TOMISLAV BRLEK: "Svaka kultura ima negativne i represivne efekte, no kultura se ne može odbaciti jer nema ničeg drugog što bi moglo zauzeti njezino mjesto"

Tomislav Brlek, docent s Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nedavno je izdao svoju prvu knjigu, “Lekcije – Studije o modernoj književnosti”, u Školskoj knjizi. Brlek je strastveni čitatelj kojeg se često može susresti s knjigom u ruci, pa makar istovremeno i hodao, pa tako i njegov prvijenac prikladno skriva akademski tekst koji je s jedne strane izuzetno gust, slojevit i zahtjevan, a s druge strane sadrži jasne zaključke, ali i ljubavnički ton obožavatelja knjige koji je teško zanemariti.

U “Lekcijama”, primjerice, govori o Jacquesu Derridi, o književnoteorijskom modelu koji se naziva “novi historizam” ili o radikalnoj književnosti (a svaku središnju teorijsku cjelinu ilustrira određenim književnim djelom). Tek prije nekoliko dana tiskan je i zbornik radova “Povratak Miroslava Krleže”, u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, gdje je Brlek i urednik knjige, i autor gotovo trećine tekstova.

Njegovi interesi nikako nisu fiksirani uz ovu ili onu temu, ili ovog ili onog autora, što je pokazao i pišući za Jutarnji list neobično pronicav nekrolog Davidu Bowieju. Ukratko, radi se o osobi koja je zaokupljena prvenstveno književnošću, ali i ostalim, najraznovrsnijim plodovima kulture, i koja je svoju prvu knjigu otvorila citatom iz Hugoovih “Jadnika”, a zatvorila je riječju kojom je Joyce zaokružio svog “Uliksa”, jednim velikim DA.

Kakve su zasad reakcije na knjigu?

- Od kolega koji su je pročitali, vrlo pozitivne.

Je li bilo kakvih pokušaja korekcija vaših mišljenja iz knjige?

- Korekcija ne, ali recimo da neki od čitatelja smatraju da su određeni stavovi u knjizi previše zaoštreno formulirani.

To bi se odnosilo i na dio o kulturi, i tvrdnju da imamo kulturu kakvu i zaslužujemo?

- Ne nužno. Uglavnom je vezano uz pitanje historicističke perspektive. Toga sam bio svjestan od početka, no bilo mi je stalo do toga da, pretenciozno govoreći, afirmiram Derridinu poziciju o apsolutnoj pokretljivosti teksta. Tekst je uvijek u kontekstu, međutim nijednim kontekstom nije konačno definiran, niti su te kontekstualne veze trajne. Neke su, naravno, trajnije od drugih, no vječnih nema. Nama se čini, kad nešto jako dugo traje, da je to nepromjenjivo, no to nije tako. To su uvijek efekti odnosa veličina. Ljudski život je relativo kratak , pa je onda nešto što traje stoljećima ili milenijima naizgled nepromjenjivo, no u nekoj duljoj vremenskoj perspektivi sve je itekako promjenjivo.

I zbornik o Krleži počinje vašim tekstom pisanim u istom duhu. Ono što je kod Krleže bilo dnevnopolitičko i polemičko, dakle površinsko, isparava, i nakon svega ostaje samo tekst.

- Da, na kraju uvijek bude tako. Naravno, svaki se tekst onda povezuje s drugim dnevnopolitičkim i kojekakvim društvenim pitanjima, dakle nikad nije u vakuumu, ali ne mogu se ove ili one kontekstualne odrednice unaprijed smatrati važnijima od nekih drugih. Preciznije rečeno, tu relativnu važnost pokazuje čitanje i interpretacija, ona nije unaprijed zadana.

Smatrate li se strastvenim čitateljem?

- Normalnim. S obzirom na posao kojim se bavim.

Koliko čitate?

- Kako kad, ovisi. Nekad cijeli dan, a ponekad uopće ne. Nažalost, ne bih znao izračunati dnevni prosjek.

Postoji li razlika između običnog čitanja i akademskog čitanja?

- Mislim da se samo čitanje ne razlikuje ni po čemu. Razlikovati se mogu načini na koje netko predstavlja svoje rezultate, ovisno o žanru u kojem piše. Naravno da netko u usmenom komentaru ili novinskoj kritici ne može ponuditi razradu kao u znanstvenoj studiji. Ali mislim da je onaj temeljni odnos prema tekstu uvijek isti. Nikakvih početnih, polaznih pretpostavki za čitanje nema, osim pismenosti. Pismenost je jedini nužan uvjet za čitanje, sve se ostalo može nadoknaditi. Pitanje je koliko je netko spreman uložiti vremena i truda. Pritom, koliko god netko uložio vremena i truda, nikad neće doći do kraja tog procesa. Može čovjek čitati određenog pisca čitav život, i opet na kraju doći do zaključka da nije sve to skupa svladao, ako je pošten prema sebi i prema tekstu. Dapače, što se dulje nečim bavite, to ste više svjesni koliko ne znate.

Podnaslov vaše knjige je “Studije o modernoj književnosti”. Zašto baš moderna književnost?

- Modernost je konstitutivna odlika svake književnosti. Prema Lyotardu, moderno i realističko su suprotstavljeni pojmovi, ali ne u književnopovijesnom ili nekom sličnom smislu. On pod realizmom misli na sve što je pisano konvencionalno te je interpretativno neproblematično, što se razumijeva bez napora, dok moderno pisanje u procesu interpretacije traži da čitatelji odustanu od poznatih postupaka i da čitanjem otkrivaju nove načine proizvodnje smisla. Najjednostavnije rečeno, moderan je svaki onaj tekst koji od čitatelja traži napor pri čitanju, a realističan je svaki onaj tekst koji ga ne traži, koji se čita bez problema na svim razinama, sintaktičkoj, značenjskoj itd. Naravno, taj napor nije sam sebi cilj – radi se o tome da se pokaže da smisao postoji ondje gdje nas uvriježeni načini razumijevanja sprečavaju da ga vidimo. Pritom je važno reći kako je realističnost prolazna jer se dominantne konvencije mijenjaju, dok je modernost naprotiv trajna jer takvi tekstovi – Lyotard recimo navodi Rabelaisa, Augustina, Petronija, Pascala i druge – nikada ne postaju zakonodavni. Uvijek ostaju nesavladivi.

Pojam postmoderno postao je ladica u koju se svašta trpa. Kakav je vaš odnos prema tom pojmu?

- To je, zapravo, tema zaključnog poglavlja i tu sam nastojao pokazati da je Lyotardova pozicija po tom pitanju upravo suprotna onoj koja mu se inače pripisuje. Postmoderna epoha je kod Lyotarda shvaćena bitno drugačije no što se misli i piše; sve ono što se slavilo pod tim nazivom upravo je sve ono što Lyotard smatra negativnim pojavama, kao što eksplicitno objašnjava u knjizi “Postmoderna protumačena djeci”. Ako govorimo o tome što je postmoderno kod Lyotarda, to je preispisivanje moderniteta, trenutak u kojem se modernost obnavlja, a ne trenutak u kojem se skida s dnevnog reda. Iako rijetko raspravlja o toj problematici, Derrida se u tome slaže s Lyotardom, te zgodno piše kako se pojam diskvalificira kad mu se prida to post, kao da se mačku o rep veže limena kanta. Problem modernosti se ne može prevladati, ponajmanje time da ga se proglasi neaktualnim.

U čemu je važnost Derride, kojem je posvećeno izdvojeno poglavlje, i smatrate li da ste rekli nešto novo o njemu?

- Posve novo sigurno ne, ali ako se nešto ukratko može reći o Derridi, to bi bilo da on pokazuje ne samo da su tekstovi neiscrpni nego i da se ponavljanjem uvijek govori nešto novo. Pritom Derrida sasvim sigurno ne piše o Aristotelu ili Hegelu ili Heideggeru ili bilo kome drugome zato da bi pokazao kako ih je nadišao, već upravo suprotno, kako bi pokazao da ih nitko nije pročitao do kraja i u potpunosti, pa ni on sam, mada je to učinio bolje nego drugi jer je toga svjestan. Ali time nikako nije rekao kako smo sad došli na neki viši stupanj spoznaje. Derridu zanimaju oni momenti u iznošenju argumentacije koji pokazuju da se autor nije u stanju držati vlastitih pretpostavki. On redovito pokazuje da Lévi-Strauss nije dovoljno Lévi-Strauss, da Heidegger nije dovoljno Heidegger, da Kant nije dovoljno Kant“ nikako ne da nisu dovoljno Derrida. Ako postoji nešto što je karakteristično za Derridu, to je stalno vraćanje tekstu, zato se on određenim autorima upravo opsesivno vraća. A zašto je važan iz perspektive proučavanja književnosti? Pa, zato što je pokazao da su književni postupci i svojstva književnih tekstova nužno prisutni i u filozofskom diskursu. To ne znači da je filozofija isto što i književnost, on itekako dobro pazi na tu razliku. Ali pokazuje kako se u filozofskom diskursu potkradaju različiti književni postupci koji bitno utječu na taj diskurs a da to sam taj diskurs ne primjećuje. Književnost je, dakle, mnogo širi pojam od same književnosti. Derrida je specifičan po tome što nema vlastitu poziciju, nema neki filozofski sistem koji bi iznosio, naprotiv, on neprestano ukazuje na pogubne efekte sistematizacije te vrste. Svoju poziciju on pronalazi preko drugih, štoviše pokazuje kako je odnos s drugim jedini način na koji se identitet uopće može uspostaviti. Identitet se ne može utemeljiti sam u sebi, pa se tako ni Derrida ne može utemeljiti sam u sebi.

Koja je razlika između književnosti i filozofije?

- Razlika između književnosti i filozofije jest u tome što filozofija nešto tvrdi, a književnost ne. Književnost je mjesto gdje jezik misli sam sebe, to je jezik u čistom stanju. No, tu je apstraktnu razliku iznimno teško održavati na konkretnoj razini. Kao što, recimo, pokazuje Wittgenstein, koji je po mnogočemu blizak Derridi, kad piše "Philosophie dürfte man eigentlich nur dichten". Već time što se ne da prevesti ”ne samo na hrvatski“ a da bude koncizno kao u originalu, ta rečenica pokazuje to što tvrdi, nerazdruživost filozofije i poezije u najširem smislu.

Često spominjete i Derridinu knjigu iz 1996. godine Le Monolinguisme de l'autre, koja je prešućivana. Zbog čega mislite da je tome tako?

- Čini mi se da su razlog tomu neke Derridine tvrdnje koje su u neskladu s određenim općeprihvaćenim stavovima, što naravno nije slučajno. Središnji problem te knjige je identitet, odnos jezika i kulture, i treba reći kako Derrida, kao i uvijek, taj problem čini složenijim, umjesto da nudi nekakve palijativne recepte. Njegova je pozicija u odnosu na francusko društvo kolonijalna, on je alžirski Židov, rođen u vrijeme dok je Alžir bio francuska kolonija. Odrastao je pod kolonijalnom vlašću, što je imalo drastične posljedice “kao Židov, izgubio je pravo na francusko državljanstvo u trenutku kad Njemačka okupira Francusku, i time gubi svoj identitet, a nema nijedan drugi. Njegov jedini jezik je francuski, njegova je kultura francuska” a to mu je sve vichyjevska Francuska oduzela. Usprkos tome, Derrida negativan stav prema kolonijalizmu ne pristaje proširiti na francuski jezik i francusku kulturu. Njemu je Pariz istovremeno i središte kolonijalne vlasti i glavni grad kulture. Za njega je francuski jezik istovremeno pozitivna i negativna kategorija, pozitivna kao jezik književnosti i kulture, negativna kao jezik kolonijalne administracije. Međutim ono što je ključno u toj argumentaciji jest da ne postoji mogućnost da se ta dva aspekta razdvoje, oni su nužno povezani. U toj knjizi također piše da je svaka kultura u svom izvoru kolonijalna, što je srodno nekim Benjaminovim izvodima, kod kojih se također redovito pogrešno naglašava samo negativni aspekt. Na primjer, znamenita Benjaminova tvrdnja da je svaki spomenik kulture spomenik barbarstva tumači se kao osuda kulture, no to je nešto na što ni Benjamin ni Derrida ne pristaju. Bez obzira na to što svaka kultura ima razne negativne i represivne efekte, kultura se ne može odbaciti jer nema ničeg drugog što bi moglo zauzeti njezino mjesto. Ne može postojati kultura koja uopće ne bi imala te negativne aspekte. To je utopija. Istodobno – a to je ključno – ni Derrida ni Benjamin ni pod koju cijenu ne pristaju ni na odustajanje od takvih utopijskih težnji, nego prokazuju naivnost određenih pozicija s kojih se misli da je moguće društvo bez represivnih i negativnih pojava. To je zavaravanje. I Lyotard u svojoj knjizi “Le Différend” navodi kako se srčane borbe za nezavisnost lako pretvaraju u autoritarne države. Misli se na države nastale oslobođenjem od kolonijalnih vlasti, u kojima je jedan oblik represije zamijenjen drugim. To što je nešto nastalo iz pozitivnih pobuda, ne znači da je rezultat pozitivan. Ni obrnuto. Kod Krleže ima slična formulacija povodom jednog od njegovih opsesivnih motiva, bitke na Bregalnici 1913. godine: “Svaki put kad se plemenite ideje pretvore u državnu politiku, ona se provodi topovima i bajunetima.” Ta pitanja uopće nisu jednostavna i zato im se moramo stalno vraćati.

Snimke: Darko Tomaš/EPH

Navodite i Juliju Kristevu, koja tvrdi kako je u Francuskoj ponekad jako lijepo biti Drugi, stranac.

- Kristeva komentira specifičnost da stranac u Francuskoj nikad nije netko prema kome je ta kultura indiferentna. Prema strancima se ona odnosi ili negativno ili pozitivno, ali u svakom ih slučaju uzima u obzir. Dapače, tvrdi: Ako uspijete, oni će vas odmah prihvatiti, što je i njezin slučaj. To je slučaj i Derride, kao alžirskog Židova. Kristeva navodi i Picassa, koji ima svoj vlastiti muzej u Parizu, dok ga, kako piše, “vrlo francuski” Matisse nema, i nikome nije važno što je Picasso Španjolac. Beckett, Cioran, Ionesco, Aznavour, Marie Curie – primjera je bezbroj. To je sigurno naslijeđe francuske revolucije i ideje građanina. Postoji samo građanin, nikakva vjerska ili etnička dimenzija tu ne može igrati ulogu. Evo i jedne anegdote. Sredinom 1970-ih u Parizu je održana konferencija o Joyceu, na kojoj su se nenadano pojavili Kristeva i njezin muž Philippe Sollers, jedan od najvažnijih francuskih pisaca 20. stoljeća. U jednom trenutku u raspravi Sollers nju pita može li se nešto tako reći na francuskom. Dakle, on, koji je rođeni Francuz i jedan od vodećih francuskih pisaca, očito smatra kako Kristeva, koja je rođena Bugarka i kojoj je francuski drugi jezik, zna francuski bolje od njega – on nju pita može li se nešto reći na francuskom. To možda dobro ilustrira kako onaj tko u određenu kulturu ulazi izvana može uvidjeti različite aspekte koje oni koji su u njoj rođeni uzimaju zdravo za gotovo te ih zato ne vide.

Za svaku teorijsku razradu u svojoj knjizi dajete i književni primjer. Jeste li imali problema pri odabiru? Je li bilo neke alternative odabranim primjerima, na razini cijele knjige?

- Zapravo je bilo obrnuto. Prvo sam čitajući pojedina djela formulirao neke probleme, pa sam onda to pokušao objasniti. Čini mi se kako je to još jedna stvar koja se krivo shvaća u odnosu teorije i književnosti. Književnost prethodi teoriji, a ne obrnuto. Teorija u krajnjoj liniji, etimološki, znači promatranje. Promatra se nešto što je već tu. Naravno, da bi se bilo što promatralo nužne su neke teorijske pretpostavke. Književnost teoriji postavlja probleme, teorija je takoreći reakcija na književnost, ali takva reakcija koja onda opet potiče književnost. Zato je prvi dio svakog od pet središnjih poglavlja teoretski.

Littellov roman “Les Bienveillantes” po vama je najvažnija potvrda mogućnosti radikalne književnosti u ovom stoljeću. Zbog čega?

- To je jedan od rijetkih primjera djela, k tome dotad potpuno nepoznatog autora, koje ima radikalne ambicije. Ne zato što tematizira radikalno zlo – istočni front u Drugom svjetskom ratu u svim njegovim strahotnim vidovima – nego zato što književnost shvaća radikalno. Već se dugo vremena tvrdi da je vrijeme takvih pothvata prošlo, pa i da to više nije moguće. Međutim, nikad to i nije bilo moguće, upravo u tome i jest stvar. Prije nego se pojavio “Rat i mir”, jedan od bližih srodnika Littellova romana, kao i bilo koje drugo klasično djelo, nitko nije očekivao da bi se takvo što moglo pojaviti, niti je itko mislio da je to moguće. Naravno, kad se jednom pojavilo, ispada kao da se maltene moralo pojaviti. “Les Bienveillantes” jedan je od rijetkih romana koji imaju ambiciju da promijene ideju o tome što je roman, da po načinu na koji su pisani uzimaju u obzir sve što je u romanu ranije postignuto – od Dostojevskog i Melvillea do Celinéa i Pynchona – i da nastoje osvojiti prostor koji još nije zauzet.

Jedan od povoda ovog razgovora je i Shakespeare i njegova 400-ta obljetnica smrti. Koga biste kod nas istaknuli kao istaknutog šekspirologa? Biste li naveli i sebe?

- Ne, ne bih. Danas u tom kontekstu na prvom mjestu valja navesti Ivana Lupića, koji predaje na sveučilištu Stanford, a doktorirao je i u Zagrebu i na Columbiji, autora knjiga “Prijetvorni subjekt” te “Shakespeare između izvedbe i knjige”, koje uz iznimne vlastite uvide pružaju podroban pregled aktualnog stanja svih aspekata šekspirološke problematike. Inače, mislim da bi bilo korisno ponovno tiskati studije Vinka Kriškovića o Shakespeareu iz 1930-ih godina koje su objavljivane u periodici i nikad nisu sakupljene. Teško su, ako uopće, dostupne, a riječ je o nizu vrlo iscrpnih studija o većem dijelu opusa, sa zavidnim poznavanjem tadašnje šekspirologije i samog Shakespearea, koje sadrže i opsežne prijevodne odlomke.

U čemu je, po vama, Shakespeareova veličina?

Ako se nešto ukratko može reći – to što Shakespeare nije Shakespeare. Shakespeareovi zapleti, njegovi likovi, a vrlo često ni replike tih likova nisu njegovi, sve je to preuzeto iz drugih tekstova, ponekad skoro pa doslovno, recimo iz engleskog prijevoda Montaigneovih eseja, iz Plutarha itd. Ono što je Shakespeareovo u Shakespeareu to je upotreba jezika, odnosno vladanje stihom i prozom, te dramaturgija. Pritom čak ni taj čuveni blank verse nije Shakespeare izmislio, već ga je prije razvio Marlowe, ali ga je Shakespeare usavršio. Dakle, Shakespeare nema ničeg svog vlastitog, kao ni književnost općenito, osim samog Shakespearea, osim same književnosti.

Nedavno se preminulim velikanima priključio i David Bowie. Što je vama Bowie značio?

- Ni Bowie također nije Bowie. I on je autor koji nužno otvara puteve prema čitavom nizu drugih autora. Preko Bowieja se dolazi do svega ostalog, i u rock glazbi, ali isto tako i u jazzu, i u književnosti i filmu. Bowie je, kao i Eliot ili Stravinski, netko tko stalno pokazuje da to što on radi ovisi o nečem drugom, da to nije nastalo ni iz čega, da postoji neka tradicija i da se ta tradicija može i mora tumačiti na različite načine.

U vašoj biografiji na poleđini knjige niste naveli ni godinu rođenja, koja je 1971. Volite li govoriti o sebi – u neprofesionalnom kontekstu, privatnom?

- Baš i ne.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE: