Zoran Milanović ovih dana obilazi osiromašenu Hrvatsku i uvjerava kako “imamo rast”, a Tomislav Karamarko tvrdi da Hrvatska godinama bilježi najniži rast BDP-a u usporedbi s novim članicama EU. Borba za fotelju u Banskim dvorima, začudo, ovaj put ne vodi se u jalovim raspravama o ustašama i partizanima, iako i toga ima, nego se lome koplja na ekonomiji.
A gdje je Hrvatska, zaista, danas, pogotovo kad je riječ o rastu, pokušali smo dobiti odgovor na mjerodavnoj adresi.
Akademik Vladimir Stipetić ekonomist je impresivne biografije koji je postdoktorski studij završio na Oxfordu, predavao na nekoliko prestižnih američkih sveučilišta, od Yalea do Stanforda. Bio je profesor i na mnogim europskim fakultetima, rektor Sveučilišta u Zagrebu, ali se okušao i u politici, kao član Izvršnog vijeća Sabora, te zastupnik u Skupštini SFRJ.
Razgovarali smo u njegovu stanu, na četvrtom katu stambene zgrade u Ulici Veselka Tenžere. Osamdeset i osmogodišnji znanstvenik koji je napisao niz knjiga i studija koje čine temelj hrvatske ekonomske misli dočekao me okružen knjigama koje su sve na istu temu, ekonomije.
“Beletristika kad se pročita ide u podrum, tamo je skladište. Svakog petka dođe mi gospođa koja mi pomaže u kući i nosi tamo knjige”, kaže mi profesor Stipetić, okružen Meštrovićevim i Hegedušićevim remek-djelima. Dugo je vremena u mirovini, ali redovito prati sve što se kod nas događa. “U glavi sam i dalje znatiželjan.”
Akademiče, ovih dana čujemo slogan lijeve Vlade: “Pokrenuli smo Hrvatsku.” Stoji li to?
“Da, to odgovara istini. To je radosna vijest, ali još smo daleko od toga da od toga pravimo veličanstvenu pobjedu.”
Pitam ga mogu li se s tim sloganom dobiti izbori.
“E to ne znam. To je daleko od mog dosega predviđanja.”
Istovremeno je dr. Stipetić bio mnogo izravniji kad smo razgovarali o budućnosti Europe. Kaže mi, ovako kako sada ide Europskoj uniji neće se daleko doći. Citira Zbigniewa Brzezinskog i njegov “epitaf za Europu” u kojem najavljuje, u okvirima svjetske globalizacije, kraj za Europu.
“Europa je bila pokretač razvoja u devetnaestom stoljeću, u dvadesetom stoljeću to je uzdrmano američkim napretkom. Od 1945. godine hegemon je SAD, ali su i oni pomalo zaboravili da žive u 21. stoljeću.”
Stipetić je oštar kritičar mnogočega što se u hrvatskoj ekonomiji događalo u prošlosti, ali i što se događa danas. “Mi se razvijamo bez ekonomske politike koja bi bila iole zasnovana na ekonomskim principima.”
Njegova knjiga “Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva”, koja je objavljena prije nekoliko godina, imala je veliki odjek, ali je očito da od zabluda prošlosti, koje je akademik detaljno pobrojio i analizirao, nismo baš previše naučili.
Jeste li, nakon svega što ste prošli u životu i nagledali se svih mogućih eksperimenata u hrvatskoj ekonomiji, optimisti ili pesimist, pitam akademika. Odgovara uz blagi osmijeh: “Budući da sam u dubokoj starosti, moram biti optimist, jer mi jedino to preostaje.”
Kao rijetko dosad nemilosrdni obračun ljevice i desnice uoči izbora vodi se oko ekonomskih tema. Milanović poručuje: “Hrvatska raste”, a Karamarko odgovara: “Raste, ali u problemima.” O kakvom je rastu riječ, akademiče Stipetić?
- Prije nego što vam odgovorim, reći ću vam nešto relevantno i za ovu današnju generaciju. Najpametniji ekonomist prve polovice dvadesetog stoljeća bio je Joseph Schumpeter, profesor u nama bliskom Grazu, poslije u Beču, a u Austriji je tada bila najbolja, svjetski priznata ekonomska škola. Svi teoretičari liberalizma u SAD-u došli su nakon Drugog svjetskog rata iz Austrije. I taj lucidni Schumpeter napisao je pedesetih godina, prije svoje smrti: “Što nam je jedno razdoblje bliže, slabije ga razumijemo. Svoje vlastito najmanje razumijemo.” Tako je i odgovor na vaše pitanje vrlo složen, u svjetlu ovog velikog ekonomista.
Dakle, teško je suditi o vremenu u kojem živimo?
