GLOBUS

Tri koraka prema pravednijem društvu: Pikettyjev paket mjera za popravak kapitalizma nakon pandemije

Francuski ekonomist Thomas Piketty – autor glasovitih djela ”Kapital u 21. stoljeću” te ”Kapital i ideologija” - svojim zazivanjem univerzalne raspodjele bogatstva ponovno je probudio veliku raspravu
Thomas Piketty
 Boris Kovacev/Cropix

Službeno, sve je započelo s Thomasom Pikettyjem, s njegovim “Kapitalom u 21. stoljeću”, iako zapravo nije, jer taj prostor su već dvije godine prije njega na ulici popunili njujorški radikalni aktivisti iz Occupy Wall Street, a nobelovac Joseph Stiglitz još je 2000. dobio otkaz u Svjetskoj banci, nakon što je odbio potpisati njen ključni dokument, The World Development Report (Izvještaj o svjetskom razvoju), zbog neslaganja s politikom međunarodnih financijskih institucija koja je što prikrivala, a što otvoreno podržavala klasno raslojavanje. Stiglitz je prije toga bio šef tima ekonomskih savjetnika američkog predsjednika Billa Clintona, a u Svjetsku banku, gdje je bio glavni analitičar, doveo ga je (na Clintonovu preporuku) njen predsjednik Jim Wolfensohn, atipičan financijaš koji je u velikoj mjeri pridonio humanizaciji međunarodnih financijskih institucija. Stiglitzov put kasnije je u Banci nastavio njujorško-beogradski profesor Branko Milanović, danas prepoznat kao jedan od vodećih stručnjaka za globalni problem rastućih nejednakosti.

Piketty osobno zasad se uglavnom drži podalje od politike. Jedno je vrijeme, doduše kratko, kao i Mariana Mazzucato, još jedna zvijezda nove ekonomske ljevice, bio ekonomski savjetnik britanskih laburista u vrijeme Jeremyja Corbyna. Njegovi najbliži suradnici, Emanuel Saez i Gabriel Zucman, upustili su se zato u veliku američku predizbornu avanturu kada su, nakon što su se obojica udomili na Kalifornijskom sveučilištu, demokratskoj progresivnoj senatorici Elisabeth Warren, za potrebe predsjedničke kampanje 2020., napisali porezni okvir njezina, za SAD radikalno lijevog, ekonomskog programa. Warren je doduše ublažila njihovu retoriku koja je bila bliža onoj koju su kroz kampanju gurali Bernie Sanders i njegova najmlađa saveznica Alexandria Ocasio Cortez. Iskusna je senatorica znala da SAD još nije dozrio za europski model ljevice.

Odmah po izlasku “Kapitala” u Americi, u travnju 2014. godine, tamošnji izdavač Harvard University Press, organizirao je veliku javnu raspravu na koju je pozvao i Elisabeth Warren, prisjetio se Piketty kada smo razgovarali Skypeom uoči prošlogodišnje zagrebačke promocije hrvatskog izdanja njegova drugog megaopusa “Kapital i ideologija”. Warren je tada bila vrlo skeptična kada se rasprava dotaknula poreza. Piketty je predlagao vrlo progresivnu stopu, u tom trenutku to se za nekoga tko misli ostati u američkoj visokoj politici činilo zapaljivom robom. Šest godina kasnije ona sama upustila se u konkurenciju s Berniejem Sandersom na pitanju tko će predložiti veći porez za najbogatije. – I što se dogodilo – Piketty je postavio pobjedničko pitanje – njih dvoje pokupili su gotovo polovicu glasova na demokratskim predizborima. Mladi birači tu su činili većinu.

image
I ekonomist Branko Milanović, profesor Sveučilišta New York, u svojoj knjizi ”Capitalism Alone” budi svijest o sve manje održivim globalnim ekonomskim nejednakostima
Dragan Matic/Cropix

Pikettyjeva zvijezda danas je već bljeđa, teško da će više ijednu knjigu prodati u količini u kojoj je otišao “Kapital” (više od dva i pol milijuna primjeraka), ipak, kada on iz svojeg kabineta, bilo kojega od tri, svijetu uputi set preporuka, tada svijet o njima raspravlja. Smjestio se na elitnoj pariškoj École des hautes études en sciences sociales, gdje mu je baza, ali predsjeda École d’économie de Paris i jedan je od ključnih predavača na London School of Economics.

