SKRIVENI ŽIVOT ODJELA ZA SMRT Zagrebački doktor za mrtve: 'Pričekam šest sati, a onda počinjem vaditi sve organe. Mi režemo drukčije...'

Nerado priznajem, ali sala i nije tako strašna.

Dva obdukcijska stola i ormarići obučeni su u inox, zidovi su novije pofarbani, a kroz zamućena stakla u prizemlje zgrade u Vinogradskoj ulici dopire taman toliko svjetla da te ne uhvati jeza od pomisli na susret sa smrću.

Prekriveni bijelom plahtom, na hladnim, metalnim stolovima nepomično leže dva zauvijek usnula bića.

Izdahnuli su u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, a prije nego što su došli do stola bolničkog patologa Drinka Baličevića, prošli su standardnu proceduru kakvu prolazi svaki nesretnik kojem je život završio usred bolničkog liječenja.

Dakle: prvo je potpuno izoliran najmanje dva sata ostao ležati u prostoriji u kojoj mu je utvrđena smrt, a tek potom tijelo su mu prenijeli u bolničku mrtvačnicu, tik do obdukcijske sale u kojoj će ga posljednji puta rastvoriti.

U mrtvačnici će pokojnika obići još i mrtvozornik.

Tražit će dokaze sigurne smrti, odraditi vanjski pregled leša bez obdukcije, provjeriti svu bolničku dokumentaciju, a tijelo onda preusmjeriti na obdukciju kako bi bolnički patolog i formalno potvrdio uzrok pokojnikove smrti.

Ništa posebno duhovno s našim tijelom ne zbiva se nakon što nam sudbina namijeni da umremo u bolnici.

Da iskusni patolog na tijelu odradi obdukciju, trebat će mu nešto više od sat vremena.

60 minuta, dakle, potrebno je da uz pomoć posebnih instrumenata i vrlo preciznim pokretima iz mrtvog tijela izvadi gotovo svaki unutarnji organ, dobro ga pregleda, izvaže, uzme uzorak tkiva za mikroskopsku analizu pa ga vrati natrag u tijelo kako bi pokojnika mogli pripremiti za pokop.

Na bolničkoj vagi, kao standardni postupak, patolog Drinko Baličević izvagat će sve organe pa tako i srce koje prosječno teži 350 do 400 grama, jetra kilu i pol do maksimalno dvije, mozak uglavnom oko 1100 grama, osim ako nije zahvaćen edemom pa mu težina može biti i znatno viša.

Kako god bilo, obdukcijska sala zagrebačke Vinogradske bolnice znatno je manje high-tech od ušminkanih prostorija u kojima obdukcije na truplima obavljaju forenzičari iz britanskog serijala “Nijemi svjedok”, a kamoli društvanca iz raznovrsnih američkih serija o čijim poslovima, sam Bog zna zašto, maštaju tinejdžeri diljem svijeta.

Dr. Baličević mi odmah na početku razjašnjava kako se u KBC-u Sestara milosrdnica odvijaju isključivo standardne bolničke obdukcije.

Autopsije kod kojih postoji sumnja u nasilnu smrt, naime, pripadaju zavodima za sudsku medicinu na kojima rade patolozi specijalizirani za sumnjive smrti, a o kakvom zanimanju je nekad i dr. Baličević maštao.

“Privlačila me sudska medicina, ali okolnosti su bile takve da sam prihvatio specijalizaciju iz patologije. No spadam među posljednje generacije koje su u sklopu specijalizacije iz patologije šest mjeseci provele i na sudskoj medicini gdje sam se upoznao i s tim postupkom. Znate, pregled tijela koje je umrlo od posljedica prirodne smrti i onog kod kojeg postoji sumnja u nasilnu smrt ipak se malo razlikuje”, govori mi 63-godišnji dr. Baličević koji je u KBC-u danas zaposlen kao pročelnik Odjela za obdukcije i mrtvozorstva.

Posao bolničkog patologa – kao i patologa općenito, priznaje mi, daleko je od slike iz televizijskih serija, a prilično daleko i od javnog priznanja kakva na sebe obično preuzimaju kardiolozi, kirurzi, neurokirurzi i druge popularnije doktorske struke.

