Došlo mi je.
To je policiji rekao 18-godišnji Omišanin koji je tijekom ljeta 2013. podmetnuo tri požara u Zadvarju, Zakučcu i onaj u selu Duće tijekom kojega je izgorjelo 50 hektara terena. Nije patio od duševnih bolesti, nikada prije nije prekršajno ni kazneno gonjen, ne poznaje vlasnike zemlje koju je palio. Jednostavno je obilazio motorom područje i upaljačem palio suhu travu i raslinje uz cestu.
Došlo mu je.
I 24-godišnja konobarica iz mjesta Kneže na Korčuli ovo je ljeto u roku od nekoliko dana - od 21. do 24. srpnja - podmetnula sedam požara. Ujutro 21. srpnja, u blizini jednog ugostiteljskog objekta, na dva mjesta zapalila je suho raslinje, a zatim ušla u skladište objekta i zapalila i njega. Drugi dan, oko 11 sati, opet je upaljačem zapalila travu na neobrađenom zemljištu. Dvanaest sati kasnije zapalila je travu kraj dvorišta obiteljske kuće, da bi u noći i u kući u kojoj je boravila izazvala požar koji je zahvatio zavjesu, a zatim vrata, klima-uređaj i dio kreveta. Vlasnik kuće je ugasio požar prije nego što je šteta postala mnogo veća.
U petak ju je konačno policija uhvatila i pritvorila. Djevojka je posljednjih godina živjela u obiteljskoj kući s dečkom. Susjedi su ostali šokirani kad su čuli što je učinila. Izgledala je kao potpuno neproblematična osoba, rekli su.
Podmetač požara koji je prošlih dana spalio polovicu Pelješca još nije pronađen. Policija je demantirala da se radi o muškarcu u kasnim 30-ima, oženjenom ocu dvoje djece iz Kune Pelješke koji je prošle zime priveden jer je zapalio kontejnere u tome mjestu. Nakon toga se prijavio za rad u mjesnom vatrogasnom društvu. Odbili su ga, a mnogi su sumnjali da je baš zbog toga zapalio požar na brdu Tabor, požar koji je u sljedećim danima poharao poluotok. Baš je te večeri, malo nakon 21 sat, navodno viđen na Taboru. Točno u 21 sat završilo je tamošnje obavezno dežurstvo vatrogasne patrole.
Tko su ljudi koji podmeću požare? Radi li se o piromanima - osobama s poremećajem kontrole nagona, ljudima čija se bolest očituje u opsjednutosti vatrom i paljenjem? Ili su to osvetnici, vandali, obijesni ljudi koji pale iz nekog drugog motiva?
“Podaci iz literature govore da samo jedan do tri posto osoba u uzorku opće populacije u potpunosti ispunjava kriterije za piromaniju. Piromanija spada među poremećaje navika i nagona i u odnosu na druge psihijatrijske poremećaje relativno je rijetka”, kaže psihijatrica prim. Marina Kovač, sanacijska upraviteljica Neuropsihijatrijske bolnice “Dr. Ivan Barbot” iz Popovače, subspecijalistica iz forenzične te socijalne psihijatrije i stalna sudska vještakinja, suautorica nekoliko znanstvenih članaka o karakteristikama osoba koje podmeću požare.
Od 494 počinitelja kaznenog djela kojima je izrečena sigurnosna mjera liječenja, a koja se provodila u bolnici u Popovači, samo njih 39 – odnosno 7,9 posto - nalazilo se tamo zbog kaznenog djela podmetanja požara. Strana istraživanja, poput američkog provedenog na 90 osoba koje su podmetnule požare, pokazuje da je sličan postotak piromana i među podmetačima požara - u tom su istraživanju samo njih trojica ispunjavali klasične kriterije za piromaniju.
Sličan bi se rezultat vjerojatno dobio i kada bi se pomno istražile osobe koje su požare podmetale u Hrvatskoj. No, iznimka bi, slažu se naši sugovornici, vjerojatno bili najopasniji požari u Hrvatskoj - oni podmetnuti u priobalju tijekom ljetnih suša i turističke sezone. U njima je, čini se, udio piromana - osoba koje vatru pale iz osobnog užitka - mnogo veći.
Prema statistikama MUP-a, od početka 2002. do kraja 2013. u Hrvatskoj je zabilježeno gotovo 95.000 požara u kojima je život izgubilo 429 osoba, ozlijeđeno je njih 1359, a nastala materijalna šteta premašila je 6,5 milijardi kuna! No, najveći dio požara - svjetske statistike govore oko 80 posto - nastao je slučajno, zbog prirodnih pojava poput gromova ili zbog ljudskog nehaja, što znači da su zapaljeni nepažnjom, a ne s namjerom - zbog neispravnih instalacija, ostavljenog plamena svijeće ili grijala ili neugašene cigarete. Prema analizi stručnjaka iz bolnice u Popovači, koji su analizirali podatke za razdoblje od 1997. do 2003., udio namjerno podmetnutih požara u njihovu ukupnom broju u Hrvatskoj kretao se od 2,4 do 7,6 posto godišnje.No, taj bi postotak značajno narastao kada bi među svim požarima kao posebna kategorija bili izdvojeni oni u priobalju.“Prema mojem iskustvu, namjerno potpaljivanje u priobalnom području je često”, kaže dr. Darko Labura, voditelj Odjela za forenzičnu psihijatriju Psihijatrijske bolnice Ugljan, koji se u praksi - i u vještačenju i u liječenju - svakodnevno susreće s osobama koje su podmetale požar.Dobar dio onih koji su podmetnuli požar su, kaže dr. Labura, piromani - osobe koje postižu zadovoljstvo i užitak u potpaljivanju vatre, gledanju buktinje, a ponekad i u gašenju vatre koju su izazvali, pa i optužbama i detektiranju da su baš oni to učinili. To im je u priobalnim požarima - uvijek ekstenzivno medijski praćenima - zajamčeno: u kolovozu i rujnu 2008. godine dvojica vatrogasaca DVD-a iz Slatina na Čiovu potpalili su četiri požara i prouzročili štetu od gotovo 700 tisuća kuna, a poslije sudjelovali u njihovu gašenju!
“Požare na otvorenom, posebice ljeti, vrlo je lako izazvati i potreban je mali angažman osobe da ga izazove. Najčešći motivi proizlaze iz unutarnjih konflikata koje osoba ima sa sobom ili drugima. To su potreba da se dobije na važnosti, osveta, zavist, ljubomora”, dodaje prim. Kovač. Upravo dobivanje na važnosti u tom izokrenutom poimanju svijeta jamče ljetni požari. Cijeli taj proces, kaže dr. Labura, pruža im zadovoljstvo te osjećaj sreće i uzbuđenja koje je običnim ljudima naprosto neshvatljivo.
“Drugi dio čine osobe s poremećajem osobnosti, koje smo nekad nazivali psihopatima, s manjkom empatije i suosjećanja, koje to rade iz zlobe, odnosno iz uživanja da drugome nanesu zlo: njima posebni užitak ne čini vatra, nego nanošenje zla. Oni su podjednako skloni činjenju i drugih kaznenih djela”, kaže dr. Labura. Treći dio čine osobe s težim duševnim poremećajima.Tijekom višegodišnjeg rada u Zavodu za forenzičnu psihijatriju prim. Kovač je imala iskustva s nekoliko osoba s piromanskim sklonostima. Njihovo je liječenje dugotrajno i s vrlo neizvjesnim ishodom jer je njihova želja za užitkom koji im pruža potpala veća od straha od kazne ili naloženog liječenja. Terapija je, kaže, sveobuhvatna te uključuje psihoterapijsko i socijalno liječenje i rehabilitaciju, ali njihova je motivacija za liječenje niska pa je ishod uvijek neizvjestan. “Pokazalo se da je faktor vremena bitan: što više vremena prolazi, to je njihova želja manja, zbog iskustva kažnjavanja i hospitalizacija. Svijest o posljedicama s vremenom sazrijeva”, kaže dr. Labura.
No, ni on nije uvijek presudan. Prim. Kovač navodi primjer F. D. iz jednog slavonskog sela, koji je rođen sredinom prošlog stoljeća kao treće od četvero djece u obitelji. Već na početku osnovne škole zamijećeno je da dječak ima teškoće i da zaostaje u duševnom razvoju. Ponavljao je prvi i drugi razred osnovne škole, a u trećem je prekinuo školovanje. Vrijeme je provodio kod kuće, čuvao je stoku i pomagao susjedima u obavljanju jednostavnijih poslova. Vrlo rano je počeo piti. A kada bi popio, odlazio je od kuće i - podmetao požare. U dobi od 19 godina prvi mu je put izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja nakon što je zapalio stogove slame na gospodarstvu na kojem je radio. Ostao je u bolnici četiri godine.
Gotovo odmah nakon izlaska iz bolnice nastavio je s potpaljivanjem, najčešće sijena i slame, no u velikom broju slučajeva nije prijavljivan ni sankcioniran. Tri godine kasnije, u dobi od 26 godina, prvi je put završio u Popovači jer je, pijan, zapalio sijeno.
“Volim vidjeti vatru”, jednostavno je ponavljao psihijatrima. Oni su zaključili da je uglavnom dobroćudan, ali kad popije, dolazi do poriomaničnih i piromaničnih stanja - sklonosti lutanju i paljenju.
Nedugo nakon izlaska iz bolnice ponovno je zapalio plast sijena. Vraćen je u bolnicu jer su sudski vještaci ocijenili da je neubrojiv za počinjenje kaznenog djela jer je njegova intelektualna razina takva da nije u stanju shvatiti svoje postupke i motivirati ih. Drugim riječima, ne može snositi odgovornost za svoja djela, odnosno ne može biti osuđen na zatvorsku kaznu, nego samo na liječenje. Ostao je u bolnici sljedećih 12 godina, tijekom kojih je puštan na dopuste kako bi se suživio s okolinom u koju će se vratiti. Nakon 12 godina procijenjeno je da se smirio i resocijalizirao.
Činilo se da je doista tako. Živio je od socijalne pomoći jer mu je u međuvremenu utvrđena potpuna nesposobnost za rad. Stanovao je u staroj obiteljskoj kući u ruševnom stanju, sa zemljanim podom i bez stakla na prozorima. Ako mu nitko nije donio hranu, znao je danima ništa ne jesti. No, 18 godina kasnije, u dobi od 58 godina, vratio se u Popovaču. U opitom stanju zapalio je susjedovu slamu. Psihijatri su napisali: “Na direktna pitanja daje tek fragmentarne odgovore. Na pitanja oko zapaljenja slame nema konkretnog odgovora. Samo se smijulji.”Prije navedenog događaja popio je četiri decilitra rakije. Kad je imao 61 godinu, primijenjen je institut prisilne hospitalizacije i smješten je u Popovaču. Hospitalizacija još traje...
Snižene intelektualne mogućnosti česta su karakteristika osoba s patološkom sklonosti paljenju požara (piromanija dolazi od grčkih riječi pyros, odnosno vatra te mania, odnosno ludilo). Tome pridonosi i činjenica da je podmetanje požara kazneno djelo koje zahtijeva vrlo malo specifičnih znanja i vještina, a kao sredstvo izvršenja mogu se upotrijebiti svima lako dostupne stvari. Stručnjaci iz područja forenzične psihijatrije i psihologije iz bolnice u Popovači 2013. godine objavili su znanstveni članak o profilima osoba koje podmeću požar.
Temeljem proučavanja brojnih međunarodnih i domaćih istraživanja te osobne dugogodišnje prakse, zaključili su da je prosječni piroman obično muškarac - u oko 90 posto slučajeva. “Žene su u populaciji onih koji podmeću požare vrlo rijetke. Gotovo u pravilu podmetanje požara kod žena je povezano sa zloporabom sredstava ovisnosti, poremećajem ličnosti, depresijom i psihozom. Kod depresije je to najčešće ‘poziv u pomoć’ i privlačenje pažnje”, kaže prim. Kovač, suautorica znanstvenog članka “Profili osoba koje podmeću požare”.
Strana istraživanja pokazala su da je jedan od najčešćih motiva kod žena osveta kao odgovor na zlostavljanje ili odbacivanje.Osveta, vandalizam, zataškavanje drugog zločina (poput pljačke), profiterstvo u vidu isplaćivanja premije osiguranja te podmetanje požara kao izraz društveno-političkih ideologija - uz piromaniju - najčešći su motivi za podmetanje požara, a u međunarodnim istraživanjima nalaze se i primjeri onih koji u tako izazvanom požaru namjeravaju počiniti - ili počine - samoubojstvo.Kad je u pitanju dob, međunarodna istraživanja pokazuju da je među počiniteljima značajan broj djece i adolescenata: u SAD-u je, prema podacima iz 2001. godine, polovica podmetača požara bila maloljetna, dok se u Australiji i Italiji njihov udio kreće oko 30 posto. Taj je podatak za Hrvatsku teško odrediti jer se pretpostavlja da se dobar dio maloljetnika nikad ne prijavi policiji, osobito kad je šteta manja, nego oštećeni i roditelji riješe problem bez policije i suda. Prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, za kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, koje obuhvaća i izazivanje požara - namjerno ili nehajem, tijekom 2013. godine bilo je prijavljeno 276 osoba, a samo njih 12 (manje od pet posto) bilo je maloljetno. Među njima je bio i 13-godišnjak koji je tog ljeta upaljačem palio suhu travu i izazvao dva požara u Supetru tijekom kojih je izgorjelo više 500 četvornih metara borove šume i maslinika.
“U pozadini motiva za podmetanje požara kod manje djece najčešće se radi o znatiželji i razvojnom eksperimentiranju - igre šibicama, upaljačima i vatrom. Kod adolescenata je češće asocijalno ponašanje, kao i prikrivanje negativnih oblika ponašanja, na primjer paljenje školskih imenika, ukradenih automobila i slično”, kaže prim. Kovač, dok dr. Labura navodi da nije rijetka ni obijest.
podmetači požara U pozadini su gotovo uvijek nesređeni obiteljski odnosi te nasilje i alkoholizam u obitelji u kojoj je mlada osoba odrastala. Američki su istraživači zaključili da se paljenjem požara dio mladih oslobađa anksioznosti te je podmetanje požara izrazito često oko datuma koji su im važni, poput godišnjica određenih uznemirujućih događaja.
Podmetači požara u pravilu su vrlo niskog obrazovanja, jednostavnih zanimanja, a nisu rijetke ni mentalne retardacije. Kod gotovo dvije trećine počinitelja prisutan je alkoholizam ili neka druga ovisnost: te su osobe u pravilu pod utjecajem alkohola ili droga u trenutku počinjenja kaznenog djela. Nisu rijetke ni duševne bolesti: na američkom uzorku psihijatrijskih pacijenata i zatvorenika osuđenih zbog podmetanja požara, svaki četvrti je bolovao od shizofrenije, a 15 posto ih je imalo neke druge dijagnoze.
U bolnici u Popovači nalazilo se 39 osoba koje su počinile kazneno djelo podmetanja požara. Oni koji su bili proglašeni neubrojivima, ponašali su se kao heterogena grupa i nisu se bitnije razlikovali od ostalih neubrojivih pacijenata. Bili su lošijeg socio-ekonomskog stanja, više od dvije trećine potjecalo je iz ruralnih sredina, bili su vrlo niskog obrazovanja te uglavnom nezaposleni. Motivi za podmetanje požara najčešće su im bili primitivna osveta ili psihopatološki strah. Recidiv kaznenog djela imalo je 53,9 počinitelja podmetanja požara!
Njih 42,3 posto bilo je pod utjecajem alkohola kad su izazvali požar.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....