Piketty je demokratskom kapitalističkom Zapadu predložio set promjena, za koje kaže da su komplementarne i nisu zamjenjive. Prijedlog scenarija budućnosti koji je uputio javnosti putem svojeg bloga na Le Mondeovu internetskom portalu sredinom svibnja, čiji se značajan dio temelji na njegove dvije velike knjige, podijeljen je u tri ključne etape koje se nižu zadanim redoslijedom. Sve tri graniče s utopijom, čega je svjestan i autor, ali duh vremena nalaže radikalne zaokrete u promišljanju politike i ekonomije.

Za početak, ključ je u temeljnom dohotku. Takav sustav, zaključuje Piketty, danas dramatično nedostaje, posebno na jugu, gdje su prihodi siromašnih radnika urušeni, a pravila kojima bi se to urušavanje ograničilo neprovediva su u nedostatku minimalnog dohotka kakav, iako pun nedostataka, postoji u većini europskih zemalja. Da bi ideja zaživjela, Piketty predlaže da se pristup takvu minimalcu što prije otvori mladim ljudima i studentima (kao primjer dobre prakse navodi Dansku), a posebno ljudima bez fiksne adrese ili bankovnog računa, koji se često suočavaju s nepremostivim preprekama.

Po Pikettyju, u tome bi značajnu pozitivnu ulogu mogle odigrati digitalne valute središnjih banaka, koje bi u idealnom slučaju trebale dovesti do stvaranja “istinske usluge javnog bankarstva”, besplatne i svima dostupne. To je antiteza sustava o kojima su sanjali privatni operatori, bilo da je riječ o decentraliziranim zagađivačima monetarnog prostora, poput bitcoina, ili centraliziranim i neegalitarnim projektima poput Facebookove za ovu godinu najavljene valute diem (prvo ime bila je libra) ili sličnim projektima privatnih banaka.

Piketty predlaže da se pristup temeljnom dohotku što prije otvori mladima, a posebno ljudima bez fiksne adrese ili bankovnog računa

Temeljni dohodak, iako važan alat, nije dovoljan za borbu protiv nejednakosti. Njegov je iznos izuzetno skroman, prosječno između polovine i tri četvrtine minimalne plaće s punim radnim vremenom. Piketty zato predlaže ambiciozniji alat koji bi se mogao primijeniti kao dodatak osnovnom dohotku – sustav zajamčenih radnih mjesta, kakav se spominje u raspravama svedenim pod zajednički nazivnik Green New Deal, koje se vode s obje strane Atlantika, iako su prijedlozi koji gura američka kongresnica Ocasio Cortez (nije se probio do senata), pa i onaj ne kojemu je u EU svoju izbornu kampanju izgradila stranka DiEM25, značajno radikalniji od Europskog zelenog plana koji se na kraju provukao kroz Europsku komisiju Ursule von der Leyen.

Pikettyjeva je ideja ponuditi “svima koji to žele” rad s punim radnim vremenom uz minimalnu plaću postavljenu na pristojnoj razini (15 dolara na sat u SAD-u). Financiranje bi osigurala vlada, a poslove bi nudile javne agencije za zapošljavanje u javnom i dobrovoljnom sektoru (općine, zajednice, neprofitne organizacije…). Takav bi sustav, kojemu Piketty uporišta pronalazi u Ekonomskoj povelji o pravima koju je donio Roosevelt 1944. i maršu za radna mjesta i slobodu u organizaciji Martina Luthera Kinga 1963., mogao snažno doprinijeti procesu dekomodifikacije rada (sam rad ne smije se tretirati kao roba, kaže Piketty), vratiti u pogon sve one koji su bili isključeni tijekom recesije i tako izbjeći nepopravljivu socijalnu štetu. Posljednji završni potez kojim bi se dovršio paket (a to znači i nakon što su besplatno školovanje i zdravstvo već dostupni svima) jest svima zajednički sustav nasljeđivanja. Kako to Piketty tumači: “Kada dugoročno proučavamo nejednakost, najupečatljivije je postojanje hiperkoncentracije imovine. Najsiromašnijih 50 posto rijetko je kada bilo što posjedovalo, danas raspolažu s pet posto ukupnog bogatstva u Francuskoj, za razliku od deset posto najbogatijih, kojima je u rukama 55 posto nacionalnog bogatstva. Ideja da moramo pričekati širenje bogatstva nema puno smisla, jer da je to točno, već bismo davno doživjeli promjenu.”

Sad smo već duboko u utopijskom dijelu rasprave. Piketty naime kao najjednostavnije rješenje predlaže veliku preraspodjelu nasljedstva. Svaki (francuski) građanin kada navrši 25 po tom bi prijedlogu automatizmom dobio uplatu od 120.000 eura (što je danas 60 posto prosječnog bogatstva po odrasloj osobi). Taj “nasljednički paket” financirao bi se kombinacijom progresivnog poreza na bogatstvo i nasljedstvo koji donosi pet posto nacionalnog dohotka. I u tom sustavu Piketty predlaže pravednu raspodjelu: oni koji trenutno ništa ne nasljeđuju, dobili bi 120.000 eura, dok bi oni koji naslijede milijun eura dobili 600.000 eura nakon oporezivanja i naplate doprinosa. Ideja je jednostavna – kada bi svi postali nasljednicima, povećala bi se pregovaračka moć onih koji nemaju ništa. Oni bi dobili mogućnost da odbiju određene poslove, ali i da kupe stan ili započnu rad na osobnom poslovnom projektu.

Svima koji to žele, kaže Piketty, trebalo bi ponuditi stalni posao s punim radnim vremenom i pristojnom plaćom, a financiranje bi osigurala vlada

Pikettyjev je zaključak human, on kaže kako novostečena sloboda koju donosi budućnost po njegovu scenariju “zastrašujuća za poslodavce i vlasnike nekretnina, jer bi radnike učinila manje poslušnima, ali oslobađajuća za sve ostale”.

Tek smo izašli iz dugog razdoblja prisilnog zatvaranja na što nas je natjerala pandemija, vrijeme je da opet počnemo razmišljati i nadati se, sukus je Pikettyjeve poruke, koja u Francuskoj uz politiku Emmanuela Macrona djeluje prilično izvanvremenski. Macron i Piketty dolaze s različitih planeta, ali ne treba zaboraviti da je Francuska, osim što je stvorila građanske liberale, uvijek bila uporište europske ljevice.

Da se meko spustimo na zemlju, okrenut ćemo se od Pikettyja Branku Milanoviću, profesoru Sveučilišta New York, gdje, zajedno (ali ne zajednički) s nobelovcem Paulom Krugmanom studentima budi svijest o sve manje održivim globalnim ekonomskim nejednakostima.

U svojoj zadnjoj knjizi “Capitalism Alone” Milanović se, između ostaloga, ozbiljno pozabavio urođenim manama koje ljude pokreću na akciju – gramzljivošću i sklonošću da se, ako to nitko ne zaustavi, posluže svim sredstvima, pa i onima ilegalnima, kako bi postigli cilj. Milanović najočitiju analogiju pronalazi u komercijaliziranom sportu, “gdje su staromodni pojmovi poštene igre gotovo nestali i zamijenjeni su ponašanjem koje u nekim slučajevima otvoreno krši pravila”. Takvo je ponašanje, piše Milanović, potpuno prihvaćeno, pa čak i ohrabreno, jer ljudi vjeruju da je na sucima da provode pravila (sjetite se domaćeg slogana: “neka institucije rade svoj posao”). Kao primjer navodi nogometnu utakmicu iz 2009. godine, gol koji je Thierry Henry postigao rukom (dakle, protiv pravila), a koji je francuskoj reprezentaciji omogućio plasman na Svjetsko prvenstvo. Nitko, od Henryja do posljednjeg francuskog navijača, nije porekao da je gol postignut rukom, da je neregularan i da ga nije trebalo priznati. Ali zašto bi zazivali posljedice, kada, očito prema svačijem mišljenju, o tom pitanju nije trebao odlučivati Henry (recimo, govoreći sucu da je pogodak nelegalan) ili njegovi suigrači (radeći istu stvar), nego isključivo sudac. Jednom kad je sudac gol prihvatio, ne vidjevši kako je postignut, gol je postao “najispravnijim mogućim”, više nema srama slaviti ga, pa ni hvaliti se postignutim.

