da je New York bio inkubator za suvremenu kinesku umjetničku scenu, umjetnik kaže: “Pričali smo isključivo o ženama. To je bilo druženje bez cilja, jednostavno smo mi prijatelji bili zajedno”.

Sve ove dnevničke portrete razvija tek nakon povratka u Peking kada je samo mogao ustanoviti da se malo toga promijenilo, od kada su on i nekoliko istomišljenika još krajem sedamdesetih osnovali grupu Stars i konceptualnom se umjetnosti pokušali pobuniti protiv postojeće, socrealističke umjetnosti, i zbog toga ih se nije blagonaklono gledalo.

Spoj Istoka i Zapada postaje glavnom preokupacijom u njegovoj umjetnosti.

Sa zida u Grazu gleda nas tako 1001 Kinez. Tijekom Documente u Kasselu pozvao je točno toliko svojih sunarodnjaka u ovaj njemački grad. Svima je pokrio troškove puta. Sa svakim je i snimio film o razlozima zašto su odlučili nastupiti u ovom projektu i doći u Kassel te što za njih predstavlja Kina.

Skupi pasoš

Od tisuću sati snimljenog materijala, montirao je dva i pol, što se također može pogledati u Grazu. Neki od ovih ljudi nisu nikada u životu napustili svoje selo, a primanja su im tako mala da im je bilo skupo i platiti pasoš: “Umjetnost je mehanizam za promjenu života ljudi kroz iskustvo koje prožive. Ako direktno utječe na osjećaje ljudi i uvjete u kojima oni žive, na njihovu slobodu i način na koji gledaju na svijet, onda je to umjetnost”.

A njegov buntovni duh zorno pokazuje i serija fotografija “Fuck off” gdje pokazuje srednji prst pored različitih simbola, trga Tianammen, ali i Bijele kuće. I sam je poznat po arhitekturi-simbolu: Ptičjem gnijezdu.