PLATI, PATI, POTONI

ŠVERCANJE LJUDI UNOSNIJE OD ORUŽJA: Prijevoz od Etiopije do Libije – 5000 dolara, a skroz do Švedske – ukupno 8400 dolara

Tarifa trgovca imigrantima Ermiasa Ghermaya: prijevoz od Etiopije do Libije – 5000 dolara, od Libije do Italije – 1500 d olara, organiziranje bijega iz talijanskoga prihvatnog centra – 400 dol ara, prijevoz u Švedsku – 1500 dolara. Ukupno: 8400 dolara
 AFP PHOTO / MARINA MILITARE / AFP PHOTO / MARINA MILITARE








Najmanje 14 Tunižana udavilo se 22. rujna 2002. nadomak plaže Scoglitti, četrdesetak kilometara od Raguse na Siciliji, jer su ih šverceri ljudi bacili u more na oko 500 metara od obale. Šverceri su ugledali policiju i radije su ljude bacili u smrt – jer je bilo jasno da nevična i odjevena čeljad, po oluji i moru jačine 4, nije kadra sva sigurno isplivati. Mrtvih bi bilo i više da mještani i turisti, koji su golim okom mogli vidjeti zločin, nisu pohrlili i izvukli nekoliko poluudavljenih ljudi: pet ih je otpremljeno u bolnicu u kritičnom stanju, među njima i 12-godišnjak.

Karabinijeri su uspjeli uhvatiti ribaricu “Baar” iz matične luke Monastir u Tunisu i njezina zapovjednika Cheikha al-Saabija, koji je zatim bio optužen za smrt 13 putnika čija su tijela izvađena, te za ilegalan uvoz ljudi u Italiju. Bio je to praktički jedini slučaj da je netko uhvaćen – ali slučajeva bacanja ilegalnih useljenika u more bilo je uz talijanske obale i ohoho.

U ožujku 2005. šverceri su ukrcali 15 Kineza na Malti i bacili ih u more tri milje od Raguse, 11 ih se smrzlo u moru i utopilo. O nekima od tih slučajeva svjedočila su samo trupla koja je more bacilo na obalu. Preživjeli su se pazili da ne bi što prijavili, ne zato što su svjesno htjeli pokrivati zločince, nego zato da ih talijanske vlasti ne uhvate i ne vrate odakle su došli, pošto su skupo platili prijevoz i jedva sačuvali glavu. Radije su nastavili dalje, šutke, na sanjani Zapad, i u PTSP, jer ta vrsta imigracije izaziva traumatski stres kao i ratne epizode, a traume često ostaju.

Ilegalni imigranti u Evropu nikada ne dolaze u vlastitom aranžmanu. Nema tu “romantičnih” bjegova u čamcima, u kakvima je glavu gubio “boat people” iz Vijetnama, s Kube itd., ili u kakve su se bacali mladi bjegunci iz Jugoslavije s početka pedesetih (a i poneki Čeh koji bi došao u Jugoslaviju: pamtim kako smo grupu njih s radne akcije vodili u Pulu, pa su neki od njih po noći u Fažani uzeli čamac i krenuli u Italiju, ravno preko Brijuna, u ruke Jugoslavenske ratne mornarice, koja je to otočje čuvala kao zjenicu oka svoga, kako je rekao njihov vrhovni komandant; stvar je zataškana da klinci ne bi imali okapanja kad se vrate doma). I tada je golema većina prelazila granicu uz pomoć “passeura”, krijumčara koji bi ih za novac po noći odveli preko talijanske ili austrijske granice. Nije tada, naime, bilo ni Schengenske konvencije, ali ni žiletne žice, kakvom se sada opasala Koncentraciona Republika Slovenija. Onda smo se rugali državama sovjetskog bloka koje su bile opasane žicom...

