Misli me progone cijelo vrijeme. Probudim se noću i tražim ih, onda se sjetim i jecam – priča Andullah al-Ebi novinaru britanskoga Guardiana. Skvrčen na fotelji u brijačnici, besciljno gleda kroz prozor. Unutra njegov brat, koji još ima šrapnel u nozi, šiša nekog dječaka.
“Baš smo završili večeru kad je prva raketa pogodila kut kuće. Odjednom mrak. Vrištanje. Skupili smo obitelj u drugom kutu, niste mogli znati tko je tko. Zgurali smo ih sve u kut, onda je kuću pogodila druga raketa, a zatim i treća”, nastavlja, prisjećajući se trenutka kad je izgubio zapravo sve.
Ebi je živio u očevoj trokatnici s četiri brata, njihovim ženama i djecom. Bili su velika 31-člana obitelj od koje nije ostao gotovo pa nitko: on, njegov otac i dva brata jedini su preživjeli granatiranje i zbog toga su postali “sablasne lokalne zvijezde”.
“Sve je gotovo. Naše obitelji su ubijene, ostali smo sami. Nas četvorica u maloj sobi. Jedva da razgovaramo jedan s drugim”, govori Ebi dok na mobitelu gleda fotografije djece. Maleni dječak u crvenom puloveru. Djevojčica kako leži pokraj njega...
Snajperi
Oko 370 kilometara zračne linije dalje drugi muškarac također priča svoju ratnu priču. Qays al-Radami govori novinarima televizijske kuće BBC kako je oduvijek bio svjestan opasnosti. Bio se navikao na šuljanje oko kuća, uvijek uza zidove, kako bi izbjegao snajpersku vatru koja ne bira mete. No, kada je čuo kako metak siječe tijelo njegova sina, bilo je prekasno. Mohammeda je snajper pogodio u leđa. Sa sinom u naručju otrčao je do grupice boraca koji su dječaka prevezli u bolnicu. Kada se vratio kući, prisjeća se, jedva je mogao hodati od šoka, no noćna mora tek je počinjala. On, njegova supruga i osmogodišnja kći ubrzo su primili poziv iz bolnice: dječak je preminuo. Njegova očajna žena potrčala je do mjesta gdje su joj pogodili sina, raširila ruke u zrak i potpuno se raspala. “Upucaj me! Upucaj me, ti kurvin sine! Želim umrijeti!” vrištala je sve dok je Qays nije uspio svladati i skloniti na sigurno.
“Snajper je gađao mog sina, no u biti je mene pogodio u srce. Kao da sam mrtav”, kaže.
Ebi živi, odnosno barem je živio, u Saadi, tzv. nultoj točki rata u Jemenu, jednom od uporišta pobunjenika hutijevaca koje se nalazi pod zračnim udarima međunarodne koalicije predvođene Saudijskom Arabijom. S Qaysom su novinari razgovarali u Taizu, bivšoj kulturnoj prijestolnici Jemena, koju su hutijevci držali pod dugotrajnom opsadom.
Dva grada, dvije strane, dvije tragične sudbine iz rata u Jemenu – sada potpuno zaboravljenog, gurnutog na margine svjetske pozornosti, zaleđenog u status quo bez nade u bolje sutra. Obje sudbine, i Ebijeva i Qayseva, ispričane su još u prosincu, no ni sada, šest mjeseci poslije, situacija nije ništa bolja. Upravo suprotno. Svaki je dan sve gora.
Korijeni devastirajućeg sukoba u Jemenu, najsiromašnijoj državi Bliskog istoka, sežu u 2011. godinu kad je taj dio svijeta zatreslo Arapsko proljeće. Nakon Zine El Abidine Ben Alija u Tunisu, Moamara Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu, na red je došao i jemenski predsjednik Ali Abdullah Saleh, bivši vojni časnik koji je svoju 33 godine dugu vladavinu uspoređivao s “plesom po glavama zmija”.
Demonstracije
Prosvjedi kojima se tražio njegov odlazak s vlasti počeli su u siječnju 2011. godine. Saleh je isprva, pokušavajući zatomiti ustanak, obećao da neće tražiti reizbor, no demonstracije su se širile bez kontrole. Želeći ih slomiti, udario je na prosvjednike. Pretpostavlja se da je život izgubilo između 200 i 2000 ljudi. Tri mjeseca poslije, u travnju 2011., Salehov Opći narodni kongres (GPC) pristao je na sporazum ispregovaran pod pokroviteljstvom Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva, prema kojemu je Saleh trebao predati vlast, ali on to nije želio potpisati. Dio njegova bivšeg kruga, uključujući vojne zapovjednike, priklonio se opoziciji, nakon čega su izbili sukobi u Saani, glavnom gradu zemlje.