- Tvrditi da najbolje poznajemo vlastito razdoblje po mom je sudu pretenciozno. I ne zasniva se na komparativnoj analizi svjetskih ili europskih performansi, nego na rezultatima koje imamo u zemlji, a oni su relativno skromni. Kao takvi, pokazuju neke tendencije, ali, moram to reći, ne mogu se označiti kao ništa posebno. Ili obrnuto, skromni su.
HDZ sada pokušava doći na vlast s programom na kojem su između ostalih radili Nijemci iz poznatog münchenskog instituta IFO. Treba li nam zaista strana pamet u ekonomiji?
- Mi ne vjerujemo vlastitoj pameti pa se onda mora tražiti strana. To je tako.
Mislite da Nijemci mogu lakše detektirati hrvatske probleme i naći uspješni recept za ozdravljenje?
- Oni, u svakom slučaju, nisu opterećeni našim “greškama prošlosti”. Primjera ima bezbroj. Recimo, svi u Europi, pa i u svijetu, uključujući Kinu, polako zatvaraju termoelektrane na ugljen, a mi ih želimo graditi. Čekajte. I to jednako i jedna i druga strana. Pa vi meni recite može li Nijemac reći kakvo je pravo stanje? Može.
Kad smo dobili državu, bilo je euforije da ćemo za deset-petnaest godina sustići Austriju?
- Ako bih mogao generalizirati, Hrvatska je nastala u euforiji. Svi smo mislili da smo bogati i pameću i prirodnim bogatstva, šumama, vodama, čime sve ne. I da ćemo lako. Ekonomist dr. Šime Đodan, koji je u to doba bio u vrhu, objavio je 1991. da smo na 60 posto BDP-a po stanovniku Austrije i da ćemo 2000. godine dostići Austriju. Svi smo u takvim prognozama uživali i vjerovali im, prije svega da je svijetla budućnost tu, iza ugla. A ta euforija traje dugo.
Dakle, euforija i nerealnost su nas, između ostalog, doveli dovde?
- Sjećam se kako se s govornice Sabora grmjelo: “Mi nećemo u Višegradsku skupinu, jer oni traže ulaz u Europu, a mi već jesmo u Europi. Daleko ćemo prije ući u Europsku uniju nego oni.” A oni su ušli deset godina prije nas! To je ta euforija.
Koliko je Franjo Tuđman imao smisla za ekonomiju?
- Moram reći da je Tuđman imao više smisla za ekonomiju od ljudi koji su ga okruživali, ali ga je okolina odvodila na krivi put. Tuđmana sam upoznao čim je došao u Zagreb, radio sam neke stvari za njega i moram reći da mi se dopao. Bio je racionalan, ali je bio okružen beskrajnim optimizmom ljudi koji su očekivali čudo. Teško se bilo tome othrvati, pogotovo onima koji su propovijedali brzi napredak i govorili o nevjerojatnim potencijalima koje imamo. Ljudski je to.
A Račan? Voli se reći da je njegova vlada počela uvoditi red, iako rezultati baš nisu bili blistavi?
- Račan za ekonomiju nikada nije imao puno smisla. Recimo, dr. Mato Crkvenac, ministar financija u SDP-ovoj Vladi, stvorio je ekonomski savjet koji je na Račanov zahtjev morao napustiti.
Za Sanaderova mandata doživjeli smo i veliki rast i katastrofalan pad…
- Držao sam referat što bi trebalo raditi u Hrvatskoj i rekao da bi prvo trebalo smanjiti državni aparat, koji je hipertrofiran i naša ga ekonomija teško može izdržati. Bilo je to 2005. godine, a Sanader je bio prisutan na skupu gdje sam to rekao. Ja sam ga inače dobro znao otprije. Izašao je za govornicu, bacio listiće papira na kojima je bio napisan govor i održao filipiku protiv toga da se smanjuje broj u to vrijeme gotovo 600 što općina, što gradova. Danska je u to vrijeme imala 60 teritorijalnih jedinica.
I što je slijedilo?
- On je sve to izbacio pred 150 ekonomista koji su bili prisutni i otišao. Nitko ga nije podržao, a nisam mu ni ja odgovarao. Ma kakvi! Ako se na mene nešto obruši, sačekam da čujem odgovor, ali Sanader je otišao i dijaloga nije bilo. To je tako.
Kako biste ocijenili Milanovićevu Vladu, za koju neki kažu da je najneuspješnija dosad, dok drugi tvrde da je donijela u Hrvatsku red i da se sada pokazuju rezultati?
- Smijem li reći jednu staru sintagmu? Umjetnost mogućega. Milanović je naslijedio katastrofu, i to što je izvukao Hrvatsku, bez obzira na to što su rezultati skromni, jest umjetnost. U danim okolnostima to nije bilo lako.
Slijede izbori. Za koji biste se pol, desni ili lijevi, po obećanjima koja čujemo o ekonomiji, kao građanin, opredijelili?
- Moram reći da se uvijek u takvim nadmetanjima za sklonost daju ružičaste perspektive s jedne i druge strane. Nisam siguran tko će crtati bolje. Ne znam. Ne ovisi, u krajnosti, o meni pobjeda jednih ili drugih, jer prije svega treba doći do srca tisuća onih koji će glasati.
Dobro, sada smo najkraće prošli političke aktualije, ali možda je važnije pitanje gdje smo, zapravo, danas.
- Moram sada početi, ako mi dopustite, od činjenica, usprkos tome što je jedan veliki čovjek rekao da ništa nije tako glupo kao činjenice. Prvo trebamo pogledati što se dogodilo u posljednjih dvadeset i pet godina, kad smo počeli s tranzicijom u Europi. Ako uzmemo 1989. godinu kao polazište, onda su Poljska i Bjelorusija kasnije ostvarile nešto više nego utrostručenje BDP-a, Češka i Slovačka negdje oko dva i pol puta, Mađarska dva puta, Slovenija osamdeset posto, a Hrvatska je na nivou 1989. godine. Imamo ispriku koja se zove ratna agresija na Hrvatsku, što je, sasvim sigurno, uzelo ogroman danak i u kapitalu koji je trebao biti investiran u obranu, u ljudskim životima, ali smiono mogu reći i u broju invalida koje treba njegovati i paziti. Tako je Hrvatska ovaj nezavidni rezultat ostvarila u teškim uvjetima. Gore od nas su Srbija, BiH, Kosovo i Makedonija.
Koji je zaključak, akademiče?
- Tužan. Dr. Branko Horvat, koji je, sigurno, bio najbolji ekonomist druge polovice dvadesetog stoljeća na jugoslavenskim prostorima, smatrao je da je situacija u nas povoljnija nego za druge zemlje istočne Europe, jer smo ranije prešli na tržišno poslovanje. On je vjerovao, a i mnogi drugi uključujući mene, da ćemo zbog toga pri tranziciji imati lakši put. To se nije ostvarilo. Dijelom zbog rata, a dijelom i zbog drugih okolnosti.
Jesmo li uvijek zaostajali za velikima i bogatima?
- Kad sam dobio sredstva za objavljivanje Schumpeterove knjige, prvo sam ustanovio da nešto slično mi uopće nemamo. Počeo sam kopati i našao da je prvi čovjek koji je u svijetu razvio dvostavno knjigovodstvo bio Benedetto Cotrugli, Dubrovčanin koji je živio u Napulju. On je pedeset godina prije drugih napisao knjigu o tome, u vrijeme kada u Italiji nije bilo ni štamparije. Mnogi su smatrali da je propast baltičkih gradova došla upravo zbog toga što nisu imali dvostavno knjigovodstvo, a Dubrovnik je imao. Analizirao sam i ustanovio da je visina dubrovačkog BDP-a u 16. stoljeću bila odmah iza Venecijanske Republike, dakle Dubrovnik je bio drugi po bogatstvu u svijetu.
Očito nismo previše učili iz prošlosti, a u posljednjih stotinjak godina činili smo neoprostive greške, poput forsiranja brodogradnje…
- Između 1965. i 1985. većina je europskih zemalja napustila brodogradnju. Poljska je to učinila čim se osamostalila od Rusa, zatvorila je čak i brodogradilište u kojem je radio Lech Walesa. Mi smo ulupali četiri milijarde eura u održavanje neodrživog.
Jako su vas kritizirali kad ste predlagali da se hrvatski seljak pretvori u farmera koji će zarađivati. Kako je prošla vaša inicijativa s osnivanjem agrarne banke?
- Politika je to sistematski odbijala, a poljoprivrednici često nemaju kreditnog potencijala da se zaduže kod “običnih” banaka. Mislim da sam napisao pet-šest elaborata za osnivanje agrarne banke, ali uzalud. Začudo, za to nisu bili oduševljeni ni u Slavoniji, gdje je to najviše moglo koristiti. Još je i danas jedna od najvećih francuskih banaka je Crédit Agricole, a RBA je nastala od udruživanja seoskih poljoprivrednih banaka.
U svojoj knjizi ”Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva” citirate možda najlucidnijeg našeg ekonomista između dva svjetska rata Rudolfa Bićanića, koji je napisao da smo jedna od najneorganiziranijih zemalja u Europi i da se postavlja pitanje hoćemo li se sami organizirati ili će nas organizirati stranci. Ali, ne u našu, nego u svoju korist. Može li se ta konstatacija i upozorenje primijeniti i danas?
