POSLJEDNJI ČIN U HAAGU

KAZNA ZA 'KRVAVOG LUĐAKA' Mladiću su se suradnici divili kao 'genijalnom vojskovođi', a iza leđa su šaptali: 'On je potpuno lud!'

Ratko Mladić
 REUTERS

U Den Haagu, u kojem stoluje Međunarodni sud za ratne zločine, nakon maratonski dugih suđenja, ispitivanja i vijećanja, u drugoj polovici posljednjega mjeseca netom ispraćene 2016. godine sklopljen je krug oko generala Ratka Mladića, zapovjednika Vojske Republike Srpske. Da ne odstupi od nametnuta običaja, sudsko vijeće objelodanilo je urbi et orbi kako ćemo se također dugo načekati dana kad će mu biti i presuđeno. To će se dogoditi u studenome 2018. Kao najokrutniji u niski njegovih zločina ističu se stravični sumanuti masovni pokolj nedužnih ljudi u Srebrenici i opaka blokada Sarajeva, kad je od metaka njegovih snajperista bilo smaknuto više stotina građana. Zbog toga su Mladića nakitili imenima: krvnik, mesar i brutalni gospodar smrti.

Senzacija

Banatsko selo Lazarevo, deset kilometara udaljeno od Zrenjanina, uletjelo je odjednom u žrvanj vrtoglave medijske radoznalosti na sve strane globusa. To se dogodilo nakon izvanredno sazvana sastanka s novinarima, u četvrtak 26. svibnja 2012., u 13 sati, kad je ondašnji srpski šef države Boris Tadić objavio najkrupniju senzaciju nad senzacijama. Da je toga ranog jutra, u pet i trideset, u Lazarevu uhićen najtraženiji svjetski bjegunac Ratko Mladić i da je potom dopremljen u sobu pritvora u Ustaničkoj ulici, tik do zgrade Specijalnoga suda u Beogradu. Otkad je Tužiteljstvo u Den Haagu raspisalo nalog da im Mladić bude izručen zbog ratnih zločina i genocida protiv čovječanstva, a on istoga trena brže bolje ispario u nepoznatome smjeru, traganje za njime skončano je poslije 5788 dana. Bilo je suvišno naglasiti kako generala, koji je munjevito osvojio udarne naslove agencijskih, novinskih, radijskih, televizijskih i elektronskih izvještaja, kao oko u glavi čuva kohorta najobučenijih temeljito naoružanih vojnih i policijskih specijalaca. A da dojam bude dramatski pojačan, glasnogovornici tih postrojbi su pride poručivali kako iznad Mladićeva prinudnoga novog obitavalališta dan i noć kruži helikopter za slučaj pokušaja spektakularne zračne otmice kakav se viđa u američkim kriminalističkim filmovima.

Sudeći po iskazima svjedoka ulisičenja Ratka Mladića – nasuprot prethodnoj prosudbi koja je počivala na valjanome pokriću, a po kojoj bi tijekom akcije mogla lako biti prolivena krv uz više žrtava – akcija u Lazarevu skončana je nenadano mirno. U tipičnoj seoskoj ravničarskoj jednokatnici u Ulici Vuka Karadžića, gdje se lice s međunarodne potjernice četiri godine skrivalo kod daljega rođaka Branislava Mladića, nakon što su goniči zatamnjenih glava, u crnim maskirnim haljama – takozvanim fantomkama, razvalili vrata i uz zastrašujuće povike nahrupili s otkočenim mašinkama “na gotovs”, vidljivo blijedi general im je krotko prišao rekavši patetično: “Našli ste koga ste tražili!”

Zavjet šutnje

U Lazarevo, dobrim dijelom naseljeno Srbima kolonistima iz Istočne Hercegovine i njihovim potomcima, među kojima je i nekoliko Mladića, očas su dotrčali buljuci domaćih i inozemnih novinara i snimatelja. Mještani su okretali glave od njih i, kao vrag od tamjana, glavom bez obzira bježali od njihovih isukanih mikrofona, kazetofona, bilježnica, fotografskih i filmskih kamera. A vrlo rijetki, koji su se ipak odvažili da nešto zauste, prisizali su na djecu, roditelje, Boga, Krista i svetoga Savu, kako nisu imali blage veze o tome da je “đeneral” među njima. Viđali su gdjekad spodobu, bradata neznanca, s kapom nabijenom do nosa, koji je rijetko, i tek nakon što bi se smračilo, nakratko šutke prošetao sporednim sokacima, grabeći brzim koracima i napadno pognute glave. Ni na kraj maloga mozga nije im doprla spoznaja da bi to mogao biti Ratko, najslavniji od svih Mladića. Ali i da su znali, značajno su pridometnuli, ne bi odali “srpskoga junaka”, nego bi, štoviše, za nj dali i život. Kad je u nekome beogradskom tabloidu osvanuo neprovjereni nagovještaj da je neki zagonetni Lazarevčanin pokupio zamamnih milijun eura, koliko je bila teška obećana nagrada za podatak koji će lovce na Mladićevu glavu dovesti do cilja, u mirno selo bačena je kost razdora. Za kavanskim stolovima nizala su se sumnjičenja i bili pokazivali kažiprsti čas u ovoga i čas u onoga mjesnoga probisvijeta koji ga je otkucao i omastio brk brdom novca. Međutim domaći izdajnik nikako da bude ulovljen u lazarevačku paukovu mrežu pa je sve ostalo na tankim pretpostavkama.

Bosnian Serb commander Ratko Mladic (C)  shakes hands with a Bosnian Serb army soldier in the eastern Bosnian town of Srebrenica July 13, 1995. Bosnian Serb forces took control of the town late July 11 - RTXFVFG
REUTERS
Ratko Mladić se rukuje s vojnikom u Srebrenici

Teorije

Za duge hajke na nestaloga Ratka Mladića nebrojeni reporteri puštali su mašti na volju da bjesomučno izmišlja “ekskluzivna” otkrića o tome gdje se skriva. Jedna od cveba koje su prevršile mjeru uvjeravala je naivce da general, putem pouzdanih posrednika, pregovara sa srpskim državnim vrhom o predaji, ali jedino uz uvjet da njegovoj ženi i sinu bude isplaćeno pet milijuna eura, a da jataci, kod kojih se skrivao, ne budu gonjeni i suđeni. Druga izmišljotina kazivala je da sa svitom od 49 vjernih tjelohranitelja uz prešutni blagoslov države Mladić boravi u planinskoj kući na Ceru, između Loznice i Šapca, uz granicu s Bosnom, i da pristup do nje sprečavaju tvrdokorne vojne i policijske snage.

U nizu zvanih i nezvanih pisaca knjiga o Mladiću kritičari su podijelili najviše ocjene naslovu “Heroj ili ratni zločinac” Ljubodraga Stojadinovića, vojnog analitičara beogradske Politike, ražalovanog pukovnika JNA koji je svojedobno radio kao glasnogovornik Generalštaba JNA. Stojadinović je pobliže poznavao generala i s njime bio “na ti”. Čvrsto je stajao iza svoga izgrađenog viđenja da se “nadasve narcisoidni, tašti, umišljeni, tvrdoglavi, bahati i arogantni Mladić” ni po koju cijenu neće predati, e da ne bi srušio mit koji je klesao zaljubljen sam u sebe, kao o neustrašivome i ponosnom ratniku: “Pred njime su tri mogućnosti: da bude ubijen, da se sam ubije ili da ga vlasti, mimo njegove volje, zaskoče i zarobe ga dok spava”, bio je odrješit pisac: “Okladio bih se tisuću prema jedan da od Mladićeve predaje neće biti ništa!” Podsjetivši da ga je – kad se, nakon krvoločnoga pokolja u Srebrenici, general nezaustavljivo probijao prema vrhu zločinačke top liste – londonski dnevnik Daily Telegraph uvrstio u listu trideset svjetskih “gospodara rata”, što mu je nadasve laskalo. Ali eto i Stojadinović se debelo prevario.

Jedan od najbližih suradnika Ratka Mladića, koji mu je stajao uz rame od 1991. do 1995. i izvanredno mu upoznao hirovitu ćud, da se s njime zatim nepomirljivo raziđe, rekao mi je (uz strogi uvjet da mu zbog sigurnosti obitelji ne smijem otkriti ime) kako su ga oficiri samozvane Republike Srpske Krajine, kojima je bio nadređeni, obožavano gledali kao “genijalnoga ratnog taktičara”. Te priklopio uz egzaltirani dodatak: “Ali ujedno i za luđaka!”

Radovan Radinović, general negdašnje JNA, koji mu je predavao u Komandno-štabnoj akademiji, ushićeno je napisao da mu je Mladić bio “najnadareniji slušatelj” i da je ostao jedini kome je iz predmeta metodologija ratne vještine ikada upisao u indeks čistu deseticu. “Ratko je, po meni, bio najnadareniji oficir počam od 1918. godine!” naglasio je Radinović.

Ratko Mladić rođen je 12. ožujka 1943. u bosanskome selu Božinovićima kod Kalinovika. Nakon što je uplovio u velikosrpske nacionalističke vrtloge, sve učestalije ponavljao je da su mu oca Neđu, a kad su njemu bile dvije godine, ubile ustaše, nedaleko od Ivan sedla. Posve drugačije od sina Ratka progovorila je njegova mati Stana djevojačkoga prezimena Lalatović (umrla je u osamdeset trećoj, u kolovozu 2003.) beogradskoj novinarki Ljiljani Bulatović, osvjedočenoj Mladićevoj poklonici, rekavši da joj je muž poginuo netom uoči završetka Drugoga svjetskog rata kao – partizan! Bio je ekonom i grlo mu je prerezao geler bombe bačene iz zrakoplova. “Nikad mu kosti nijesmo našli. Ratko ga nije mogao zapamtiti, na žalost”, prenijela je novinarka sjećanja Stane Mladić u intervjuu objavljenom u jednome beogradskom tjedniku.

Former Bosnian Serb wartime Commander Ratko Mladic (R) indicted for war crimes by the international tribunal in Hague, stands with U.S. General Wesley Clark as they meet in Banja Luka in this August 27, 1994 file picture. The European Union warned Serbia on Monday, February 27, 2006, its bid to enter the bloc could be derailed unless it brought Ratko Mladic and other top war crimes suspects to justice soon. Picture taken August 27, 1994. REUTERS/Ranko Cukovic/File - RTR1BQZN
Ranko Cukovic / REUTERS
Wesley Clark i Ratko Mladić u Banja Luci (1994.)

Vojna škola

Starija sestra Ratka Mladića je Milica, a mlađi brat Milivoje, koji je umro 2001., i koji je gotovo cijeli rat proveo kao dragovoljac na prvoj liniji bojišnice. Ratko Mladić, koji mu je bio vrhovni komandant, nije nazočio Milivojevu sprovodu zato što se skrivao.

Ratko Mladić prošao je petnaestu kad je u potrazi za poslom otišao u Sarajevo. Tamo se nije dugo skrasio jer je, privučen oglasom, otišao u Zemun, upisao se u Vojno-industrijsku školu koju je završio u roku. Nastavio je u Vojnoj akademiji u Beogradu i iz nje je izašao kao najbolji pitomac s prosjekom ocjena 9,57. Više godina službovao je kao poručnik u Makedoniji, u Skoplju, Štipu i Ohridu. Tamo je sreo i buduću suprugu, tri godine mlađu makedonsku kućanicu Bosiljku s kojom je imao sina i kćer.

Samoubojstvo kćeri

Sin Darko Mladić radi u privatnoj trgovinskoj tvrtki, oženjen je i ima kćer i sina. Zdušno se zauzima da bi obranio oca i učestalo istupa u medijima tvrdeći da je njegov otac “ratovao kako bi obranio svoj srpski narod”. “Moj otac je razbio sve strašne optužbe” nasumce je izabran jedan od šesterostupačnih naslova u visoko nakladnome dnevniku Večernje novosti, uz podnaslov: “Ne postoji nijedan trag koji bi potvrdio da je naređivao zločine”. Darko Mladić je, između brojnih poziva svekolikih institucija koje propovijedaju generalovo viteštvo, tri puta letio u Moskvu, gdje je, kao gost ruske Dume, nadugo i maširoko odgovarao na svakovrsna pitanja deputata.

Kći Ratka Mladića Ana 3. ožujka 1993. u šest ujutro izvršila je samoubojstvo. Pojedini znalci, koji su Mladića pobliže upoznali, idu do uvjeravanja kako ne bi došlo do strahotne tragedije u Srebrenici da se njegova miljenica nije ustrijelila iz pištolja koji je on dobio na dar poslije diplomiranja na Vojnoj akademiji. Kad su odjeknuli pucnji, Anina mati i brat bili su u svojim sobama u beogradskome stanu na Banovu brdu, nazvanome po Hrvatu Matiji Banu. O Ani Mladić kolalo je nepodijeljeno mišljenje da je bila vedra i vazda nasmijana. No povukla se duboko u se nakon što se vratila iz Moskve sa studentske ekskurzije, gdje je putovala bez paske zaštitara. Smrknuto i depresivno tužila se na glavobolje. Vele da su je dotukle žaoke kolega zbog očeve sramne uloge za ratovanja u okupiranim dijelovima Hrvatske, sve učestaliji anonimni telefonski pozivi i osobito članak u tjedniku NIN u kojem je Mladić opisan nadasve sumornim bojama. Napisao ga je pukovnik Gajo Petković, raniji glavni urednik lista Narodna armija, kao odgovor na feljton u kojem su egzaltirano veličali Mladićeve vrline, usporedivši ga sa Stepom Stepanovićem, legendarnim srpskim vojskovođom iz Prvoga svjetskog rata.

