Tko vama u Crnoj Gori daje pravo da škole zovete “šuvaricama”? U Crnoj Gori ministar obrazovanja i kulture bio je Božina Ivanović. Zašto škole niste zvali “božinice”? – odvratio je u kolovozu 2003. Stipe Šuvar podgoričkom novinaru Danku Jokanoviću tijekom intervjua u kojemu je kontroverzni bivši republički sekretar (ministar) za prosvjetu i kulturu od 1974. do 1982. vjerojatno zadnji puta ustvrdio: “Koncept reforme koju sam provodio bio je dobar i uklapao se u tadašnji svjetski trend. I opet će postati aktualan.”
Je li Šuvar imao pravo?
Upamćen po institucionalnom ukidanju gimnazija, Stipe Šuvar provodio je zadnju reformu školstva u Hrvatskoj. Šuvarica je težila dokidanju elitnih slojeva u socijalističkom društvu i afirmaciji proizvodno-uslužnih zanimanja za tadašnji udruženi rad. Strukturu nove srednje škole taj je koncept podijelio na pripremnu i usmjerenu fazu školovanja za pojedina zanimanja, a škole su se – kasnije i gimnazije - udruživale u velike obrazovne centre. Ciljalo se na uključenje učenika u praksu, “da djeca osjete prste”, govorilo se.
Kritike zbog gašenja gimnazija i koncepta “škola i tvornica” bile su žestoke.
“To što se meni spočitava kao tobožnjem jedinom krivcu za ono što se u obrazovanju mijenjalo od 1974. do 1982. sačinjeno je od pukih laži i konstrukcija. (...) Optužuje me se maltene za genocid nad čitavim hrvatskim tobože neobrazovanim naraštajem” – govorio je devedesetih Šuvar, ujedno zaslužan za otvaranje sveučilišta u Splitu, Rijeci i Osijeku, kao i kapitalnih objekata hrvatske kulture, poput NSB-a i Muzeja Mimara.
Htio-ne htio, upamćen je po šuvarici. Protagonisti toga doba, bilo da je riječ o podržavateljima koncepta ili njegovim kritičarima, danas se slažu u jednome: pojedine ideje iz druge polovice sedamdesetih, poput produljenja općeg obrazovanja i jačanje prakse, u Hrvatskoj su aktualne i danas. Uostalom, Šuvarova reforma, tvrde pedagozi, oslanjala se na skandinavski koncept, koji i danas smatraju poželjnim.
Kritika školstva kakvo je postavio najomraženiji reformator u sedamdesetima dijelom vrijedi i danas: “Škola još uvijek svima nudi isto, sposobne i manje sposobne svodi na prosječne, a one koji uče želi podvrgnuti disciplini, kako bi se onda i u postojećem društvenom poretku ponašali podobno i poslušno. Rascjepkanost u predmete, frontalna nastava i sputavanje pojedinca u onome u čemu je talentiran i za što je sposoban najveće su mane škole”, govorio je Šuvar.
Šime Pilić, ugledni splitski profesor sociologije u mirovini, povezuje ondašnja stremljenja s današnjima, naglašavajući da ondašnjoj reformi nije bio cilj ukinuti gimnazije, nego nešto drugo - da svaka škola daje završnost, a cjelokupna srednjoškolska omladina dobije šire humanističko obrazovanje.
Šime Pilić
– I to se dogodilo. I onda se govorilo o permanentnom obrazovanju, što danas nazivamo cjeloživotno obrazovanje. Jedna od današnjih postavki, produljenje osnovne škole, bila je aktualna i onda. Nadalje, i onda se govorilo o planovima upisa u škole prema potrebama udruženog rada, danas tržišta rada, kao i naglasku na uključivanju učenika u praksu. Ondašnja reforma imala je podlogu u funkcionalističkom konceptu koji polazi od potrebe udruženog rada. Danas se govori o potrebi povezivanja škola i gospodarstva – nije li to još više funkcionalistički? – pita profesor Pilić.
Prema planu, reforma se prvo trebala provesti u Hrvatskoj i Vojvodini, a potom, za četiri godine, do zadnje grupe u kojoj je bila Slovenija. Ako usporedimo s današnjom Hrvatskom, nešto slično je bilo s bolonjskim procesom – imalo se vremena za uvođenje – komparira Šime Pilić.
