ZA GLOBUS PIŠE MIRJANA KASAPOVIĆ Zašto sudionicima amaterskog naklapanja u 'Petom danu' smetaju GONG i politolozi?

Brojni su načini na koje Hrvatska televizija obesmišljava politiku. Jedan je od njih emisija “Peti dan” u kojoj neobične skupine pojedinaca godinama razglabaju o svemu i svačemu - o filozofiji, ekonomiji, pravu, povijesti, ekologiji, lingvistici, religiji, medicini, književnosti, kazalištu, filmu, karikaturi, slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi, dizajnu, medijima, sportu - a najviše o politici. Razglabaju o najrazličitijim aspektima nacionalne i međunarodne politike: o izbornim sustavima, strankama, koalicijama, referendumima, predsjedničkim i parlamentarnim sustavima vlasti, predstavničkoj i izravnoj demokraciji, ratovima u Jemenu, Iraku i Siriji, krizama u Ukrajini i Venezueli, Izraelu i Palestincima, Al Kaidi i Islamskoj državi, Obami i Trumpu, Putinu i Orbánu, Merkel i Macronu…

Riječ je uglavnom o amaterskim naklapanjima koja su nerijetko začinjena zaprepašćujućim primjerima neznanja, pa i elementarne neobaviještenosti o onome o čemu se govori. Poseban su slučaj predstavnici prirodnih znanosti u tim skupinama koji bi, valjda, trebali javnosti pokazati koliko su intelektualno svestrani i nadmoćni društvenima znanstvenicima. Nisu oni, zaboga, samo vrsni matematičari, fizičari, biolozi i kemičari nego se ravnopravno nose s filozofima, sociolozima, politolozima i povjesničarima na njihovim poljima znanja. Suprotan je slučaj, opravdano, potpuno nezamisliv. Bi li bilo razumno da na javnoj televiziji sociolog raspravlja o kemiji ili politolog o fizici? Zato, djeco, nemojte studirati povijest i arheologiju, kako vam je poručila i predsjednica države, nego upišite STEM pa ćete i vi jednom završiti u “Petom danu”.

Od 2017. intelektualni je predstavnik te skupine Petar Tomev Mitrikeski, “makedonski genetičar, filogenetičar, evolucionist, molekularni biolog i kršćanski apologet bugarskog podrijetla”, kako Wikipedia opisuje njegov profesionalni profil. Mitrikeski ne govori dobro hrvatski jezik, teško se i loše izražava, ali pretpostavljam kako nije politički korektno tražiti da sudionici intelektualnih rasprava na javnoj televiziji pokazuju pristojnu jezičnu kulturu. Moglo bi se i zanemariti kako govori kada bi znao što govori, ali on najčešće raspravlja o problemima o kojima ne zna ništa ili je o njima napabirčio pokoju informaciju s interneta.

Razgovarajući o “internacionalizaciji” zahtjeva GONG-a da se ispita podrijetlo goleme imovine potencijalne potpredsjednice Europske komisije Dubravke Šuice, Mitrikeski se u “Petom danu” 4. listopada okomio na GONG. Sve što zna o GONG-u saznao je s internetskih stranica te organizacije. A od svega što je saznao najviše ga je zapanjila činjenica da su u GONG-u natprosječno zastupljeni politolozi. Kako ne bi ostao na razini puke konstatacije te činjenice, implicitno i eksplicitno sugerirao je da je riječ o pojedincima koji su diplomirali na ideološki suspektnoj akademskoj instituciji kakva je Fakultet političkih znanosti te su stoga i sami sumnjivi, ako nisu i nepodobni za obavljanje javnih poslova.

Screenshot HRT

Činjeničan je dokaz te pristranosti, kako je kazao predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, odlazak predsjednika GONG-a Dragana Zelića na mjesto izvršnog tajnika za medije SDP-a. Mitrikeski se na to nadovezao uobičajenim žalovanjima nad time što u Hrvatskoj zbog rata nije provedena lustracija. Čovjek koji je jednoga listopadskog dana 1989. vlakom doputovao iz makedonskog Velesa u Zagreb, “iz rukava” sudi o tome što je trebalo napraviti u zemlji u kojoj je cijelo 20. stoljeće bilo obilježeno ratovima, diktaturama i lustracijama i koja se još nije pribrala od posljednjega razornog rata koji je, eto, valjalo “obogatiti” čistkama u narodu koji se doslovce borio za opstanak vlastite zemlje.

GONG je kratica nevladine organizacije Građani organizirano nadgledaju glasanje. Nastala je 1997. pa je već sada dugovječnija od dviju država, NDH i Kraljevine Jugoslavije, u kojima su Hrvati živjeli u 20. stoljeću, što nešto govori o njezinoj solidnosti. Osnovana je zbog potrebe da se u uvjetima neizgrađene izborne administracije i nerazvijene demokratske političke kulture, dakle bez potpunih jamstava da će izbori biti slobodni, demokratski i pošteni, stvore dodatni mehanizmi za nadgledanje izbornih procesa o kojima ovisi legitimnost političke vlasti. Godinama je dobro obavljala svoj posao i profilirala se kao jedna od najuspješnijih i najprepoznatljivijih udruga civilnog društva.

