Populizam je postao popularan. Svi o njemu govore kao o velikoj opasnosti za Zapad, za cijeli svijet. Europska unija, kao i Plenkovićev režim u skladu s EU, kao jedan od prioriteta stavili su borbu protiv populizma. Umjesto da pokušamo razumjeti u čemu je caka tzv. populizma, on se rabi kao etiketa, negativna, kao neka vrsta neofašizma.
To je potpuno krivo jer populizam nije ideologija, populizam je taktika. On je strategija kojom jedna elita želi svrgnuti drugu služeći se obespravljenim, osiromašenim ili identitetski ugroženim narodom. Trump nije narod, on je elita, multimilijarder koji je napao bogate. Cipras i Varufakis pripadaju grčkoj eliti koja je svrgnula staru elitu kojoj i sami pripadaju, da navedemo samo najpoznatije primjere lijevog i desnog populizma. Ovaj fenomen koji nazivaju populizmom Pareto je opisao u jednoj rečenici kao kruženje aristokracije, kao kruženje elita: “Iluzija je vjerovati da nasuprot vladajućoj klasi stoji narod. Ne, nasuprot vladajućoj klasi stoji nova buduća aristokracija koja se oslanja na narod”. Suprotstavljanje elita i naroda je muljancija, radi se uvijek o borbi jedne elite protiv druge kako bi preuzeli moć i institucije usmjeravajući retoriku prema dolje. Zato, kako upozorava drugi klasični analitičar ovog problema, Michels, “stare elite počinju propadati kada izgube kvalitete koje su ih dovele ili zadržavale na vlasti, ili izgube važnost u društvenom ambijentu u kojem žive”. Treći relevantan autor, Lash, na istom tragu upozorava da elita koja se udalji od baze, od naroda, od teritorija koji treba čuvati (ilegalne migracije), gubi legitimitet. Te elite, inficirane povlasticama, zatvorene u sebe, prema Lashu, gube građanske kreposti, zauzimaju snobovski, kozmopolitski stav i govore o stvarima za kojima narod nema potrebe, ne osjeća ih. To je prostor u koji uskaču tzv. populisti, zapravo nove elite, koji svoj uspjeh ostvaruju kada narodu jasno nacrtaju neprijatelja, uzroka njegovih problema. No često tzv. populisti, kada dođu na vlast, pokažu kako je sjašio Kurta da bi uzjašio Murta. Cipras, ako niste primijetili, danas (ipak) nosi kravatu...
Kao taktiku, a ne ideologiju, jedne elite protiv druge, tzv. populizam i njegovu snagu i uspjeh treba razumjeti polazeći od sljedećih faktora.
Prvi je globalizacija i porast nejednakosti, nestanak srednjeg sloja, što je elaborirao Piketty. Godine 1820. prihod po glavi stanovnika između Sjevera i Juga bio je 3 : 1 u korist Sjevera. Danas najbogatija država svijeta ima isti prihod po glavi 428 puta veći od najsiromašnije zemlje, Zimbabvea. Slično je i unutar samog bogatog Zapada. Najveće su nejednakosti u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Italiji, zemljama u kojima je populizam trijumfirao u liku Trumpa, Brexita i pokreta 5 zvjedica i Lige.
K tome treba dodati tehnološko ubrzanje koje radnike baca izvan tržišta rada i sve ih više zamjenjuju roboti i strojevi, što nosi osjećaj tjeskobe i nesigurnosti, jer se traže nova znanja i vještine za koje mnogi “klasični” radnici nisu sposobni.
Indijski ekonomist Arvind Subramanian u tom kontekstu ne govori o globalizaciji, nego o “hiperglobalizaciji” koja je u njegovoj Indiji ili Kini smanjila siromaštvo i nejednakosti, no premještanje proizvodnje u te zemlje imalo je devastirajuće učinke za Zapad, gdje radniku prihodi padaju ili stagniraju, nestaju radna mjesta, srednji sloj nestaje, a bogatstvo se gomila u rukama sve suženije manjine. Talijanski mali poduzetnik je propao jer ne može konkurirati jeftinom smeću iz Kine, i još mu na to Bruxelles prepusti da se sam nosi s invazijom ilegalnih (ekonomskih) migranata iz Afrike koje treba zbrinuti i hraniti. I eto ti “populista” na vlasti i propasti tradicionalnih stranaka. Jesu li za to krivi “opasni” populisti ili stare elite koje su kreirale takvu situaciju, koje dovode u Juventus Ronalda za 100 milijuna eura, dok Fiat koji ga financira grca na rubu propasti, a radnik šljaka u Fiatu za 1200 eura jer su i migracije smanjile cijenu rada?
Drugi faktor unutar kojeg treba razumjeti kruženje elita koje zovu “populizam” jest i pitanje smisla u “svijetu izvan kontrole” o kojem je pisao Tony Gidens. To je svijet manijakalne pokretljivosti koji je razbio naučene načine života prosječnog zapadnjaka. Gidens ne negira socioekonomske faktore, ali jako su važni identitetski, pitanje smisla i uvid prosječnog zapadnjaka da novi (obojeni) susjed (musliman) koji je preplavio gradove Zapada ne dijeli s njim iste (zapadne) vrijednosti, ne osjeća njegovu domovinu kao svoju, a kada se pobuni protiv toga, eto medijskih i političkih elita koje mu, umjesto da odgovore na njegova pitanja i razumljive brige i strahove, lijepe etikete ksenofoba, islamofoba, fašista... U taj prostor onda uskače AfD, Le Penova, austrijski Slobodnjaci, Salvini, Orban, Kurz..., koji odreda pobjeđuju i rastu ne samo na socioekonomskim, već i na identitetskim pitanjima.