Šuvarovo reformiranje škola zateklo je na dvostrukoj poziciji Jakšu Miličića, prvog gradonačelnika Splita koji nije primao plaću za tu poziciju jer je ujedno bio direktor Građevinskog školskog centra Split.
Jakša Miličić
– Bio sam direktor Građevinskog školskog centra u Splitu, u kojem je započeo postupak reforme. Smisao je bio u tome da se budući tehničari približe praksi, da ne slušaju o armaturi i betonu samo priče. Ideja je bila da to ne budu samo radnici koji će donositi plaću da bi familija preživjela, nego pismeni građani zemlje koji ne misle svojom cokulom, nego glavom. Željeli smo radnike koji neće biti samo broj nego i mislioci koji moraju preuzeti odgovornost za razvoj društva. Možda nismo imali pravo, ali i danas mislim da je to bila dobra ideja. Ispalo je da su i danas ljudi samo brojevi u svojoj službi, a ne netko tko misli – kaže Miličić. Za Šuvarova mandata u njegov GŠC ušla je i splitska gimnazija.
– Organizirali smo im praktični rad s najboljim građevinarima iz privrede. Oni nisu bili šegrti ili sluge, nego budući građevinski radnici. Bio je to velik iskorak i dobar pokušaj, a koliko je uspio, neka ocjenjuju drugi – kaže Jakša Miličić.
Protagonist prvih reformskih procesa šezdesetih godina, profesor emeritus Josip Milat, aktivan i u posljednjim prijeporima o reformi školstva, napominje da je reforma srednjeg obrazovanja u Hrvatskoj počela prije tzv. Šuvarove reforme, kada je u dio škola uvedena dvogodišnja opća srednja škola kao zajednička osnova i prvi stupanj nakon kojeg su se račvali različiti profili tehničara i kvalificiranih radnika.
Josip Milat
– Opće srednje škole imale su jedinstvene programe društveno-humanističkog i prirodoznanstvenog područja, a programi struke ili usmjerenja, poput strojarskog, građevinskog, ugostiteljskog, upravno-pravnog, bili su različiti. Važno je naglasiti da je reformu iniciralo gospodarstvo i da je u njezinoj provedbi aktivno sudjelovalo. Model koji je bio sličan skandinavskom postupno se širio, prvo u školama tehničkih struka, zatim u drugima. Jačih kritika, osim nešto za ekonomsko-upravnu struku, nije bilo. Velike polemike i osporavanje ovog modela nastale su tek 1974., za vrijeme dr. Šuvara, kada je Zakonom o usmjerenom obrazovanju i u gimnazije uveden ovaj model. “Pobunu” je, bez valjanih argumenta, predvodio određeni krug elitista i tada je, nažalost s negativnom konotacijom, nastao pojam “Šuvarova reforma”. Nije se radilo o ukidanju, nego o promjeni modela gimnazijskog obrazovanja - objašnjava Milat, po kojemu je gimnazija dobra škola, ali samo za one koji odluče studirati i studij završe. Inače nisu osposobljeni ni za što.
– Uostalom, imena škola nisu bitna, bitan je program – ono što danas nazivamo kurikulum. Ovo je u osnovi bilo produženje obaveznog osmogodišnjeg obrazovanja na desetogodišnje za svu populaciju, kako je već tada imala velika većina razvijenih zemalja. Ovim je modelom izbor učenika za zanimanja pomaknut s 15 na 17 godina kada su zreliji za donošenje odluke. Modelom jedinstvene OSŠ zanemarivo se umanjila širina gimnazijskog obrazovanja, a tehničarima i kvalificiranim radnicima znatno se povećala – tvrdi Milat i potkrepljuje primjerom: društveno-humanističko područje imalo je 945 sati, prirodoznanstveno 805 (što je u osnovi bio i danas je program gimnazija), a tehničko-tehnološko područje 770 sati nastave.
Ovim je modelom, nastavlja, bila osigurana potpuna horizontalna i vertikalna prohodnost učenika. Učenici su, zbog eventualnog pogrešnog prvog izbora, imali mogućnost promjene zanimanja i normalnog nastavljanja bez ponavljanja razreda. Školovanje učenika za radnička zanimanja prestalo je biti društveno drugorazredno.
– Šuvar je unapređivao sustav, bio dosljedan i zato su ga konzervativci i nepoznavatelji sustava bez argumenta napadali – uvjeren je Josip Milat. Sve se, dodaje, urušilo urušavanjem društvenog sustava, 1989./90., kada su dekretom vraćene gimnazije, a zatim i ostale škole.
Stojan Jančić, profesor književnosti i direktor ondašnjeg Školskog centra Dubrovnik, nadovezuje se na probleme koji su se počeli javljati u doba Šuvara.
Stojan Jančić
– Kada se krenulo u tu reformu okrupnjavanja škola, mnogi su htjeli status quo ne bi li zadržali funkciju. Dojam o toj reformi iskrivljen je zbog imena Stipe Šuvara. On nije bio tvorac reforme, niti ju je operativno izveo, no njemu su sve nakrcali na leđa jer je bio ministar – kaže Jančić, po kojemu je reforma bila dobro osmišljena i koncipirana, a današnjom pričom da nam nedostaju konkurentna zanimanja i programi koji su povezani s tržištem rada zapravo se, smatra on, reafirmira ideja Šuvarove reforme.
– Reforma je imala propusta, ali je u biti bila problemski i društveno vrlo dobar način kako izaći iz onoga da su škole bunkeri podijeljeni za đake prvog i drugog reda. Teško je mogla takva organizacija imati budućnost, no, po mome mišljenju, bio je to vrlo dobar pokušaj i projekt kako osigurati školovanje tako da dio nastavlja školovanja, drugi se veže uz rad i omogući mijenjanje zanimanja. Postojao je otpor, neću reći organiziran, ali širok. Svi ti roditelji čija su djeca išla u elitne gimnazije mislili su da se ruši tradicionalna skala škola – sjeća se Jančić.
O otporu govori doajen hrvatskog školstva Dragutin Rosandić, koji, uključen u procese u obrazovanju od 60-ih, do danas aktivno prati zbivanja u školstvu. Objašnjava zašto je bio protiv Šuvarove reforme i zašto je, kako kaže, sa Šuvarom surađivao tako da su se mimoilazili.
Dragutin Rosandić
– Model reforme za Šuvarova mandata bio je loš jer je reducirao humanističko obrazovanje na štetu proizvodnog, čime se škola deintelektualizira i želi se podrediti potrebama proizvodnje. On je imao ideju dokinuti razlike između intelektualnog i manualnog, škole i tvornice, i tu je doživio velike otpore. Iako sociolog, Šuvar je zastupao koncepciju koja je humanističku ulogu obrazovanja postavila u drugi plan i svodila stvari na školu i tvornicu, što je bila aktualna krilatica. Zato je odluka o izjednačavanju gimnazija i strukovnih škola doživjela veliki otpor u humanističkom krugu – objašnjava Rosandić.
Početkom devedesetih ti su procesi zaustavljeni i krenulo se ispočetka, no i po Rosandiću – ista tema aktualna je i danas, ponovo se aktualizira strukovno obrazovanje, mada pravih teoretičara on ne vidi na javnoj sceni: nastupio je diskontinuitet reforme i počele su se javljati sasvim nove koncepcije. Nijedna nije uspjela zaživjeti.
Kad je akademik Milivoj Solar bio republički sekretar za prosvjetu i kulturu (1987. - 1990.) vraćene su gimnazije. On danas ovako gleda na to:
Milivoj Solar
– Šuvarova se reforma ugasila jer se počela gasiti politička linija koju je Šuvar zastupao. Najveći prigovori bili su što nema gimnazije, međutim, mislim da to ne bi bilo presudno da nije prevladala politička klima koja je vodila prema kraju. Vrlo jednostavno, sve je završilo zbog politike. Postao sam ministar u doba kada mi je bilo jasno da nije vrijeme za reforme jer će po svojoj prilici doći do velikih promjena. Nisam bio slijep da to ne bih znao. Ipak, pretpostavke za novu reformu tada mi je predložio Nikola Pastuović, koji me upozorio na probleme sa Šuvarovom reformom. Točno je, vratio sam gimnazije i u škole pustio vjeronauk, ali morao je biti zadnji sat – kaže Solar.