Izbori su pak prvorazredna tema političke znanosti te se kao posebni studijski predmeti proučavaju i naučavaju samo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Diplomirani politolozi jesu akademski “ovjereni” stručnjaci za izbore. Zašto je onda čudno što su natprosječno zastupljeni u nevladinoj udruzi koja se bavi izborima? Bi li bilo jednako čudno da u nevladinoj udruzi za praćenje klimatskih promjena većinu čine ekolozi, u nevladinoj udruzi za praćenje sustavnog suzbijanja svinjske kuge veterinari ili u nevladinoj udruzi za promicanje cijepljenja djece liječnici? Ne bi, zasigurno. Štoviše, legitimnost tih udruga izvodila bi se upravo iz zastupljenosti mjerodavnih stručnjaka u njima.

Prelazak pojedinaca iz nevladinih udruga u političke stranke ne delegitimira automatski cijele te udruge kao ideološki i politički pristrane organizacije kojima treba uskratiti svaku financijsku i društvenu potporu. Kada bi bilo tako, kako bi prošla Hrvatska televizija kao “nevladina institucija” koju financiraju svi građani, a iz koje su urednici, voditelji i novinari glavnih informativno-političkih emisija stalno odlazili na mjesta glasnogovornika i medijskih savjetnika HDZ-a i HDZ-ovih vlada, kao što su to učinili Andrej Rora, Miljenko Manjkas, Mate Radeljić, Mladen Pavić, Ratko Maček, Zlatko Mehun, Sunčana Glavak, Ivan Jabuka, Dajana Antonija Bebek, Zoltan Kabok… ? Što dokazuju brojni sadašnji neslužbeni glasnogovornici HDZ-a na Hrvatskoj televiziji koji su svoje emisije, poput “Teme dana”, pretvorili u Vladine i HDZ-ove odjele za odnose s javnošću? Zar takva institucija nije “produljena ruka” HDZ-a, i to kakva produljena ruka?

Kada je riječ o Fakultetu političkih znanosti, krajnje je vrijeme da statističari istraže profesionalni profil članova Centralnog komiteta SKH, Sabora i Izvršnog vijeća SR Hrvatske od 1945. do 1990. Neka istraže i profesionalni profil članova Centralnog komiteta SKJ, Savezne skupštine i Saveznoga izvršnog vijeća SFRJ iz Hrvatske u tom razdoblju. Neka se napokon egzaktno pokaže koliko je u najvišim tijelima političke vlasti u komunističkom režimu bilo politologa, a koliko pravnika, ekonomista, liječnika, inženjera i pripadnika drugih struka. Neka se utvrdi koliko je profesora Fakulteta političkih znanosti bilo u njima od 1964., kada je Fakultet osnovan, do 1990., a koliko je u njima sjedilo profesora Pravnoga, Ekonomskog, Filozofskog, Medicinskog i drugih fakulteta. Iznenađenja bi bila velika. Ozbiljna su istraživanja u svijetu pokazala da su u najvišim strukturama vlasti u različitim diktaturama najzastupljeniji bili pravnici i liječnici.

Proteklo je ljeto Hrvatska televizija emitirala izvrsnu seriju “Točka na A” o suvremenoj hrvatskoj arhitekturi. Kakav je užitak bio gledati krasne kuće, muzeje, poslovne zgrade, škole, dječje vrtiće, hotele, parkove koje su projektirali hrvatski arhitekti. I kakav je užitak bio slušati kako njihovi idejni tvorci stručno, zanimljivo i suvereno govore o svojim djelima i arhitekturi općenito. Kakav je samo užitak slušati u “Filmskim dodacima” filmske teoretičare i kritičare kada govore o emitiranim filmovima, njihovim redateljima i glumcima, žanrovima kojima pripadaju i filmskoj umjetnosti općenito. U njima nema molekularnih biologa, genetičara i kršćanskih apologeta da naklapaju o arhitekturi i filmu.

Politolozi - kao i drugi koji se bave proučavanjem politike, poput političke povijesti ili sociologije politike - mogu samo sanjati o tome da se na jednak način pristupa politici. O njoj svi znaju sve i svi mogu govoriti o svemu. Dakako, arhitektura, film i politika nisu isto. Ipak, od građana se ne očekuje samo da glasuju u izborima nego i da sudjeluju u javnim raspravama o prostornoj i kulturnoj politici. No osobna mišljenja, stavovi i preferencije o tim javnim politikama ne legitimiraju ih da raspravljaju o arhitekturi i filmu na javnoj televiziji.

Politika se razlikuje od drugih područja po tome što postoji posebna skupina građana, profesionalni političari, koji su pozvani da javno govore o njoj. Oni ne moraju znati gotovo ništa o političkim institucijama i procesima u zemlji i svijetu, ali je njihovo mišljenje relevantno zato što imaju moć da oblikuju i provode javne politike i vode državu te neposredno utječu na živote svih građana. Moramo ih trpjeti u javnom životu, koliko god ono što govore bilo nestručno, neartikulirano pa i opasno. Oni nemaju znanje, ali imaju moć. Stručnjaci nemaju moć, ali imaju znanje. A što imaju sudionici “Petog dana” da bi njihovi stavovi o politici bili javno relevantni?