U lipnju 2011. Saleh je ozbiljno ranjen u napadu bombom te je morao otputovati u inozemstvo na liječenje. U predsjedničku palaču vratio se u rujnu 2011., a sukobi su se ponovno rasplamsali, da bi tek u studenome potpisao sporazum prema kojemu je njegov zamjenik Abdrabbuh Mansour Hadi preuzeo vlast i formirao Vladu jedinstva. Hadi je prisegnuo za predsjednika, na dvogodišnji mandat, u veljači 2012., nakon izbora na kojima nije imao protukandidata.
No, politička tranzicija nije donijela stabilnost.
Hadi se mučio s nizom problema, među ostalim s napadima Al Kaide, separatističkim pokretom na jugu, otporom dužnosnika koji su ostali lojalni Salehu, kao i korupcijom, nezaposlenošću i nestašicom hrane.
Hutijevci su prepoznali priliku.
Pokret hutijevaca jemenske manjine zeida, struje šijitskih muslimana, koji su tijekom proteklog desetljeća vodili niz pobuna protiv Saleha i njegove vlade, odlučio je iskoristiti slabost novog predsjednika i preuzeti kontrolu nad pokrajinom Sada, svojim uporištem na sjeveru zemlje.
Razočarani prijenosom vlasti, brojni obični stanovnici Jemena, uključujući i sunite, podržali su hutijevce i oni su u rujnu 2014. godine ušli u glavni grad Saanu te postavili barikade i kontrolne točke na ulicama. Nekoliko mjeseci poslije, u siječnju 2015., dodatno su učvrstili kontrolu nad jemenskom prijestolnicom, okružili predsjedničku palaču i ostale ključne lokacije u gradu te stavili Hadija i njegov kabinet u kućni pritvor. Hadi je mjesec dana poslije pobjegao iz Saane i sklonio se u lučkom gradu Adenu.
No, situacija je nakon toga potpuno izmakla kontroli.
Saudijska koalicija
Hutijevci i sigurnosne snage koje su ostale odane Salehu – za kojega se cijelo vrijeme sumnjalo da planira povratak na vlast i kojemu je 2014. godine UN-ovo Vijeće sigurnosti nametnulo sankcije zbog ugrožavanja mira i opstrukcije političkog procesa u Jemenu – odlučili su preuzeti kontrolu nad cijelom zemljom. Hadi je naposljetku u ožujku 2015. godine bio primoran pobjeći iz zemlje te se sklonio u Saudijskoj Arabiji. Nakon toga je cijeli sukob podignut na novu razinu.
Saudijska Arabija, uznemirena zbog napredovanja šijitske skupine za koju je smatrala da ima podršku Irana, udružila se s još osam arapskih zemalja, većinom sunitskih, i oformila međunarodnu koaliciju koja je počela provoditi zračne udare u Jemenu s ciljem ponovne uspostave međunarodno priznate Hadijeve vlade. Koaliciji su logističku i obavještajnu podršku davali SAD, Velika Britanija i Francuska.
No, s vremenom je sve izgubilo smisao.
Naime, glavni sukob – Saudijska Arabija vs. Iran te Hadi vs. hutijevci – u međuvremenu se, u ratnom kaosu, rascjepkao na niz manjih podratova: regionalne, između Sjevera i secesionističkog Juga, zatim džihadista i različitih plemena... U svakom od njih lokalne se snage svrstavaju u skladu sa svojim promjenjivim interesima i povijesnim zamjerkama.
“Nitko ne zna kako zaustaviti ovaj rat”, rekao je svojedobno jedan od lokalnih jemenskih novinara. Bio je u pravu – Jemen je već davno izgubljen.
U situaciji kada se bojišnica praktički ne pomiče, a zračni su napadi postali banalna stvar, najviše žrtava odnosi upravo “ekonomski rat”. Jemen je već bio najsiromašnija zemlja arapskog svijeta, no sukobi su samo ubrzali kolaps institucija vlasti.
Glad i kolera
Tamošnja središnja banka, jedna od rijetkih institucija koja je uspjela preživjeti ratne podjele, “relocirana” je svojedobno po Hadijevoj naredbi u Aden, ostavljajući zemlju bez ustanove koja bi mogla stabilizirati ekonomiju, ali i cijeli sjever bez pristupa stranoj valuti. Oko 1,2 milijuna državnih službenika nije primalo plaće, čime je oko osam milijuna ljudi ostalo bez prihoda. Hutijevska vlada prisiljena je plaćati gorivo i plin gotovinom te je gotovo isisala sve depozite na sjeveru.
Arapska koalicija navodno nije birala mete, gađane su škole, tvornice, džamije, a uništen je ili oštećen niz medicinskih ustanova, prema podacima CNN-a njih 274. Dio uopće ne radi ili radi povremeno, a s kroničnim nedostatkom hrane – zbog borbi i nametnute pomorske blokade – suočava se sedam milijuna ljudi. Njih 18,8 milijuna treba hitnu humanitarnu pomoć, no njezin dolazak do potrebitih sve je samo ne brz i jednostavan.
Najveću cijenu, kao i uvijek, plaćaju djeca.
Svakih deset minuta u Jemenu od gladi i s njom povezanih komplikacija ili pak infekcija respiratornog sustava umre najmanje jedno dijete, upozoravao je svojedobno UNICEF. Riječ je o rekordnim brojkama. Glad u toj zemlji, i to prvenstveno djece, nikad nije bila drastičnija i njih najmanje pola milijuna, prema procjenama, pati od teške akutne pothranjenosti, što je u odnosu na 2014. godinu povećanje od nevjerojatnih 200 posto.
“Ona imaju dvije mogućnosti: umrijeti ili preživjeti kako bi, zbog usporenog rasta, postala teret za svoje zajednice. Gubimo cijelu generaciju zbog rata”, istaknuo je jedan zaposlenik UN-a.
Kao da sve to nije dosta, pojavila se i nova opasnost – kolera. Nasser al-Argaly, zamjenik tajnika za zdravstvo u pobunjeničkoj vladi u Saani, rekao je ovih dana kako se kolerom dosad zarazilo gotovo 100.000 ljudi te da je samo od kraja travnja umrlo njih oko 800. U 46 posto slučajeva riječ je o djeci do 15 godina, dok je njih 33 posto starije od 60 godina.
“Epidemija kolere dramatično pogoršava već ionako groznu situaciju u kojoj se nalaze djeca. Mnoga djeca koja su umrla od te bolesti bila su i akutno pothranjena”, rekla je Meritxell Relano, predstavnica UNICEF-a u Jemenu.
Pasivnost svjetskih sila
Stephen O’Brien, zadužen za humanitarnu pomoć u Ujedinjenim narodima, upozorava da je Jemen na rubu “potpunog društvenog, ekonomskog i institucionalnog kolapsa”.
“Patnje stanovnika Jemena nisu slučajnost ili rezultat sila koje su izvan naše kontrole, nego krivnja onih koji su uključeni u sukob i neaktivnosti svjetskih sila. Narod Jemena izložen je neimaštini, bolestima i smrti dok svijet gleda. Kriza ne dolazi, ona već traje”, upozorio je O’Brien, dodajući da se velikodušna obećanja s konferencije u travnju nisu ostvarila.
Od 2,1 milijarde dolara humanitarne pomoći koju je UN zatražio kako bi olakšao situaciju u Jemenu, dosad je stiglo samo 24 posto.
U međuvremenu UN pokušava spriječiti da se sukob proširi i na luku Hodeidah, ključnu točku za dostavu humanitarne pomoći kroz koju stiže 80 posto uvoza hrane. Naime, koalicija predvođena Saudijskom Arabijom rekla je kako je odlučna pomoći međunarodno priznatoj jemenskoj Vladi da zauzme sva područja koja pod svojom kontrolom drže pobunjenici, uključujući i spomenutu luku. Pritom će, rekli su, osigurati alternativne rute ulaska toliko potrebne hrane i lijekova.
UN-ov izaslanik za Jemen Ismail Ould Cheikh rekao je Vijeću sigurnosti kako je svim sukobljenim stranama jasno dao do znanja da moraju postići kompromis kako bi se izbjegao “scenarij iz horora” koji će uslijediti ako bitke zahvate i tu luku. No, hutijevci i njihovi saveznici nisu se ukazali na zakazanom sastanku na kojem se trebalo razgovarati o tome.
Propali pregovori
Unatoč tome što je od ožujka 2015. godine ubijeno više od 10.000 ljudi, a milijuni su raseljeni, sukobima se ne nazire kraj. Naznake da bi se nešto moglo pomaknuti s mrtve točke nakratko su se pojavile lani, tijekom drugog kruga mirovnih pregovora pod okriljem UN-a kada se na trenutak činilo da su i hutijevci i Saudijci pod pritiskom te da su voljni pregovarati. Međutim, pregovori su kolabirali te doveli do eskalacije sukoba i, posljedično, drastičnog porasta broja žrtava.
“Poziv za postizanje mira i dalje nailazi na gluhe uši. Nevoljkost ključnih aktera da prihvate ustupke koji su potrebni kako bi se postigao mir, ili čak da razgovaraju o njima, duboko je zabrinjavajuća. Cijenu njihova nepotrebnog odgađanja plaća jemenski narod”, istaknuo je UN-ov izaslanik za Jemen Ismail Ould Cheikh.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....