Hamasov brutalni napad na Izrael 7. listopada bio je ne samo planiran godinama nego i precizno tempiran, smatra Globusov sugovornik, politolog prof. dr. Robert Rabil s američkog sveučilišta Florida Atlantic.
Naime, potpora koju je Iran dao Rusiji u agresiji na Ukrajinu značajno je ojačala regionalnu poziciju Irana, smatra ovaj stručnjak za Bliski istok. Rusija danas više ne može ograničiti aktivnosti Irana i njegovih saveznika, posebno ne Hezbolaha u Libanonu i Hašd al-Šabija u Iraku. Položaj Rusije oslabljen je čak i u bliskom susjedstvu gdje su Armenci platili ceh ruske nemoći da ih podrži. Osim toga, u razmjeni vojne opreme i znanja, realno je pretpostaviti da je Iran, pa time i njegovi saveznici, došao do sofisticiranog ruskog naoružanja. Tako je pozicija islamističkog režima u Teheranu ojačana s dva aspekta. S druge strane, zapadni savez sve je vrijeme fokusiran na Ukrajinu, na to kako obuzdati Rusiju i Kinu, što je neizravno pomoglo Iranu da svoje aktivnosti “provuče ispod radara”.
“Imajući to u vidu, strateški cilj Hamasova napada jest promjena ravnoteže snaga i vodstva u regiji. Sve je isplanirano u zapovjednom vodstvu ‘osovine otpora’ koju čine Iran, Hezbolah, Hašd al-Šabi i Hamas. Hamas je, naravno, znao da će takav napad izazvati oštar izraelski odgovor koji će ih stajati brojnih žrtava. Zapravo, ne treba zanemariti mišljenja da je ovaj napad pokrenut baš zato da bi se Izrael prisilio na oštar odgovor. Takav odgovor može dovesti do intifade i na Zapadnoj obali i u Izraelu, te značajno oslabiti Palestinsku samoupravu. To je uvelike u skladu s težnjama Irana i njegova saveznika Hezbolaha da oslabi i zamijeni autoritet Palestinske samouprave u izbjegličkim kampovima u Libanonu i drugim područjima. Modalitet i veličina izraelskog protunapada također bi mogli gurnuti Jordan na rub građanskog rata”, upozorava prof. Rabil.
On se ne slaže s analitičarima koji kažu da su Hezbolahove ruke okovane domaćim problemima, uključujući i one unutar vlastite šijitske zajednice. Drugi kažu da ta šijitska islamistička stranka neće ugroziti svoju vojnu državu borbom protiv Izraela. Rabil ovo smatra apsolutno pogrešnim. Ciljevi ostaju isti, a mijenja se samo paradigma. Protivnici Izraela do sada su kao sredstvo odvraćanja i promjenu odnosa snaga koristili teror.
“Danas je to strategija ujedinjenja frontova (Bejrut, Damask, Bagdad, Teheran, Sana) protiv Izraela. To je strateški plan koji je postavio iranski general Kasim Sulejmani (veoma moćan obavještajni časnik ubijen na aerodromu u Bagdadu u napadu američkog drona u siječnju 2020. op. a.). To je njegovo nasljeđe koje je uvelike olakšano razvojem situacije u Ukrajini”, smatra Rabil.
Hezbolah je Izraelu već poslao poruku lansirajući ograničene napade na Gadžar i Kfarsabu i sukobe niskog intenziteta duž izraelske granice. Politički, vjerski, vojno i kulturno, Hezbolah i ostali djeluju potpuno drugačije od Izraela i Zapada. Profesor Rabil podsjeća na to da je Hezbolah proglasio božansku pobjedu u ratu 2006. iako je pola zemlje bilo uništeno. Cilj svega je nanijeti dramatičnu štetu Izraelu bez obzira na vlastitu cijenu.
Za Izrael je situacija više nego teška. Za njih je ovo politička i vojna noćna mora; kompilacija njihove verzije 11. rujna i Jomkipurskog rata iz 1973., koji je također počeo u listopadu. Mnogi u Izraelu krive Benjamina Netanyahua da je omogućio Hamasu da postane ono što jest. Naposljetku, momak koji je propucanih nogu šest sati čekao pomoć u pustinji Nagev nedvosmisleno je svoju državu oglasio krivom što ga nije zaštitila niti mu u tom vremenu pomogla. Slično je i s dvjestotinjak izraelskih obitelji koje tragaju za svojim najmilijima koje je Hamas oteo u napadu od 7. listopada.
“Nadam se da se aktualni i srednjoročni planovi promišljaju trezveno i da nisu potaknuti osjećajem brze osvete, jer to je upravo ono što Hamas i Iran žele”, upozorava prof. Rabil iz Boca Ratona.