image
Poreznom preraspodjelom nasljedstva bogatih svaki bi (francuski) građanin kada navrši 25 godina automatizmom dobio uplatu od 120.000 eura
Alain JOCARD/AFP

Financijske nagodbe još su amoralnije: oštećena strana često mora birati između, opet citiram Milanovića, “užitka pravednog bijesa i zadovoljstva u kažnjavanju zlikovca, i gutanja vlastitog ponosa, ali uz novčanu naknadu koja je čini sudionikom u nezakonitom ponašanju”. A to je, piše Milanović, standardni postupak koji vrijedi za sve, pa tako rješavaju svoje probleme oni koji su optuženi za seksualno uznemiravanje, utajivači poreza, nezakoniti lobisti, gotovo svi koji ikada dođu u situaciju gdje im prijeti neki oblik kazne. Kupnja oštećene strane, često kupujući njezinu šutnju, opcija je koju je onima koji su se našli u prilici da tako zarade teško odbiti. Izbor je moralno zadovoljstvo, koje će za nekoliko dana biti zaboravljeno, ili više novca na računu.
Čitamo li Pikettyja iz Milanovićeva kuta, ne čini se realnim da bi neki bogati nasljednik svoje nasljedstvo proglasio svačijim, barem ne dobrovoljno. Čak i ako je, kao Thierry Henry, svjestan pogreške u sustavu, zašto bi, na nagovor vlasti, pristao na promjenu modela koji stoljećima svi smatraju jedinim ispravnim, ako to njemu ne donosi nikakve povlastice. Milanović je fantastičan dijagnostičar, ali za razliku od Pikettyja, ne nudi utopijsku medicinu za oporavak.

Zato je Mariana Mazzucato, redovna gošća davoškog Foruma i predavačica Ekonomije inovacija javnih vrijednosti na sveučilištima u Milanu (Bocconi), Sussexu, Sidneyju i Londonu (University College), sklona ponuditi jestivu alternativu postojećoj prevlasti gramzljivaca. Njen je recept, međutim, odiozan tvrdim liberalima, a stanovnici postkomunističkih europskih država, pa i njeni sunarodnjaci Talijani njeno zalaganje za jaču ulogu države prihvaćaju s razumljivom skepsom – riječ je o dijelu svijeta gdje je država desetljećima predstavljala represivni aparat, ili je, kao u Italiji, kronično disfunkcionalna. Ipak to što piše Mazzucato u “Mission Economy” svakome će se činiti poznatim: “Da bismo se vratili na pravi put, moramo se ponovno zapitati kakvu ulogu vlada treba igrati u gospodarstvu, a onda i koji instrumenti, strukture i sposobnosti joj u tu svrhu trebaju unutar javnih organizacija, ali i za poticanje suradnje između javnih i privatnih organizacija koje zajednički djeluju simbiotski – dijeleći i rizike i koristi – kako bi riješili najnužnije probleme našeg vremena. U tom se smislu radi o preispitivanju kapitalizma.”
Prije no što je odbacimo kao zastarjelu europsku ljevičarku, možda se trebamo prisjetiti nekih zajedničkih pothvata države i biznisa. Ne samo interneta, koji je nastao na temeljima sveučilišno-vojno-obavještajnog projekta, tu je i iPhone, gdje je Jobsov Apple duboko zagrabio u bazen vojno-državnih tehnoloških istraživanja, tu je Elon Musk i SpaceX-ova suradnja s NASA-om, tu je niz NASA-inih poduzetničkih inkubatora u SAD-u, ali i u Europi…

Piketty je svojim zazivanjem univerzalne raspodjele bogatstva zagrabio duboko u utopiju, ali njegov “Kapital u 21. stoljeću” probudio je veliku raspravu o nužnosti redefiniranja sustava. Sada se više nijedna tema ne smatra svetogrdnom. To znači da je dozrelo vrijeme za iskorak u novi oblik zajednice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:58