I treći faktor među prosječnim zapadnjacima jest osjećaj nemoći. Od pada Berlinskog zida i propasti komunizma (socijalizma) dogodile su se ogromne promjene na koje elite nisu znale dati odgovor, a kada je 2008. izbila kriza, spašavani su isti oni koji su je proizveli, bankari, i to novcem radnika koji je ostao bez kruha, a ovi, bankari, kojima su podijelili njihov novac, besramno su sebi dalje nastavili isplaćivati velike bonuse. Ljudi su stoga izgubili povjerenje u institucije, u političare, ostali su prepušteni samima sebi dok su ovi debelim guskama mazali vrat, i do dandanas tavore u osjećaju nemoći. I, onda, problem su “populisti”? Ma dajte, oni samo, kao nova elita, uskaču u prostor i razumljivo da im je strategija okretanje retorike, često i demagoške, prema dolje, prema narodu i njegovim stvarnim problemima i nepravdama.
U Hrvatskoj se prosječni radnik osjeća kao i prosječni zapadni radnik. Nemoćno. Unatoč propagandi Plenkovićeva režima, svi ključni pokazatelji kod nas su katastrofalni, počevši od temelja svih temelja, a to je demografija, masovno iseljavanje, drugi mirovinski stup kojim su fondovi mojim i vašim novcem kreditirali ovu državu koja ima kreditni rejting smeća, a koji bi sada “nacionalizirali”, sve do porasta uvoza i pada industrijske proizvodnje. Turizam nije nešto na čemu se može graditi dugoročno, pa ni kratkoročno, budućnost. Suprotno Plenkovićevu etiketiranju populista i gušenja inicijative “Narod odlučuje” (zašto elite nakon preporuke Ustavnog suda nisu same promijenile izborni zakon?) te nastojanju zadržavanja SDP/HDZ statusa quo, Plenković zaboravlja da je HDZ također počeo kao populistički pokret u kontekstu demokracije shvaćene kao “kruženje aristokracije” o kojoj govori Pareto, da je kao populistički pokret sa Sanaderom na Rivi i “ne damo naše generale” nastavio na populističkom valu i da je on zadnji, kao šef te stranke, koji ima pravo negativno govoriti o populizmu, pogotovo zato što je njegova stranka najdulje obnašala vlast te je samim time najodgovornija za to što smo na začelju Europe, dok nas on uspoređuje s Afrikom, da su oni stvorili sve vodeće tajkune, pa i Todorića. Dakle, umjesto da vrijeđa “marginalce” i populizam koristi svisoka kao psovku, bilo bi bolje da se zamisli nad “reformama”, a ne da pluta u svome elitističkom, zatvorenom bazenu u kojem plivaju samo oni kojima on da ulaznicu, od Zračne luke u Dubrovniku, preko HAKOM–a, HRT–a i svih onih fotelja (lijepi populistički izraz) po državnim tvrtkama prepunih “nečijih” šogora, braće, kumova, rodijaka i prijatelja. Toliko o “inkluzivnosti” i “marginalcima”. Njegov “europski” gard i spika prosječnoga građanina ove zemlje ne zanima, njima je Europa simbol za bijeg iz zemlje kojoj je on na čelu, i ništa više.
Tradicionalne stranke posvuda u Europi padaju ili propadaju, no za to nisu krivi populisti, već njihova odvojenost od problema prosječnog čovjeka. I SDP, koji je brigu za radnika zamijenio brigom za homiće i “manjine”, propada, kao i mnoštvo tzv. lijevih stanaka u Europi, samo to Bernardiću nitko nije rekao.
Živi zid i Most, ma što tko mislio o njima i o “populizmu”, proizvod su naših HDZ/SDP-elita.
U tom kontekstu, Hrvatskoj bi dobro došao ozbiljan populistički pokret koji će artikulirati ono što narod osjeća kao problem, pokret koji pod riječju narod neće smatrati samo hrvatski narod, nego sve naše građane koji vole ovu zemlju i koji joj žele dobro. Budući da populizam nije ideologija, već strategija, taktika gdje jedna elita zamjenjuje drugu, potrošenu, klijentelističku, pozersko–snobovsku koja 500 milijuna svojih građana nazove marginalcima a da ne trepne okom, taj bi “populizam” koji priželjkujem bio rotacija elita, dolazak novih ljudi koji su kadri promijeniti uhodane borgovske sheme dogovorne privrede i dogovorne demokracije. Čitaj, konačnu propast socijalizma i konačni krah Socijalističke Republike Hrvatske, da ne bude tek “sjaši Kurta da uzjaši Murta”, kao u zadnje 74 godine. Naivno nadanje? Možda, ali ovako dalje ne ide.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....