Promatrajući širu sliku, naš sugovornik kaže da je Izrael napravio veliku grešku kad je posljednjih deset godina opskrbljivao Kinu visokom vojnom tehnologijom nadajući se zauzvrat većoj podršci i razumijevanju. Povijesno gledano, Kina je materijalno i oružano pomagala Jasera Arafata još od osnivanja PLO-a, prva je 1988. priznala palestinski suverenitet, a nakon godinu dana uspostavila s Palestinom i pune diplomatske odnose. S Izraelom je službene odnose uspostavila tek 1992., a danas je treći poslovni partner Izraela s trgovačkom razmjenom od 23 milijarde dolara u prošloj godini. S Palestinom Kina bilježi tek 158 milijuna dolara trgovinske razmjene. Međutim, duga povijest potpore Palestini snažno se odražava u sadašnjem kineskom odbijanju da osudi okrutni napad Hamasa na izraelske civile. Reakcija Pekinga zaobilazi brutalni masakr i svodi se na izjavu da “temeljni izlaz iz sukoba leži u provedbi dvodržavnog rješenja i uspostavi neovisne države Palestine”. Jaki Izrael nije geopolitički interes Kine. Ona je u ovom trenutku profitirala obustavom, navodno privremenom, postizanja sporazuma o normalizaciji odnosa između Izraela i Saudijske Arabije. A takva normalizacija odnosa najskuplje bi stajala Iran, koji bi u tom slučaju postao drugorazredni politički čimbenik, ako i to.
Sjedinjene Države i politički Zapad trenutno su ujedinjeni u podršci Izraelu i nastoje spriječiti da se Izraelu otvore bočni frontovi u Siriji i drugim zemljama. Dakako, ne odričući pravo na obranu, Zapad potiho strahuje i od izraelske odmazde. Naš sugovornik upozorava da su američki dužnosnici već kontaktirali Libanon, UAE, Egipat i Katar kako bi pomogli u sprečavanju erupcije još jedne fronte, ali kaže: “Izrael se suočava s ozbiljnim izazovom i prijetnjom. On ima vojnu kvalitativnu prednost nad svojim neprijateljima. Ali ovaj rat je asimetričan i ima neželjene posljedice. Jedno je sigurno, da će biti brutalan i smrtonosan.”
Osim toga, prof. Rabil javno upozorava da SAD ima mnogo baza na Bliskom istoku koje bi mogle biti napadnute projektilima. SAD trenutno ima približno 2500 vojnika u Iraku i još 900 u Siriji, a to nije dovoljno da bi se vodila bitka protiv potencijalnog neprijatelja, smatra Rabil.
A kako bi sve to moglo izgledati je objasnio Hamasov čelnik za poslove u inozemstvu Ali Baraka na TV Russia Today:
“Poznato je da Izraelci vole život. Mi se, s druge strane, žrtvujemo. Svoje mrtve smatramo šehidima. Ono što svaki Palestinac najviše želi jest da postane šehid za Alaha braneći svoju zemlju … Pripremali smo se za ovo dvije godine. Imamo lokalne tvornice za sve. Imamo rakete. Imamo tvornice za minobacače i njihove granate. Imamo tvornice za proizvodnju topova B-7 i B-10 i njihovih granata. Imamo tvornice za proizvodnju pušaka Kalašnjikov i njihovih metaka. Imamo rusku licencu za proizvodnju metaka za kalašnjikov u Gazi.”
Međutim, čini se da Ali Baraka i Hamas ipak podcjenjuju Palestince, pa i one koji s njima žive u Gazi. Veliki broj njih, oko 600.000 u prvom valu, poslušao je Izraelski “poziv” (a realno ultimatum na koji su mnogi reagirali veoma kritički) da napuste svoje domove i presele se u južni dio Gaze kako ne bi Hamasu poslužili kao živi zid. Palestinski civili ne žele da ih se tek tako pretvori u šehide, pa ih je Hamas morao zaustavljati blokadom prometnica i prijetnjom oružja. A to je, zapravo, i najpreciznija slika palestinskog življenja između izraelskog čekića i Hamasova nakovnja.
Kolike će na koncu biti ljudske žrtve urbanog rata u Gazi za koji se svi slažu da će biti brutalan i krvav, a neki i priželjkuju da bude takav? Teško je predvidjeti, ali podaci Crvenog križa iz ratnih iskustava u Siriji i Iraku kažu da je broj civilnih žrtava na takvim mjestima osam puta veći od onih u klasičnom ratu.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.