“To vam je tihi rad, daleko od javnosti. Moram priznati da patolozi ponekad nisu posebno omiljeni ni među bolničkim kliničarima jer nerijetko, nakon obdukcije, kolegi moraš javiti kako okolnosti smrti bolesnika kojeg je liječio nisu onakve kakvima ih je smatrao. I javnost pomalo zazire od posla patologa. Kad ljudima kažem čime se bavim, prvo što me pitaju obično bude: 'Isuse, pa jesi li oprao ruke?', kaže mi dr. Baličević dok razgovaramo u njegovu uredu na prvom katu Zavoda za patologiju.

Treba odmah reći kako na njegovu obdukcijskom stolu neće završiti tijelo baš svakog preminulog bolničkog pacijenta.

Formalno-pravno, bolnica jest prema zakonu dužna obdukciju obaviti na svakom čovjeku preminulom u trenutku bolničkog liječenja, ali postoje i iznimke pa na autopsiji, u prosjeku, završi trećina pacijenata preminulih unutar bolničkih zidova.

Tu iznimku nije moguće napraviti u slučajevima kad je uzrok smrti nepoznat ili kad čovjek premine od neočekivane smrti.

Slikovito rečeno, neočekivana smrt bila bi, recimo, ako je naglo preminuo čovjek hospitaliziran zbog vode u koljenu ili neke druge bolesti kod koje ishod ne bi smio biti smrtonosan.

Obdukcija će se bez iznimke morati napraviti i ako je pacijent preminuo 24 sata po dolasku u bolnicu, ako je smrt nastupila usred operacijskog ili nekog drugog zahvata, ako je pacijent bio sudionik nekog farmakološkog ili bilo kakvog drugog istraživanja.

Ona je obavezna i kod svakog pokojnika čiji su organi uzeti za transplantaciju.

No u ostalim slučajevima obitelj može podnijeti zahtjev za neprovođenje obdukcije kojem se uz suglasnost predstojnika klinike, patologa mrtvozornika i ravnatelja bolnice obično izlazi u susret.

Što se, dakle, događa s čovjekom nakon što život okonča u bolnici?

Dr. Baličević mi objašnjava kako nakon utvrđivanja smrti, bolničko osoblje tijelo mora najmanje dva sata izolirati u istoj prostoriji u kojoj je bolesnik preminuo.

To se radi kako bi se izbjegla sumnja u “prividnu smrt” - dakle stanje u kojem čovjek zapravo nije mrtav, nego se takvim samo čini. Ali moj sugovornik iskreno mi odgovara kako u 35-godišnjoj karijeri nije imao, a bogami ni čuo, za sličan slučaj.

Vremenski period od dva sata nije odabran slučajno.

To je vrijeme potrebno da se kod pokojnika počinju javljati sigurni znakovi smrti kao što su mrtvačka ukočenost, mrtvačke pjege, isušivanje i brojni drugi, a tek tad se tijelo prevozi u bolničku mrtvačnicu gdje će ga prije obdukcije prema zakonu morati pregledati i mrtvozornik.

Pregledom medicinske dokumentacije i vanjskim pregledom leša utvrđuje se ima li znakova sumnjive smrti. Ako ih mrtvozornik nađe, poslati će tijelo na obdukciju u neki od zavoda za sudsku medicinu.

Ostane li ipak u bolnici, nakon vanjskog pregleda i provjere bolničke papirologije, tijelo odlazi na prosekturu i obdukcija može početi.

Baličević mi otkriva kako se tijelo smije rezati tek nakon što je prošlo najmanje šest sati od utvrđivanja vremena smrti.

To je minimum kako bi se na tijelu do kraja pojavili svi sigurni znakovi smrti i kako više ne bi bilo apsolutno nikakvih sumnji da je pacijent uistinu preminuo.

Prije same prosekture patolog će još jednom odraditi vanjski pregled tijela.

Tu je prva i glavna razlika u onome što se događa u bolničkoj i sudskoj patologiji.

Pregled tijela neposredno prije obdukcije, kaže dr. Baličević, bit će ipak nešto manje detaljan jer je mrtvozornik već otklonio sumnju u nasilnu smrt, pa na tijelu nije potrebno tražiti sumnjive ubode, rezove, detaljno pregledavati zjenice i slično...

Obdukcija, objašnjava mi ovaj specijalist patolog, počinje osnovnim rezom: skalpelom se koža reže otprilike dva prsta ispod brade, rez dalje ide sredinom tijela, oko pupka, a standardno završava kod stidne kosti.

