ZA GLOBUS PIŠE IVICA ŠOLA Papa Franjo sklapa savez s (neo)marksistima u borbi protiv siromaštva

Mjesto radnje grčki otok Siros. Vrijeme radnje od 1. do 8. rujna ove godine. Događaj “summer school”, ljetna škola kakvih na tisuće svake godine ima po Europi. Rekli bismo ništa spektakularno da se ne radi o školi, zapravo skupu na kojem su se našli katolici/kršćani i (neo)marksisti kako bi dijalogizirali i zbližili se oko zajedničke političke platforme: borba za bolji svijet, borba protiv izrabljivanja i siromaštva, a otvarale su se i mnoge druge teme. Ako mislite da je inicijator bio neki (lijevi) političar, u zabludi ste. Inicijator zbližavanja marksista i katolika, kao i cijelog ovog pokreta, pa i događaja u Grčkoj, bio je - papa Franjo.

Sve je počelo ne tako davno. U kasnu jesen 2014., kad je papa Franjo primio u privatnu audijenciju aktualnog grčkog premijera Aleksisa Ciprasa, kojeg ne treba posebno predstavljati, i Lucianu Castellino, staru talijansku marksisticu iz kruga okupljenog oko lista “Il manifesto”. Drugarica Castellino, i sama katolkinja, desetljećima je predstavljala unutarkomunističku oporbu službenoj Komunističkoj partiji u Italiji, posebno onu filosovjetskog štiha. Očekivali su kurtoazni, kratki razgovor, kad ono, papa Franjo se raspričao nakon što ga je Cipras, očito, pogodio u žicu rekavši da je zbog patnji i nepravdi koje stvara aktualni kapitalizam potrebno otvoriti novo poglavlje odnosa između vjernika i političke ljevice. Papa Franjo odmah se referirao na svoju encikliku “Laudato Sii” govoreći kako se više ne može tolerirati civilizacija utemeljena samo na profitu i pohlepi, govorio je i o opasnostima za mir i okoliš koja proizlaze iz takve paradigme, kao i o sve većim socijalnim antagonizmima. I ljubav između pape i europskih marksista rođena je na prvi pogled.

Krenulo se u pripremu i organizaciju sastanaka, latinoamerički papa odmah je digao na noge sve važne institucije u Vatikanu, u prvom redu to je bio tajnik Kongregacije za katolički odgoj monsinjor Vincenzo Zani, kao i globalne katoličke pokrete poput fokolara te katolička sveučilišta. Dakle, mobilizacija na svim razinama Katoličke crkve u novom dijaloga katolika i (neo)marksista za 21. stoljeće.

S druge strane, drug Cipras je digao svoju “vojsku” za provođenje ovog procesa, na čelu s dva važna ministra zadužena za odgoj i obrazovanje te religije, Nikosom Filisom i Kostasom Gavruogluom. S druge strane, drugarica Castellino aktivirala je sveučilišta koja se smatraju marksističkima kako bi se razbile predrasude o marksizmu kao društvenoj kritici danas. Za Italiju je to iznimno važno jer su tamošnji biskupi pedesetih godina svakome katoliku koji bi pristupio komunistima zabranili da budu kumovi na krštenju i krizmi, na što su katolici komunisti odgovorili burnim prosvjedima jer njihova motivacija nije bila prihvaćanje ateizma ili odbacivanje vjere, nego su u marksizmu, kao kritici kapitalizma i društva, vidjeli dobar instrument borbe za pravedniji svijet, što ne bi, po njima, trebao biti ni u kakvoj suprotnosti s kršćanskom vjerom, dapače, kompatibilno je.

I treći stup ovog procesa bio je taj da se katoličkom Pokretu fokolara da odgovarajući partner s (neo)marksističke stranke, a to je Transform Europe, mreža organizacija za promišljanje kulture naslonjena na europsku političku ljevicu koja među sobom ima i mnoštvo praktičnih kršćana.

Važno je napomenuti i zašto je, pored toliko katoličkih globalnih pokreta, papa Franjo izabrao baš fokolare. Fokolari su bili jako na srcu i Ivanu Pavlu Drugom, bili su organizatori mnogih njegovih putovanja, veoma su široki u pogledima, posvećeni međureligijskom dijalogu i zbližavanju, pa u svojim redovima imaju čak i par budista. No ključ zašto ih je papa izabrao kao pokret koji će sudjelovati u procesu zbližavanja i zajedničkog djelovanja u dijalogu s marksistima jest njihov socijalni angaž­man ponešto nalik nekoj vrsti kršćanskog socijalizma. Samo u Italiji djeluje oko 200 tvrtki koje svoje poslovanje temelje na, kako je fokolari definiraju, “ekonomiji zajedništva”. Spomenimo da su u Hrvatskoj na tu temu “ekonomije zajedništva” na ekonomskim fakultetima napisani doktorati.