Tada je šverc ljudi bio sitan fuš švercera uz granicu, danas je šverc ljudima golemi ilegalni biznis, koji donosi više novca na crno nego šverc droge ili čak oružja. Trgovina ljudskim očajem puno je unosnija nego trgovina bijelim robljem. Ako je svodnik najgnusnije klasično zanimanje – švercer, zapravo trgovac imigrantima je utoliko gnusnije koliko je krvavije, koliko više mrtvih ostavlja iza sebe – a u ilegalnim prijelazima gine više čeljadi nego u kojekojem ratu.

Evo ovogodišnjih brojaka, nepotpunih jer 2015. nije istekla, ali svejedno užasnih, pogotovu ako se usporede s prošlom godinom, 2014, dotad najstrašnijom na toj ilegalnoj bojišnici. Pri ilegalnim prelascima preko Sredozemnog mora do sredine studenoga u ovoj godini se utopila ili na ini način poginula je 3551 osoba, od čega više od 700 djece (lani ih je poginulo na taj način “samo” 1600). Od toga 85 pri prelasku u Španjolsku (kamo je prispjelo živih 3845 ilegalnih imigranata), 2878 pri prelasku u Italiju (gdje je 143.114 registriranih živih), na Maltu je prispjelo samo 106, svi živi, na sreću, a pri prelasku u Grčku utopilo ih se 588 (dok je živih ušlo ukupno enormnih 721.217).

Trend pokazuje da bi ove godine broj ilegalnih ulazaka u Evropsku unije samo sa Sredozemlja mogao preći 900.000.

Koliko će ih još poginuti? I zašto je ulazak u Italiju najsmrtonosniji? I zašto u nju ulazi mnogo više ljudi nego u Španjolsku, već godinama, dok je Grčka tek ove godine preuzela primat, i kako to iznenada?

Odgovori na ta pitanja apsolutno ne ovise ni o volji imigranata, ni o situaciji zemalja na južnome “mekom trbuhu” Evrope i EU, nego o politici susjednih prekomorskih država, od Turske do Maroka.

Maroko je ove godine brutalnom vojnom akcijom “očistio” brdo Gurugu, gdje su dotad mirno bivali utaboreni crnoputi kandidati za ilegalan ulazak u Melillu, jednu od dviju španjolskih enklava unutar marokanskog teritorija, a samim time i eksklava Evropske unije i Schengenske konvencije na samome tlu Afrike. Odatle su znali nasrtati na ogradu Melille, tih 12 kilometara bodljikave žice, ili je zaobilaziti duž obale. Lani ih je pokušalo ući oko 20.000, mahom iz subsaharske iliti “crne” Afrike, njih oko 2300 su i uspjeli u tom naumu. Otprilike toliko ih je uspjelo ući i u Ceutu. Maroko je tako bio drugi glavni afrički punkt za “prodor” u Evropu, naravno nakon Libije. A onda je Maroko promijenio politiku (vjerojatno u dogovoru sa španjolskom vladom konzervativnoga unitarističkog nacionalista Mariana Rajoya) – i taj koridor je nestao.

Libija je, međutim, dvostruka bolna točka – i u pogledu trgovine imigrantima, i u pogledu ubacivanja terorista, pa i iz nigerijske organizacije Boko Haram.

Imigrante je kao sredstvo pritiska koristio, nimalo skrovito, i režim pokojnog pukovnika Gaddafija. Pošto je Berlusconijeva Italija sklopila dogovor s Crnom Gorom i počela plaćati pola milijuna eura godišnje, naglo je prestao šverc cigareta brzim čamcima iz Crne Gore u Italiju. Dogovor s Albanijom bio je nešto skuplji, ali i složeniji: Talijani su instalirali svoje policijske snage ondje gdje su ih imali i do 1943, s otoka Sasena kontroliraju promet iz Valone, pa je prestao i ilegalni dolazak albanskih izbjeglica, koji je u početku imao nadbiblijske razmjere, osobito prije silaska s vlasti Ramiza Alije. Bio sam u Brindisiju u srpnju 1990, kada je pet trajekata dovozilo emigrante iz Albanije, kojih se režim rado rješavao. Jedan je išao ravno za Marseille, dva – uglavnom s pripadnicima grčke manjine – otišla su za Grčku, a od dva prispjela u Italiju, s oko 4000 prebjega prethodno upalih u zapadne ambasade, njih 855 zatražilo je azil u Italiji, a svi ostali su ukrcani u četiri vlaka koji su ih otpravili u Njemačku. Kao što se vidi, putanje su bile različite, cilj isti kao i sada. Izmjena režima smanjila je tu vrstu emigracije iz Albanije, počela je mafijaška, s kojom se Italija nosi kako tako. S Libijom je stalno bilo gore. Gaddafi je u jednom trenutku od Berlusconija iznudio ništa manje nego 25 milijuna dolara kao cijenu prijateljskih odnosa, na ime talijanskih neotplaćenih kolonijalnih grijeha. Ali ulog je bio jasan: ne daš novac, platit ćeš više kad ti uvalimo izbjeglice iz “crne” Afrike, a ako platiš, mi ćemo ih zaustaviti, žive ili mrtve, što te briga.