“Taj je rez malo drukčiji od onoga kako danas vidim da ga rade u američkim ili britanskim filmovima. Filmski rez obično ide u obliku slova ipsilon, a naš je uglavnom ravan. Postoji još i starija verzija glavnog reza u obliku slova S, ali njega danas rijetko izvodimo”, pojašnjava mi dr. Baličević postupak obdukcije.

Da bi došao do unutarnjih organa, patolog mora ukloniti kožu i potkožno tkivo, rasjeći i ukloniti rebra te izvaditi prsnu kost, a tek tad moguće je odraditi pregled položaja srca i pluća te izvaditi kompletne vratne organe – dakle jezik, jednjak, štitnjaču, grkljan i traheju.

Nakon prsišta, obično slijedi pregled trbušnih organa.

Sve se gleda, vadi i važe: i crijeva, i jetra, i želudac, i pankreas, oba bubrega, a na kraju i organi male zdjelice, prostata ili uterus.

Obdukcija obično, ali ne i nužno završava otvaranjem glave i pregledom mozga.

U Hrvatskoj, kao i u svijetu, postoje patolozi specijalizirani isključivo za obdukciju mozga, ali patolog će taj dio, ako nije nužan, na zahtjev obitelji gdjekad i propustiti, posebno ako se obitelj odluči za otvoreni lijes, kako prizor ne bi bio previše strašan za ožalošćene.

“Sekcija mozga poseban je zahvat kojim se bave neuropatolozi, i to je danas jedna od rijetkih priznatih subspecijalizacija u patologiji. Mozak se obično vadi u cijelosti i stavlja u formalin, čeka se fiksacija, i nakon toga je spreman za rezanje i pregled. Ako nije nužno i ako je jasno da pacijent nije imao takvih poteškoća, obdukciju mozga možemo i propustiti”, tumači Baličević.

Ostali unutarnji organi zato će proći mnogo detaljniji pregled, uključujući mikroskopsku analizu tkiva svakog organa.

Dr. Baličević će jedan po jedan tijekom obdukcije izvaditi iz pokojnikova tijela i detaljno pregledati: tražit će bilo kakve promjene izgleda organa i znakove bolesti, uzeti uzorke tkiva, dobro izvagati, a naposljetku vratiti u tijelo.

Prije nego što ga zašije, pomoćnik obducenta će obdukcijski rez katkad morati prekriti staničevinom, posebnim materijalom koji se koristi kako bi se pokojnikovu tijelu nakon obdukcije vratio prirodan i “normalan” izgled.

“Ružno je to reći, ali nažalost je tako. Patolog će tijekom obdukcije razrezati i pregledati kompletno tanko i debelo crijevo, otvorit će i koronarne žile, plućne arterije, aortu... Kod velikih vrućina i duljeg transporta lako je moguće da nakon obdukcije dođe i do kakvog curenja tjelesnih tekućina pa ga je najbolje dodatno osigurati kako bi pogreb prošao u miru”, iskren je patolog Baličević koji je u zagrebačkoj bolnici karijeru stao graditi prije više od tri i pol desetljeća.

“Da, oduvijek me zanimala patologija. Morate razumjeti da u njoj ipak ima znatno manje obdukcija, a puno više dijagnostike s mikroskopom pa najveći dio moga posla zapravo otpada na taj segment. Osim toga, prednost je i u činjenici da sam rasterećen osobnog odnosa s pacijentom, koji za liječnika može biti izrazito težak. Posebno u slučajevima kad bolesniku, na primjer, mora priopćiti kako boluje od neke smrtonosne bolesti”, priča mi moj sugovornik.

Za razliku od kirurga, pacijenti koji dolaze na Baličevićev stol uvijek su i isključivo mrtvi, a to je stvar na kakvu se mnogi teško navikavaju.

“Obični ljudi često razmišljaju otkud dolazi taj strah od smrti, a mi patolozi često se međusobno ispitujemo, gdje nam je taj strah nestao? Većini ljudi zapravo je teško razumjeti kako nešto što u jednom trenutku jest, već u sljedećem može prestati postojati… Ja sam se od toga uspio emotivno distancirati, pristupam svom poslu kao profesionalac i ne mogu sebi dopustiti da me mrtvo tijelo svaki puta iznova šokira”, iskren je Baličević koji prema vlastitim procjenama mjesečno u bolničkom Zavodu za patologiju “Ljudevit Jurak” zna odraditi između pet i deset obdukcija.