- Može, naravno, i upravo zato što se nismo organizirali i što smo mnogo toga prepustili strancima, dobrim smo se dijelom našli u ovako nezavidnom položaju. Prodali smo sve cementare, mnogo toga drugog, što je u konačnici i unaprijeđeno, ali dobit nije išla Hrvatskoj. Strani kapital upravlja akumulacijom koja ne ostaje za razvoj Hrvatske. S druge strane kod nas se razvijala teza protiv industrijskih mastodonata, pa je propala Prvomajska, koja je imala 5000 radnika, Jedinstvo, TPK, a nestali su i mnogi instituti, poput onog u Radi Končaru. Stručnjaci su našli poslove vani, jer se pamet uvijek kupovala, samo što smo je mi dali gotovo besplatno.
Sada je mnogo povika i na strane banke.
- Pa, one gledaju samo dobit, ne žele investirati u nešto što će biti konkurentno industriji u zemlji matici. Ne žele ovdje stvoriti konkurenciju tamošnjoj industriji. To je razumljivo.
Što je, po vama, trebalo učiniti da većina banaka ne ode strancima?
- Kad ste jednoga dana donijeli odluku da ćete bankarstvo dati u strane ruke i ostati na Hrvatskoj poštanskoj banci, koja je sirotica, i nekim malim privatnim banakama, više se ne može promijeniti današnje stanje.
Često se kao izgovor neuspješnosti hrvatskoga gospodarstva spominje što smo mala zemlja i što nam je to hendikep na svjetskom tržištu?
- Čitav niz malih zemalja u Europi uspio je da s malim ekonomijama sjajno prosperira. Uzmite primjer Danske, koja ima 5,5 milijuna stanovnika, poljoprivreda joj je sjajna, a nemaju ni nafte ni plina. Imaju program da do 2030. godine uđu u krug deset najbogatijih zemalja svijeta. Prema tome, i mala zemlja može postići sjajne rezultate.
Koji je, po vama, glavni uzrok globalne krize koja je potresala svijet?
- Prije svega neprilagodba razvijenih ekonomija novom globaliziranom svijetu. Moja je teza da će se najbrže razvijati one zemlje koje prilagode svoju ekonomsku politiku novoj proizvodnoj konstelaciji u globaliziranom svijetu.
A gdje smo u svemu tome mi?
- Bit ću vrlo grub i podsjetiti vas na Bibliju, u kojoj piše: “Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima od toga utrnuše zubi.” Mi smo imali katastrofu koja se zvala samoupravljanje, pa je onda došao rat, pa smo rasprodali rentabilne proizvodnje, te se sada rvamo sa svim tim gotovo tridesetogodišnjim naslijeđem. To nije lako, bez obzira na stranku koja je na vlasti. Morate dinamizirati ekonomiju, a niste sigurni čime i kako, na kojim područjima i s kojim kapitalom i radnom snagom. Kvalificirana radna snaga odlazi u inozemstvo, to je činjenica.
Vratimo se opet na aktualnu situaciju. Molio bih vas da ocijenite četverogodišnju vladavinu lijeve koalicije predvođene SDP-om.
- Moram reći da je ta Vlada bila u stanju prekinuti katastrofu koja je počela 2008. godine. Tada je došao pad od pet posto i kasnije se nešto usporavalo, i tek ove godine imamo neke znakove oporavka. Primam redovito londonski Economist i čitam da EU ove godine ostvaruje rast od 1,4 posto, što je više nego naših 0,5 ili 0,7. Mi još kaskamo za Europskom unijom, a posebno za svijetom koji ima rast 3-4 posto, da ne govorimo o Kini.
Ali, svi očekuju blagostanje, bolji život, više novca. Kako?
- Nastupa nova era, u kojoj Hrvatska ima sve veći broj staraca poput mene koji očekuju da će nas mladi izdržavati, a njih je sve manje. Naši ratni i vojni invalidi očekuju da će biti ustavna kategorija i kao takvi dobivati pristojne dohotke. To košta. Sav taj napor, trud, mora imati cilj, a moja je teza da se taj cilj mora postići vlastitom akumulacijom. Jer, nemojmo previše očekivati od inozemstva.
Kako vidite hrvatsku ekonomiju za deset-petnaest godina?
- Prvo se moram pitati hoće li uopće postojati nacionalne ekonomije, jer iz vašeg pitanja vidim da mislite na hrvatsku. To će biti ekonomija unutar Europske unije. Prema tome, nema hrvatske ekonomije. Drugo, pitanje je hoće li se ekonomski subjekti koji budu postojali u Hrvatskoj 2025. ili 2030. godine ponašati u skladu s onime što će biti u Europskoj uniji. To ja ne znam.
A vjerujete da će Europska unija opstati?
- Do 2030. godine sigurno.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....