Jedna od najboljih poznavateljica fokolarske ekonomije zajedništva je profesorica na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Ivana Marić, koja tu ekonomsku paradigmu sažimlje ovako: “Najvažnija je jedna potpuno nova ekonomija, jedna potpuno nova filozofija života koja uključuje duboku predanost drugima, upoznavanje sebe i socijalna dimenzija u aktivnoj borbi protiv siromaštva. Ustvari, ekonomija zajedništva je jedna duboka ekonomska filozofija koja uključuje siromašne i vraća im dostojanstvo. To je način da se siromašni ljudi uvedu u zajednicu i prime kao obitelj, a ne način kojim se siromaštvo rješava tako da se siromašnima samo daje novac. To je jedna aktivna priča življenja evanđelja na radnom mjestu, u poduzeću, u odnosima prema dobavljačima, prema kolegama. Dakle, nešto što mijenja tebe i druge. To je puno više od jedne ideje, to je način života... nešto što nema za cilj samo profit, već i dobrobit zajednice, uključenost drugih.”

Ovo što je profesorica Marić izrekla o “ekonomiji zajedništva” u potpunom je suglasju s onim što papa Franjo stalno ponavlja, a to je - dosta je samo djelovanja za siromašne, već je nužno djelovanje siromašnih, odnosno siromahe učiniti subjektima djelovanja. Tu papa poziva na izravan politički angažman, gdje su mu, kao Latinoamerikancu, očito prihvatljive neomarksističke i socijalističke paradigme. Tako je jasno rekao na skupu katoličkih pokreta u Castel Gandolfu među kojima bijahu i fokolarini: “Dečki, caritas (ljubav) je jako važna, no treba je pretočiti u političku akciju.”

S druge strane, Cipras i Luciana Castellino napominju: “Kršćani i marksisti često se slažu, ali ne i s drugim marksistima, i obrnuto”, misleći očito na radikalnije komunističke struje.

Koliko je papi stalo do saveza s marksistima u konkretnom političkom djelovanju, svjedoči i činjenica da je na skup u Grčkoj prvoga ovoga mjeseca poslao svog osobnog izaslanika u liku profesora Alberta Lo Prestija, ravnatelja Odjela Demokracija i multikulturalnost papinske zaklade Gravissimum Educationis, dok je Cipras sa svoje strane poslao ključne ministre, a simbolično je da je tamo bio i predsjednik Sirizinih parlamentaraca Nikos Ksidakis. Europski marksisti nakon susreta koji je završio 8. rujna bili su puni hvale za papu Franju, ustvrdivši kako je došlo vrijeme, nakon ovog dijaloga, za nove odnose kršćana i marksista na zajedničkoj kauzi, dok će zbunjeni kritičari latinskoameričkog pape tvrditi kako papa nema što petljati s političkim anakronistima i teorijama koje je demantiralo vrijeme. Ne može nam, grintaju, uvoziti latinskoameričke teološke paradigme u Europu, koje su se u Latinskoj Americi pokazale i štetne i opasne kada je savezništvo katolika i marksista u pitanju.

Da paradoks bude veći, dok papa Franjo okuplja zajedno s Ciprasom kršćane i (neo)marksiste, u isto vrijeme, papi pod nosom, strateg Trumpove pobjede Steve Bannon u jednom samostanu na jugu Rima otvorio je također svoju “ljetnu školu” s oko 300 polaznika u kojoj će se osporavati “novi kurs” koji je papa Franjo udario Katoličkoj crkvi, uključujući i koketiranje s marksistima i pomodnim ekološkim smjerovima u politici.

No stvari, pa i ovo “anakrono” otvaranje dijaloga s marksistima, kakvo smo i mi u vrijeme komunizma imali, treba gledati u kontekstu legitimnog pluralizma katolika u politici, kojih jednako ima na ljevici i desnici, pa i među pristašama marksističke kritike kapitalizma. Ako izostane dijalog, pa i suradnja na onim područjima gdje je moguća, s katolicima i ljudima svih svjetonazora, nepoznavanje se lako pretvori u neprijateljstvo.

Teolog koji mi je dostavio vijest o kršćansko-marksističkom skupu u Grčkoj ovako je iznio svoj stav: “Promatram taj fenomen ponovnog nastojanja oko susreta marksista i katolika kao jedan zanimljiv fenom sve veće radikalizacije unutarcrkvenog pluralizma. Vidim i osjećam da će ta idejna i prakseološka pluralizacija dovesti do pucanja po svim ili barem po zaista mnogim šavovima u Katoličkoj crkvi. Može li se uopće više kako-tako skladno koordinirati odnose u jednoj globalnoj organizaciji poput Katoličke crkve koja u sebi obuhvaća ljude veoma različitih kulturnih podneblja, suprotstavljenih materijalnih interesa i konkurentskih političkih vizija sadašnjosti i budućnost, otvoreno je pitanje.”

Kako god išao ovaj proces na relaciji papa Franjo - Cipras i društvo, katolici iza nekadašnje željezne zavjese koji su na sebi osjetili sve strahote proizašle iz marksističke teorije već sada su s ovim papom u tihom rascjepu. I potiho šapću: Crveni papa, crveni papa...