NOVA GLOBALNA POŠAST: OPAKI ZDRAVSTVENI PROBLEM POGAĐA SVE VIŠE TINEJDŽERA Srce lupa, pritisak je enorman, san ne dolazi, ruke nevoljno rade...

“Boli me trbuh. Mislim da imam temperaturu”! Gotovo da nema roditelja koji to nisu čuli od svoga sina ili kćeri baš na dan kad u školi ima test ili zna da će biti ispitan premda su zapravo zdravi ko’ dren. Sigurno je da za većinu nema straha i da se ne radi o nečem ozbiljnijem nego je riječ isključivo o simuliranju zbog premalo učenja. No, ne laže barem dio mladih. Kod njih to nije samo pokušaj da se izvuku zbog neučenja već stvarni zdravstveni problem, odnosno mogla bi biti riječ o tjeskobi (anksioznost) koja i nije tako rijetka u mladih opterećenih “uspjehom pod svaku cijenu”, ne samo u školi već i među vršnjacima, pa čak i izgledom koji se uklapa u trenutne trendove. Svjetski podaci govore da se svako osmo dijete bori s tjeskobom odnosno imaju stvarne strahove i strepnje te stvarni zdravstveni problem.

Dakako, ova vremena pred maturu ili ispite pogoršavaju situaciju. Srce lupa, san ne dolazi, ruke nevoljno rade... Ne čudi da se u ovo vrijeme ispitne groznice roditelji i češće obraćaju za pomoć liječnicima ne bi li riješili problem svoje djece, a to je i razlog što nerijetko raste i pomama za lijekovima poput Prozaca ili Xanaxa. Istina, posljednjih godina, barem u Europi, liječnici nastoje rješavati tjeskobu mladih s manje agresivnim terapijama, ali ukupni troškovi zbog tjeskobe u zdravstvenim sustavima ipak rastu. Procjene govore da bi do 2026. godine taj zdravstveni problem mogao stajati Englesku čak 14 milijardi funti. U potrošnji lijekova za tjeskobu i dalje vodi Amerika, koju zovu i Prozac nacija, pa ne čudi da drži vrh globalne prodaje Xanaxa sa 50 posto potrošnje, a Velika Britanija joj se pridružuje sa 22 posto.

No, stručnjake koji se bave psihičkim bolestima u mladih brine činjenica da je u posljednjih 25 godina stopa anksioznosti i depresije u tinejdžera porasla za 70 posto. Tvrde i da će jedan od šest tinejdžera doživjeti anksiozni poremećaj u nekom trenutku svoga života. Sve češće se te činjenice povezuju s digitalnom dobi odnosno društvenim mrežama koje su, čini se, glavni krivac da se “mladi sve lošije osjećaju zbog vlastitog života”. Naravno, tu im percepciju “viđenja sebe” nameću društvene mreže iz koji sve češće “ispadaju” lažni ljepotani i ljepotice, kvazi uspješni mladi ljudi “koji sve stignu”, nedostižni “standardi” ponašanja, nasilje bez kazne... Australski tinejdžeri koji su aktivni na društvenim mrežama u jednom su istraživanju rekli kako su osjetili povećanu anksioznost koja je bila povezana s pojmovima FOMO (strah od nestanka) odnosno FONK (strah od neznanja), naravno, ne u stvarnom životu, nego strah od nestanka s društvenih mreža i neinformiranosti u odnosnu na druge na mreži.

Znanstvenici naglašavaju da su društveni mediji preobrazili način na koji se mladi izražavaju, uspostavljaju veze, formiraju vlastiti identitet i općenito uče o svijetu, a pritom su u svakodnevnoj kušnji pa im se u svemu tome vrlo teško, a ponekad i nemoguće, “kretati” što ih vodi u tjeskobu iz koje ne pronalaze “vrata” koja vode izlazu. U tim hiper povezanim vremenima mladi su pod golemim pritiskom da budu stalno dostupni, da se natječu za popularnost i usklađenost s ostatkom članova globalne arene. Pritom se ozbiljno angažiraju i “troše” na stvaranje vlastite slike prihvatljive globalno nametnutim uzusima a koja se zapravo temelji na Instagram lažnoj ljepoti. Uz poznate probleme koje mladima uzrokuju društvene mreže poput premalo sna i povećanja nasilja, sad već brojna istraživanja govore da bi mogle biti krive i za povećanje problema s mentalnim zdravljem, osobito tjeskobom i depresijom. Da društveni mediji moraju utjecati na um mladih govore i neke statistike o uporabi interneta po kojima ih 91 posto koristi internet za društveno umrežavanje, a ne ohrabruje ni podatak da je 12 posto mladih u dobi od 12 do 17 godina doživjelo depresivnu epizodu.

Stručnjaci naglašavaju da je anksioznost normalna ljudska emocija kad se pojavi neki problem, ali ona dođe i prođe. No, kad je tjeskoba stalna, intenzivna i teška, kad traje mjesecima pa i dulje i kad ima posljedice poput problema s učenjem, druženjem i utječe na svakodnevni život, onda je nužna stručna pomoć jer bez nje se situacija samo pogoršava.

“Bila sam na telefonu puno više nego li što sam kontaktirala sa stvarnim ljudima. Moj krevet već ima udubinu od mog tijela. Mogu reći da se gotovo nisam micala s njega osim kad je to bilo nužno. Svijet mi je cijelo vrijeme na dlanu pa čemu dodatni napor?” kaže 15-godišnja Mary. Zapravo, vrlo jasno opisuje kako se mladi sve više osamljuju i uglavnom su “u društvu” svojih gadgeta stvarajući nerijetko nedostižne virtualne vrijednosti nakon čega im problem postaje kretanje u stvarnom svijetu među stvarnim ljudima. Naime, nije isto komunicirati preko društvenih mreža i s ljudima u školi, na poslu, u kafiću...

“Pokušavam razgovarati s kolegama o nečem, ali oni uopće ne gledaju moje lice. Mogla bih im se povjeravati i govoriti o nečem vrlo važnom za mene, no oni ne bi slušali”, kaže očajna 13-godišnja Nina i dodaje da je situacija potpuno drukčija kad s njima komunicira putem mobitela. U tom slučaju stižu razni komentari i savjeti, ali “univerzalni”, jer u priči više nije bitna Nina.

Pritisak da mladi budu stalno dostupni vezuje ih uz elektroničke uređaje pa su manje usmjereni na ljude s kojima rade, idu u školu, druže se, što pogoršava situaciju.

U svakom slučaju, stručnjaci naglašavaju da bi se više pažnje trebalo posvetiti tjeskobi kod mladih jer to postaje ozbiljan problem mentalnog zdravlja koji može imati goleme štetne posljedice na život djeteta. Tinejdžeri koji pate od tjeskobe mogu osjećati prekomjernu ili premalu brigu, mogu imati napade panike, ali i zatvoriti se u kuću i ne imati nikakve kontakte s vanjskim svijetom. Problem može biti i odlazak u školu i općenito sudjelovanje u uobičajenim aktivnostima. Kako su mladi u svakom pogledu u razvoju, tjeskoba može negativno utjecati na njihovo mentalno zdravlje, kao i na kognitivni razvoj. Sve to govori da se roditelji moraju više uključivati u život svoje djece jer premda će mnogi mladi reći da su “već odrasli i da znaju što im treba”, istina je da ne trebaju tutorstvo, ali sigurno i dalje žele i trebaju mentorstvo.