Eliminacija Gaddafija – pošto je neoprezno predbacio Sarkozyju da mu je dao novaca za predizbornu kampanju pa sada očekuje uzvrat – otvorila je libijske obale potpunom kaosu. Gaddafijev režim je imigrantima ucjenjivao – “trgovci” su krenuli nesmiljenim tempom.

A nesmiljenim tempom su počele i tragedije.

Nekada nam se činilo da je mračan rekord dostignut brojkom od 83 utopljena na Veliki petak 1997, kada se ukradeni albanski patrolni brod Katër i Rades, dug oko 21 metar, krcat ilegalnim iseljenicima, prevrnuo i potonuo poslije dvostrukog sudara s talijanskom korvetom F558 Sibillom. Danas je ta tragedija potisnuta iz memorije mnogima i brojnijima kasnije.

Tek kasnije se doznalo da je na Božić 1996. grčka podrtina Yiohan poslije sudara s teretnjakom Friendship potonula u Sicilijanskom kanalu sa 283 ilegalca s indijskog potkontinenta koji su platili 5000 dolara po glavi (zapovjednik Youssef El Hallal, Libanonac, i brodovlasnik Ahmed Sheik Turab, Pakistanac, osuđeni na po 30 godina). U travnju 2011. utopilo se 249 ljudi od njih 300 na barci koja se prevrnula u Sicilijanskom kanalu.

Napokon je stanovitu pozornost javnosti privukla tragedija 3. listopada 2013, kada ih se nedaleko od Lampeduse utopilo odjednom njih 366.

Papa Franjo je, preuzevši dužnost preklanjske godine, kao metu svoga prvoga apostolskog putovanja odabrao baš Lampedusu, gdje je predvodio misu za dušu silnih utopljenika stradalih, zahvaljujući bezdušnim ilegalnim prijevoznicima, u putovanjima nade s južne na sjevernu obalu Sredozemnog mora.

Ali i tog čuda je bilo “dosta nakon tri dana”. Italija je pokrenula akcije patroliranja i spašavanja na koje su ceketali i štajgali ponajviše političari iz Sjeverne lige, ljuti što se njihov porez “rasipa” na neke tamo crnce.

Ovog proljeća se u travnju opet utopilo nekoliko stotina tih nesretnika. Naime, praksa švercera ljudima u posljednje doba je da brod upute s dovoljno goriva da stigne do međunarodnih voda, pa da odande šalje poziv u pomoć, jer mu tu moraju pomoći drugi brodovi: solidarnost na moru je vjekovni običajni zakon. Neke od tragedija su se zbile jer bi se gumenjak ispuhao. A neke su bile još apsurdnije.

Tako je 19. travnja ove godine, u mrklo doba, oko ponoći i pô, kada se portugalski trgovački brod King Jacob približio ribarskom brodu koji je plutao bez pogona, nesretni putnici na njemu su pohrlili na ogradu vidjeti pomoć koja stiže. Masa od 700-1000 ljudi (koliko ih je po nekim tvrdnjama bilo na brodu, točan broj nije ustanovljen) zapravo je masa od 4-5 tona – i dogodilo se isto što bi se dogodilo da se pet tona tereta pomaklo na palubi: pred očima nemoćnih portugalskih pomoraca ugroženi brod se prevrnuo i potonuo, točno preko glava neoprezno radoznalih putnika, povukavši ih mnoge ravno u modru grobnicu. Tim lakše što imigranti iz unutrašnjosti, bilo afrič- koga bilo azijskog kontinenta, obično ne znaju plivati. Spase se samo oni koji su imali nevjerojatnu sreću da se dohvate nečega što pluta.

Istog je časa započeta široka akcija spašavanja. U nedjelju oko podneva na poprištu brodoloma bilo je 17 vojnih i trgovačkih brodova. Do tog časa izvukli su iz mora 49 preživjelih i 24 mrtva tijela. Nadaju se, s obzirom na relativno snošljivu temperaturu mora (oko 17 stupnjeva Celsiusovih) da bi mogli naći još ponekoga na životu – ali ukupan broj spašenih nije dostigao ni deset, a možda ni pet posto onih koji su krenuli put sanjane Evrope, ne zna se ni odakle sve. Na to je u Rimu najavljeno da će Evropska unija protiv krijumčara provoditi vojnoredarstvenu operaciju, da će uništavati brodove koji se koriste za taj prljavi biznis, pokrenulo se pitanje ureda za odobravanje političkog azila i razvrstavanje ostalih dobjega (nazvanih “vrelim točkama”, “hot spot”, pa se poslije u nas taj naziv, vrag će ga znati zašto, počeo širiti na države).

Pisali smo tada kako skepsu izaziva podatak da su slične mjere bile obznanjene na sastanku na vrhu Evropske unije nakon preklanjskoga katastrofalnog brodoloma kod Lampeduse, pa od njih nije bilo ništa: nakon čvrstih odluka stigle su rezerve, kakve i sada isplivavaju na površinu brže nego tjelesa utopljenih: kako nagovoriti Organizaciju Ujedinjenih naroda da pri stane na akciju na libijskom tlu, s kojom se od libijskih vlada dogovarati, kako zaštititi imigrante bude li okršaja na moru, i sve tim redom. Prošlo je osam mjeseci, skepsa se pokazala utemeljenom.

U međuvremenu su talijanski istražitelji, nakon gotovo dvogodišnjeg praćenja i prisluškivanja (kako u Italiji tako i u Libiji) razbili dio bande na talijanskom teritoriju, čiji je centar bio smješten, i to na račun talijanske države, u centru za izbjeglice CARA u Mineu (blizu Catanije) i s podružnicama u drugim centrima po Siciliji: uhidbeni nalog je izdan za njih 24, ali samo ih je 15 ščepano.

Upravo je ta banda bila odgovorna za tragediju kod Lampeduse (366 utopljenih u listopadu 2013), za još oko 15 ubacivanja u posljednjih desetak mjeseci (od kojih je barem jedan završio brodolomom i utapanjima), ukupno dakle za oko 5000 ilegalno useljenih i gotovo 400 ubijenih. Vode je dva Etiopljanina. Jedan je Ermias Ghermay (nema bližih podataka), nedohvatan u Libiji, gdje ima vilu u Tripoliju u četvrti Abu Sà, te majur na kojemu povremeno skriva i 600 migranata. Luke u kojima operira su Zuwara, Zawia, odnosno Garabulli. Drugi je Asghedon Ghermay (40), dobio je politički azil u Italiji do 2019.

Organizirali su prihvat imigranata u Libiji, čak su otkupljivali imigrante od drugih organizacija, organizirali su i bjegove zatvorenika iz libijskih zatvora koje su zatim slali čamcima u Evropu, a u Italiji su organizirali bjegove iz sabirnih centara, skrivali ih i provodili po Italiji, pa ih prebacivali u Njemačku i drugdje. Ghermay kaže u jednom razgovoru da ih tjera “spavati stojećki”, da ih u nekom stanu u Cataniji u tom trenutku “drži 117”, jer ih je dan ranije “otpremio 40 za Rim i 11 za Milano”. U jednom razgovoru, konstatirajući da jedan broj nije stigao i da je vjerojatno potonuo, Ghermay nema ni riječi sućuti za poginule, ali žali što mu je propala zarada od njihova prebacivanja dalje. Ermias novce, kaže Ashgedon, slaže u Švicarskoj i Izraelu.