Ne zaboravlja onu prvu koju je kao mladi specijalizant patologije obavio samostalno, a koja je na njega posebno teško djelovala.

“Bio je to slučaj jedne 29-godišnjakinje iz Dubrovnika koja je preminula od posljedica melanoma, a bolest je bila toliko uznapredovala da praktično nije postojao dio tijela na kojemu nije bilo metastaza. Bio sam u potpunom šoku od onoga što sam vidio, a obdukcija je trajala više od dva sata jer sam bio vrlo mlad i nisam se baš osjećao sigurnim. Tužno, ali kod te mlade žene nikad nije otkriveno gdje je tumor primarno počeo”, zamišljeno mi priča dok mu posred stola leži temeljni patološki udžbenik - Obdukcijski priručnik.

Dr. Baličević mi iz njega pokazuje slike nekih instrumenata, ali preskače fotografije obdukcija kako se ne bih uznemirila.

Za razliku od mene, prag podnošljivosti odavno mu je znatno viši, ali je svjestan kako dobar dio ljudi ima zazor prema onome što je njegova svakodnevica.

“Dobar dio javnosti ima prema tome distancu, uglavnom misle da smo mi neki čudni ljudi koji čekaju iza vrata da netko umre. Pitaju me često kako tako nešto mogu raditi. Čudno je to. Ne pitaju odvjetnike kako mogu braniti kriminalce i ubojice, najgore zločince. Ipak, ne krivim ih zbog takvog mišljenja jer znam da moj posao nije uobičajen, ali neke predrasude me znaju izbaciti iz takta”, priča dok me vodi u obilazak bolničke obdukcijske sale.

Ako sam posao bolničkog patologa zvuči strašno, kako onda tek zvuči činjenica da je dr. Drinko Baličević jedan od četvero Hrvata koji je uživo vidio prizor Ovčare, ekshumaciju najveće masovne grobnice po završetku Domovinskog rata.

Taj ga je mučni posao dopao 1995. godine nakon što su ga predložili u Vladin ekspertni tim za ekshumacije i identifikaciju žrtava s kojim je obišao 125 masovnih grobnica, nadgledao ekshumacije nekoliko stotina pobijenih žrtava, a na kraju se na njegov rad u obrani referirao čak i bivši srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, žalivši se što je na ekshumacijama radio bolnički patolog koji, smatrao je tadašnji haški optuženik, nije bio kvalificiran za posao.

Dr. Baličević mi priznaje kako je u taj tim ušao tobože privremeno, uz obećanje da će ga u skorijoj budućnosti netko zamijeniti, a na kraju je u njemu ostao punih pet godina, i toliko izbivao iz bolničkog sustava.

Za svoj trud je 2003. godine nagrađen Plaketom i Nagradom grada Vukovara.

“Bili su to prizori koje i danas ne uspijevam zaboraviti, posebno Ovčaru. Gomila tijela, nabacana na hrpu, onako kako su padala u jamu prilikom egzekucije. Istina je da patolozi pri ekshumacijama nisu baš od velike pomoći. Na Ovčari posao patologa bio je isključivo nadgledati tijek ekshumacije koju su provodili strani stručnjaci”, prisjeća se moj sugovornik koji se u profesionalnoj karijeri posebno teško nosio samo s jednim.

Obdukcijom djece.

“Odrastao čovjek na obdukcijskom stolu djeluje kao da je umro, ali dijete, ono uvijek izgleda kao da je zaspalo. Rano sam shvatio da je to nešto što nikad neću moći raditi i imao sam razumijevanje kolega i nadređenih”, govori dr. Baličević o svojim profesionalnim slabostima.

Dok zatvara vrata obdukcijske sale, u prostoriji iza njegovih leđa, na hladnom, metalnom stolu, ugledat ću jedan par nepomičnih nogu u ulaštenim cipelama.

Tijelo je odjeveno i pripremljeno za pogreb, a osjećaj tužan, iako nema razloga biti.

Na takvom će stolu, osim toga, i mnogi od nas jednom ležati.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: