Otok Tanna najjužniji je od 65 naseljenih otoka koji čine južno-pacifičku otočku republiku Vanuatu. Riječ je o tropskom vulkanskom otoku usred Pacifika koji desetljećima podjaruje maštu zapadnjaka svojom živopisnom antropologijom. Otok Tanna glavni je centar tzv. cargo-kulta, zbira ritualnih praksi u kojima domoroci imitiraju sjećanje na američke vojnike i vojni aerodrom koje su upoznali u 2. svjetskom ratu. Jedna sekta na Tanni obožava mesijansku figuru crnog američkog vojnika Johna Fruma, a drugoj je božanstvo - britanski princ Filip. Premda je otok integriran u suvremeno društvo, te ima aerodrom i pokrivenost mobitela, znatan dio lokalaca i dalje živi sukladno običajnom kodeksu koji nazivaju engleskom pidžin riječju “kastom” (običaj). Žive na tradicijski način, odbijajući modernost.
Otok Tanna bio je desetljećima predmet interesa etnologa. Ali, od rujna ove godine toponim Tanna na velika je vrata ušao i u svijet filma. A to može zahvaliti dvojici Australaca - Bentleyju Deanu i Martinu Butleru. Oni su tijekom 2014. snimili prvi film ikad napravljen na Vanuatuu. Naslovljen po imenu otoka “Tanna”, taj je film ekranizacije istinite priče iz 1987. o dvoje nesuđenih ljubavnika koji su (poput Romea i Julije) počinili samoubojstvo te svojim činom iznudili poglavare da promijene “kastom” i ukinu dogovorene brakove.
Bentley i Dean film su snimali na autentičnim lokacijama, na lokalnom jeziku i s lokalnim domorocima iz plemena Yekel koji ne samo da nikad nisu glumili nego nikad nisu ni gledali film. Film “Tanna” premijerno je prikazan u rujnu na festivalu u Veneciji, gdje su Bentley i Dean dobili nagradu u programu Tjedan kritike, a fotografije domorodaca s Tanne na mletačkom crvenom tepihu obišle su internet.
Butleru i Deanu “Tanna” nije prvi susret s antropološkim temama u filmu. Iskusni dokumentaristi, dosad su bili najpoznatiji po zapaženom dokumentarcu “Kontakt” (2009) koji pripovijeda o skupini Aboridžina iz plemena Martu iz velike australske pješčane pustinje koji su kao posljednji izvorni Australci tek godine 1964. stupili u prvi kontakt sa suvremenom civilizacijom i bijelim ljudima. Premda su “Tannu” napravili dokumentaristi, film Deana i Butlera ima sve karakteristike raskošne igrane melodrame. Posrijedi je pravi, efektni ljubić, domoroci glume izvrsno, a film je tako vizualno raskošan da je u Veneciji dobio nagradu za kameru - nagradu to dojmljiviju što su dva Australca film snimali bez ekipe, sami.
“Tanna” igra u službenoj konkurenciji Zagreb film festivala, što je bio povod da razgovaramo s režiserima Bentleyjem i Deanom.
Možete nam reći nešto više o zbiljskom događaju iz 1987. koji ste prepričali u filmu?
- Riječ je o kontroverznoj ljubavi dvoje mladih koji su se oprli dogovorenim vjenčanjima koja su trebala učvrstiti savezništvo dvaju plemena i diobu lovišta. Njihova sudbina do te je mjere osupnula zajednicu da je zbog njih promijenjen “kastom” na način da se ublažilo odredbe o ugovorenim brakovima i brakovima iz ljubavi, a sudbina tih likova danas se pjeva kao narodna pjesma. Film “Tanna” zapravo je filmska adaptacija te narodne pjesme. Ono što smo unijeli kao dodatak su stvarna postojeća plemena, neki sporedni likovi i lokacije.
Film se događa u suvremenom Vanuatuu, ali vaši likovi kao da žive u nekom pradavnom, mitskom vremenu, nedodirnuti modernizacijom. Koliko je taj prikaz točan?
- Plema Yakel s otoka Tanna u Vanuatuu još i danas lovi lukom i strijelom, te pravi odjeću i nastambe od materijala iz okolne prirode. Dan im počinje u zoru, a završava ceremonijom ispijanja “kava” (napitak koji nije naša kava) u sumrak. No, fascinantno je to da Yakeli tako žive 30 minuta vožnje od glavnog otočkog grada. Yakele posjećuju turisti, prilično su dobro informirani o vanjskom svijetu, neki od njih čak imaju mobitele. Ipak, svjesno su odlučili živjeti konzervirajući svoju kulturu.
Za film u kojem glume ljudi koji nisu nikad ni gledali film, gluma u “Tanni” je zapanjujuće dobra. Očito ste morali puno probati pred kamerom?
- “Tanna” je snimljena na neuobičajen način. Naši glumci nisu imali nikakvo filmsko iskustvo, nitko od njih nije pismen, tako da je ideja o konvencionalnom scenariju bila nezamisliva. Priča i dijalozi su razrađivani tijekom proba i radionica s domorocima, pri čemu je kriterij “kastinga” bio jednostavan: vrač će glumiti vrača, poglavica poglavicu itd. Okupili bismo ih i molili da nam pokažu što se u danoj situaciji događa ili kaže. Počeli smo od ceremonije u kojoj dva plemena zakapaju batinu i uzajamno žrtvuju crno prase. Pritom dvojica poglavica izgovaraju običajne formule, a uokolo su žene koje šapuću. Kad smo počeli snimati sjećamo se da su nas nakon prvih kadrova prošli trnci. Rekli smo: nema više proba. Idemo snimati zapravo!
Vas dvojica ste bili u stvari jedina ekipa - jedan je snimao sliku, a drugi zvuk.
- Tako radimo već sedam godina kao dokumentaristi. Dugo radimo zajedno i dovoljno se poznajemo da možemo raditi tako.
Jesu li pripadnici plemena Yakel vidjeli film i kako su reagirali?
- Yakelima smo obećali da će biti prvi gledatelji filma. Ali, par tjedana prije dogovorenog prikazivanja uragan Pam je poharao Vanuatu, pa tako i Tannu. Sve su kuće u selu bile razorene, čak i posebna nastamba za zaštitu od ciklona. Srećom, nitko nije poginuo. Ipak, Yakeli su tražili da se sve održi po dogovoru. Otok smo jedva prepoznali koliko je bio devastiran. Ekran smo napravili od dvije ušivene plahte koje smo objesili o drvo banyan koje je preživjelo orkan. To je bilo nevjerojatno iskustvo. Sjedili ste s ljudima koji nikad nisu bili u kinu, koji slušaju film na svom jeziku, koji priča njihovu pripovijest. Naravno, tinejdžeri su se cerekali na ljubavne scene, starije cure su ih ušutkivale, a kad je sve završilo, poklonili su nam za zahvalnost pile i korijen svete biljke “kava”.
Znatan dio radnje odvija se oko vulkana Yahul koji je domorocima svet. Riječ je o aktivnom vulkanu, jednom od najdostupnijih na svijetu, udaljenom samo nekoliko stotina metara od plaže? Kako ste uopće tamo snimali?
- Vulkan je za Yakele Duh Majke – Yahul. Nije bilo potrebe za kompjuterski generiranom slikom. Svaka je erupcija bila prava. Yahul je vulkan prevrtljive ćudi. Jednom prilikom je mlazom kiseline spržio kameru. Kad smo snimali posljednju ljubavnu scenu, buknuo je točnu u pravom trenutku za jedan od najljepših randevua koji se u filmu mogu zamisliti. Kad čovjek stoji blizu Yahul, teško se otresti osjećaja da je naš planet živo biće.
U jednoj sceni - kad ljubavnici bježe i traže utočište - prikazujete i zajednicu domorodaca kršćana. Prikazujete ih podosta bizarno, nimalo laskavo, kao akulturirane čudake?
- Riječ je o stvarnoj kršćanskoj zajednici, a način na koji su njihove reakcije predstavljene u filmu reflektira ono kako bi oni reagirali u stvarnoj situaciji. Mi smo film pripovijedali iz perspektive yakela i svjesni smo da se iz te perspektive kršćanska zajednica doima bizarnom.
U učenju “kastom” postoji mnogo ekoloških i pacifističkih ideja koje nama zapadnjacima izgledaju kao ideologemi lijeve kontrakulture - recimo, hipija. Tko je to unio u film - domoroci ili vi?
- Te su ideje duboko ukorijenjene u kulturu Yakela. Oni vjeruju da su one izvor njihove sreće i snage, te ih žele podijeliti s ostatkom svijeta. Zato su i pristali na film.
Tanna je poznata po neobičnim kultovima, od cargo-kulta do štovanja engleskih dinasta? Vi, međutim, u filmu to spominjete tek uzgred?
- Istina, Tanna je mjesto puno čuda. Šaman plemena kojim se bavimo doista je posjetio Windsor i upoznao princa Filipa kao dio TV serijala “Upoznajte urođenike”, ali naš lik taj susret i kraljevsku figuru koristi da bi kćeri ilustrirao univerzalnost kodificiranog društvenog poretka. On joj veli da ni princ nije mogao svoju ženu - dakle Elizabetu II – izabrati po svojoj volji. To spajanje činjeničnog I magičnog nije neuobičajeno za narod Tanne.
Kako ste uopće uspjeli snimiti film na jeziku koji ne govorite?
- Ključan je bio naš prevoditelj i “kulturološki režiser” JJ Nako. On živi u plemenu, ali završio je visoke škole i govori besprijekoran engleski. On nije bio prisutan samo tijekom snimanja nego i za konzultacija s plemenom oko podjele uloga. A kako smo s plemenom živjeli sedam mjeseci, naučili smo se sporazumijevati smjesom jezika znakova, engleskog i bislama jezika, koji je službeni na Vanuatuu.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....