Former Bosnian Serb commander Ratko Mladic appears in court at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) in the Hague, Netherlands, June 3, 2011.     REUTERS/Martin Meissner/Pool/File Photo
REUTERS

Zadnja želja

Šest mjeseci prije nego što je Ana podigla ruku na sebe, donedavni žestoki ateist, titoist, komunist i jugoslavenski opredijeljeni oficir Ratko Mladić pretvorio se u pravoslavnoga vjernika, da bi potom odveo i djecu u crkvu kako bi ih svećenik Vasilije Kačavenda preveo u pravoslavlje i krstio ih.

Beogradski dnevnik lakoga sadržaja Alo objavio je prošloga kolovoza da se Ratko Mladić u Sheveningenu bori za život i da je ženi i sinu povjerio posljednju želju, da ga sahrane pored kćeri. Sin Darko to je opisao: “Kad je Ana nastradala, tata mi je rekao: – Ja ću ležati pored nje!”

Albanski diktator Enver Hoxha umro je 11. travnja 1985. Budući da su mi u albanskome veleposlanstvu u Beogradu izrjekom odbili vizu, stoga što sam kao pisac knjiga o njegovu životu želio izvještavati sa sprovoda iz Tirane, domislio sam se da u pograničnoj karauli Sveti Naum gledam albansku televiziju i tako izvijestim svoj list o najvećem ispraćaju u Zemlji orlova. Sa mnom je putovao poznati beogradski fotograf Srboljub Vranić, koji mi je olakšao posao jer je pristao da snima i za me. U ohridskoj zračnoj luci dočekao nas je major Ratko Mladić, komandant pograničnoga pojasa i ljubezno mi ponudio svoga vojnika, kosovskog Albanca da mi prevodi što govore televizijski komentatori. Tri dana, od rana jutra do kasnih večernjih sati, jedino su se vrtjeli izravni prijenosi s komemorativnih sijela, vijesti, filmovi i prikazi u slavu “najvećega sina koga je rodila majka Albanija”. Upamtio sam detalj da je mlađani vojnik, Albanac, zasuzio od ganuća slušajući lament o gubitku koji je zadesio njegove sunarodnjake. Čim se sabrao, momak se uplašeno trgao i izgubljeno mi se obratio sa skrušenom molbom da o tome ništa ne kažem “drugu majoru”. Obećao sam mu i dao “besu”, albansku časnu riječ da Mladić neće saznati ni riječi o tome, pomislivši pritom što bi mu se dogodilo da sam majoru otkrio našu veliku tajnu.

Bosnian Serb leader Radovan Karadzic(R) and General Ratko Mladic(L) speak to reporters after the supreme command declared a general mobilisation on Pale November 4 - RTXF4NG
REUTERS
Ratko Mladić i Radovan Karadžić

Sukob s Miloševićem

Fotograf Vranić dotle nikako da ispravno izgovori Ratkovo prezime, zazivao bi ga Vladić ili Ladić, brkajući ga s tadašnjim nogometnim zvijezdama Veleža i Dinama. Ispričao mu se: “Brkam vas, druže majore, s fudbalerima!” Desetak godina kasnije sreo sam Vranića u Beogradu. Prenio mi je da se snimajući za svoju Ilustrovanu politiku tijekom rata u Bosni više puta sučelio tada s generalom Mladićem koji bi mu uvijek nadmeno predbacio: “Nadam se da si sada naučio kako se prezivam.”

Po kazivanju novinskoga “mladićologa” Ljubodraga Stojadinovića, junak njegove knjige se, prije nego što je bio smijenjen s trona prvoga vojnika Vojske Republike Srpske, burno zakačio sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem, predsjednikom Republike Srpske. Prigodom njihova posljednjega susreta, uzrujani Milošević mu se na Dedinju zagrozio da će ga strijeljati jer ga ne sluša, na što mu je Mladić jednakom žestinom odgovorio: “Ne deri se na mene. Deri se na svoju ženu, ako smiješ!”

Razišao se uz psovke i pogrde i s Radovanom Karadžićem, što ga je bacilo u mirovinu. Njih dvojica su se pomirili u Sheveningenu kad je Karadžić za zatvorenike upriličio slavlje u čast krsne slave svetoga arhanđela Mihaila. Pozvao je i Mladića nakon slučajnoga susreta u dizalu, kad su se pozdravili, zagrlili i izljubili.

Nitko u Srbiji više ne vjeruje da su se Mladić i Karadžić skrivali bez znanja, pomoći i zaštite predsjednika i premijera Srbije Vojislava Koštunice. O njegovoj sigurnosti su mu odgovarali šef vojne sigurnosne službe Rade Bulatović i načelnik Generalštaba Vojske Srbije Nebojša Pavković. Koštunica se razišao s premijerom Zoranom Đinđićem i predsjednikom Borisom Tadićem ljut što su izručili u Den Haag Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. A nije uvažio njihove vapaje da su “skalpovi” te trojice bili uvjet da Srbija počne razgovore o ulasku u Europsku uniju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 10:03