Kad je 1997. godine pariški progresivni electro duo objavio debi album “Homework”, bilo je jasno kako je posrijedi inteligentan i inovativan koktel house, techna i electro-popa, miljama udaljen od trivijalnih bastarda spomenutih žanrova, a usustavljen kao cjelovit album, što je na toj glazbenoj sceni bila i ostala prava rijetkost.
Genijalna kampanja
U godinama koje su uslijedile “Homework” je postao jedan od najutjecajnijih albuma elektronske i dance glazbe 90-ih s obje strane Atlantika, a Daft Punk jedno od rijetkih imena čiji ugled unutar glazbene scene na kojoj imena ne znače mnogo, posebice ako govorimo o premnogim i beznačajnim DJ-evima, traje već dulje od desetljeća i pol. U međuvremenu Daft Punk, odnosno nekadašnji školski prijatelji Guy-Maunel de Homem-Christo i Thomas Bangalter koji vole nastupati odjeveni poput robota, snimili su samo dva regularna studijska albuma, podjednako cijenjeni “Discovery” i manje dojmljivi “Human After All”, od čije je objave prošlo osam godina. Dugačke stanke između studijskih albuma popunili su s čak dva live albuma i soundtrackom za “Tron”, ali novi studijski album, zahvaljujući i genijalnoj promo kampanji, iščekivao se poput malo kojeg albuma s dance i pop scene.
Najavni singl programatskog naslova “Give Life Back To Music” sjajno je prošao po top-listama, a slično se već u prvom tjednu objave može ustvrditi i za album “Random Access Memories” koji već prati titula najprodavanijeg dance albuma u povijesti iTunesa. Prilično je izvjesno osvajanje samog vrha top-lista najprodavanijeg albuma Velike Britanije i SAD-a dok se kritičari doslovce natječu s hvalospjevima pariškog dua koji se na “Random Access Memories” otisnuo na zanimljivo putovanje kroz zakutke uspomena na glazbu koja ih je osvojila kao tinejdžere, ne bi li kreirali “glazbu budućnosti” koja nema veze “s onim što čujete na radiju”.
Za što su sve odgovorni
Zanimljiva je i izjava Bangaltera koji kaže kako “kompjuteri baš i nisu pravi instrumenti” i odluka da prestane DJ-irati kako bi sačuvao sluh za snimanje 72 minute dugog albuma koji je namijenjen za slušanje na slušalicama, a mjestimice zvuči i poput predloška za još nenapisani mjuzikl. I sve to u vrijeme kad se komercijalna pop glazba svodi na užasno loše i estetski bezvrijedne radijske singlove, čiji je jedan dio nastao na temeljima koje su sagradili Daft Punk.
Nisu oni krivi za grozote koje čini, recimo, will.i.am i Guetta, ali “Random Access Memories” može se tumačiti i kao izazov onima koji ih kopiraju da ih pokušaju ponovno sustići, ako mogu. A teško da mogu jer Daft Punk kao da igraju na “next levelu” do kojeg mogu samo oni koji znaju skladati elektronsku glazbu i premrežiti je “pravim instrumentima” za što je Bangalteru i Homem-Christu poslužio i gitarist Nile Rodgers iz legendarnog disco i funk benda Chic koji se doslovce “razbacao” po cijelom albumu.
Poniranje u prošlost
Briljantna je i dosjetka ugošćavanja Giorgija Morodera, europskog kralja američke disco glazbe 70-ih, koji priča o tome kako je stvorio glazbu budućnosti ponirući u prošlost, Panda Beara iz psihodeličnog rock benda Animal Collective u jedinoj “kompjuterskoj” skladbi, a smislena su i gostovanja Juliana Casablancasa iz The Strokesa, Pharella Williamsa te Paula Williamsa koji je pisao hitove za Carpenterse, Barbru Streisand i, ovo je najbolje, Muppete.
Nisam poklonik žanrova pomiješanih na “Random Access Memories”, vocoder mi fakat ide na jetra, a ideja o spajanju naslijeđa Pink Floyda i Chica ili Hall & Oatesa i Princea već na papiru smrdi na debakl. Ipak, od tih su sastojaka Daft Punk u Los Angelesu s legijom glazbenika osmislili i snimili iznimno ugodan, melankoličan, romantičan pa i kontemplativan album. Možda griješim, ali “Random Access Memories” doima se poput imaginarnog putovanja francuskog house dua s istočne na zapadnu obalu Amerike, ali i kroz disco, funk, prog-rock 70-ih i pop 80-ih s čak pokojim jazz, blues i country začinom, orkestrom i dječjim zborom pride, stvoreno za maštanje i uživanje u fotelji, autu, na biciklu ili plesnom podiju.
Udahnuli novi život
Ne znam koliko je ovo glazba budućnosti, trebala bi mi čak biti odbojna zbog nekih sastojaka iz prošlosti, ali pas mater i Bangalteru i Homem-Christu, sviđa mi se . Daft Punk su uspjeli svoj život iznova predati glazbi, odnosno elektronskoj dance glazbi udahnuti novi život stvarajući je kao što je Moroder stvarao disco s glazbenicima koji sviraju prave instrumente i analognim sintesajzerima. I usput ostvariti imaginarno glazbeno putovanje kroz prostor i vrijeme. Putovanje srodno - ne po glazbenom stilu i geografiji nego po nečem neopipljivom, no ipak zamjetnom - Kraftwerkovom “Trans-Europe Expressu”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....