Arhitekt koji je život u Zagrebu zamišljao na otocima na Savi

“Zigurati bi se polagano okretali oko svoje vertikalne osi, i to različitim brzinama. Stanovnici takvog grada budili bi se u odnosu na strane svijeta uvijek u različitim smjerovima, a isto tako u odnosu na svoja susjedstva”, opisao je svoj projekt pod nazivom sinturbanizam u knjizi “Moj misaoni prostor” likovni umjetnik i arhitekt, protagonist EXAT-a 51 i Novih tendencija Vjenceslav Richter.

Uz zigurate radio je projekte za višemilijunski grad Heliopolis u kojemu bi stanovnici paralelno radili i stanovali pa tako ne bi trošili vrijeme za putovanja, predložio je naseljavanje na samoj Savi, na umjetno izgrađenim otocima, podjelu kruga na 512 stupnjeva: bio je uvjeren da će ova njegova teza jednoga dana biti prihvaćena, kao što je vjerovao da projekt sinturbanizma rješava krizne situacije suvremenog grada. Paralelno je radio konkretne projekte, Predsjedničke dvore (Vilu Zagorje) u Zagrebu po narudžbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Steve Krajačića koji je Titu želio podići “vilu nad vilama” za boravak u Zagrebu, pa Nacionalni muzej u Alepu u Siriji, potom jedan od najuspješnijih međunarodnih paviljona za EXPO u Bruxellesu 1958. godine koji je posjetilo preko 40 milijuna ljudi i dobio je međunarodne nagrade. Iza sebe je ostavio zbirku svojih umjetnina, koja se nalazi na zagrebačkom Vrhovcu.

Velika obljetnica

Povodom stote obljetnice Richterova rođenja, rođen je 1917. u Donjoj Drenovi pored Zagreba, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti Vesna Meštrić, s nizom suradnika na pojedinim područjima, priredila je retrospektivu pod nazivom “Buntovnik s vizijom”(10. listopada - 10. prosinca), kao parafrazu poznatog filma.

Izložba u MSU počinje prostorijom u kojoj je golema skulptura “Nada”, dopremljena iz Duisburga i prvi put pred hrvatskom javnosti. Prvi put se izlaže, tik uz ovu skulpturu, i stolica koju je svestrani Richter radio za postav tadašnjeg Muzeja revolucije na Trgu žrtava fašizma, te model originalnog paviljona sa nastupa EXPO-a u Bruxellesu (danas je to škola za opatice).

Klopotac

Izložba je postavljena na dva kata, na drugom su katu stolica i stol koje je oblikovao po modelu kruga (bili su napravljeni za Jugoslavenski paviljon u Torinu). Izložene su i sistemske slike s motivom kruga, nacrti za Vilu Zagorje, makete za njegove stambene projekte te fotografije nekadašnjeg izgleda osječkog nebodera. Poseban je segment izložbe posvećen umjetnikovoj fascinaciji stropovima. Može se pogledati i model za skulpturu “Klopotac”, koja je bila zamišljena na preko dvadeset metara, a koja je među ostalim imala funkcije da rastjeruje ptice. Postav izložbe završava radom iz sedamdesetih, modelom kocke u kojemu se umjetnikovi autoportreti izmjenjuju s njegovim radovima. Za Richtera je datum otvorenja zagrebačke retropektive, 10. listopada, imao posebno značenje jer se tog dana slavilo “ponovno rođenje” njegove supruge Nade Kareš Richter. Ona je tog dana u Bjelovaru, kada joj je bilo samo šesnaest godina, bila osuđena na smrt zajedno sa svojim malodobnim bratom, no srećom nisu ubijeni.

Suprugu Nadu, inače glumicu, upoznao je u ateljeu Ivana Picelja, znali su, po sjećanju suvremenika, priređivati sjajne zabave na Vrhovcu. Richterovi radovi nalaze se u nekim od najpoznatijih muzeja svijeta, primjerice, njujorškoj MoMA-i, Tate Galeriji u Londonu i Smithsonian muzeju u Washingtonu. Struka ga je znala prepoznati, dobio je zlatnu medalju na 13. trijenalu u Milanu, nagradu za skulpturu na 11. bijenalu u Sao Paolu, izlagao je na Venecijanskom bijenalu. Hvalila ga je i domaća kritika, a najbolje tekstove o njemu napisala je Vera Horvat Pintarić, koja se u in memoriamu ovom umjetniku, preminulom 2002. godine, objavljenom u Globusu, osvrnula i na zanimljiv životopis: “Imao je tipično europsku biografiju u koju se upleću i nacizam i komunizam. Gestapo ga je optuživao da je komunist, a kad je slučajno izbjegao smrt, komunisti su ga optuživali da je bio agent Gestapoa u logoru. Izvukao se jer je dan i noć igrao šah sa samim sobom, i zato ga nisu slomili.” Richter je, naime, u zatvoru bio pet puta, jednom čak osuđen za ubojstvo koje nije počinio.

Sportaš

Kako je pričao u kasnijim intervjuima, on je sve to zaboravio, sve je ostalo iza njega. Ipak, isticao je: “Uvijek sam težio za slobodom, autentičnošću i eksperimentom, što mi se često obijalo o glavu.” Za prijatelje je bio Riža, djed Čeh bio je stolar, otac i majka učitelji. U mladosti je bio i hvaljeni sportaš, išao je na Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine.

Nakon završenog studija arhitekture bio je jedan od osnivača grupe EXAT 51 koju je osnovao 1951. godine zajedno s umjetnicima Ivanom Piceljem, Aleksandrom Srnecom, Vladom Kristlom i Božidarom Rašicom: u sklopu te grupe zvali su ga Padre Della Revoluzione jer je bio vrlo društveno angažiran u širenju ideja, zanimao ga je manifestni pristup arhitekturi, napisao je manifest grupe u kojemu se zalaže za povezanost tzv. visoke i primijenjene umjetnosti. No, kiparstvom se počinje baviti tek šezdesetih godina.