Prisluškivana je i druga banda koju iz Tripolija vodi Eritrejac Mered Mehdane Yehdego (34), s velikim križem oko vrata (i on i njegova supruga i dijete imaju politički azil u Švedskoj). Zaradu drži u Abu Dhabiju: lani potkraj svibnja kaže da je spremio 170.000 (ne kaže čega, vjerojatno dolara) i da kani investirati u Kanadu ili u Sjedinjene Države jer: “ondje te nitko ne pita odakle ti novac”.

Njima su migranti koke koje nesu zlatna jaja.

Evo tarifa koje – po tvrdnjama talijanskih istražitelja – primjenjuju bande Ghermaya odnosno Medhianea: 8400 dolara – ukupna cijena paket aranžmana Etiopija – Švedska u jednom smjeru, bez povratka, i to: 5000 dolara – prijevoz od države u krizi (Etiopije, Konga, Nigerije itd.) do Libije i smještaj do odlaska (može i jeftinije iz bližih zemalja), 1500 dolara – prijevoz od Libije do Italije, 400 dolara – organiziranje bijega iz talijanskoga prihvatnog centra, skrivanje po Italiji i prijevoz automobilom izvan Italije (nešto jeftinije je upućivanje na autobuse ili vlakove koje rijetko kontroliraju i prihvat u Milanu), 1500 dolara – prijevoz u Norvešku ili Švedsku (Švicarska i Njemačka su jeftinije)... Kada se odbiju troškovi, prosječna čista zarada Ermiasa Ghermaya po svakom brodu s migrantima koji pošalju na pučinu iznosi oko 80.000 dolara. A sirovine ne manjka: u Libiji je tada navodno bilo između pola milijuna i milijun Sirijaca koji su čekali prijevoz u Evropu.

Spašeni tvrde da od momenta prispijeća u Libiju nemaju nikakvu slobodu, niti smiju promijeniti mišljenje, da ih maltretiraju, tuku, te da ih ukrcavaju na silu ako se boje ući u trošan brod: prijete im oružjem, mlate ih, a ponekoga su navodno i ubili da zaplaše ostale.

A onda je naglo, takoreći bez povoda, krenuo golemi val iz Turske u Grčku i onda balkanskom rutom u srednju Evropu. Gdje su se Madžarska pa Slovenija srčano ogradile bodljikavom žicom.

Iz Turske su i prije prelazili imigranti, u Pireju su logorovali pokušavajući se ubaciti u kamione koji su kretali put Zapada, poneki su stizali i brodovima, ali to je sve bila sitnica spram švercerskog puta preko Sicilijanskog kanala – sve do ovog ljeta.

Teško je povjerovati da se to dogodilo baš spontano, baš pošto je stranka predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana izgubila apsolutnu većinu na parlamentarnim izborima. Evropski analitičari spekuliraju – jedni upiru prstom u potrebu Turske da pritisne Evropsku uniju, politički (da udari po Assadovu režimu u Siriji koji sadašnjoj Turskoj strašno smeta budući da tlači turkmensku manjinu) i financijski (da joj plati trošak što dva milijuna sirijskih izbjeglica drži na svom teritoriju; to drugo joj je pošlo za rukom), drugi pak sumnjiče moguću spregu korupcije i kriminala, a ima i fantastičnijih objašnjenja. Činjenica je da nema nadziranije granice između dviju NATO-vih članica od egejske morske granice Turske i Grčke – pa su svejedno brodice s imigrantima odjednom mogle nesmetano broditi na bliski Zapad, na Hios, Lemnos i Lezbos. Govorio je Andreotti: tko sumnja sagriješi, ali ne pogriješi.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 03:25