Spomenuti Nikola Pastuović, psiholog i pedagog, jedan je od kreatora zadnje Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije usvojene u Saboru 2014., kao i prethodne, rađene za vrijeme Mate Granića. Iako je smatra kontroverznom, u Šuvarovoj reformi Pastuović ipak vidi neke dobre elemente, aktualne i danas.
Nikola Pastuović
– Šuvar i njegove ideje jesu kontroverzne. U njima ima stvari koje osobno podržavam, ali i dosta toga što ne podržavam. Ono što se meni nije svidjelo jest dosta surova ideja da se reformu treba provesti milom ili silom. Bio je to drugi sustav, kada su se promjene projektirale odozgo. Druga je stvar što je u njegovo doba došlo do produljivanja zajedničkog obrazovanja, što korespondira s naprednim skandinavskim modelom koji se zalaže da djeca što dulje zajedno svladavaju program, s time da se on u realizaciji individualizira. To je bilo dobro u toj reformi. Šuvara su uglavnom napadali jer su do karikature potencirali specijalizaciju za pojedina zanimanja, ali to je bilo usmjereno prema zadovoljenju potreba aktualnog rada. Tada nije postojalo tržište rada kao u današnjem smislu, ali je ideja bila da se ide sa širokim obrazovanjem pa onda kreće na fokusiranje. U osnovni, to je u redu, no on je bio konzekventan u ideji da se sve veže uz postojeći rad, pa je njegova koncepcija zahvaćala i visoko obrazovanje, u koje bi se studenti uključivali tako da se nakon srednje prvo zaposle, a onda da ih udruženi rad upućuje na fakultete, ovisno o svojim potrebama. To apsolutno nije moglo funkcionirati. Dakle, to je bila najslabija točka Šuvarove ideje. Nikada nije doživjela primjenu, a nije se mogla ni koncepcijski braniti i zato u tome nisam želio sudjelovati – objašnjava Pastuović.
Što se tiče produljenja osnovnog obrazovanja, jednakog za sve, po Pastuoviću je to najzdraviji dio Šuvarove koncepcije, no to kod nas ne prolazi ni danas.
Pastuovića je angažirao zadnji ministar u socijalističkoj vlasti Milivoj Solar. Počeli su, kaže, raditi na strategiji obrazovanja. Procijenili su da se čitava zemlja retradicionalizira i u skladu s time predložili da se vrate gimnazije, da se ukinu Šuvarovi centri usmjerenog obrazovanja i da se škole, kako kaže Pastuović, malo vrate u prošlost, a tek onda da se sustav modernizira kada se steknu uvjeti.
– Kao što vidimo, ti se uvjeti još nisu stekli. U vrijeme ministra Vladimira Strugara napravljen je prijedlog reforme koji je neslavno propao jer je jedna skupina ljudi na čelu s vodećim klimatologom (akademikom Vladimirom Paarom, op.a.) sakupila 555 potpisa uvaženih intelektualaca koji su bili izričito protiv predložene reforme – govori Pastuović. Nakon toga se nije puno toga događalo.
I evo nas u ovo današnje vrijeme, bivša ekspertna radna skupina na čelu s Borisom Jokićem pokušala je, podsjeća Pastuović, provesti ne samo kurikularnu reformu nego i strukturnu promjenu sustava, a ona je utemeljena na stručnim analizama koje je radio centar za istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.
Boris Jokić
– To je bilo prvi put da se reforma utemeljila na višegodišnjim istraživanjima. Otpor tome došao je iz istih krugova kao i 2001., isti ljudi, ista institucija je poduzela sve da diskreditira i opstruira ovaj pokušaj koji ne mora biti savršen. Kao i svaki ima nedostataka, ali trebalo bi mu se suprotstaviti s argumentima. HAZU jest napravio smjernice za reformu, ali ako pogledate njihove dokumente, oni su protiv ovakvih promjena jer ne polaze od ishoda, postojećih spoznaja znanosti, nego od toga da bi vrhunski znanstvenici trebali voditi reformu mada nisu stručnjaci za obrazovanje. Vrhunski fizičar nije vrhunski stručnjak za obrazovanje. To je jedan od razloga zašto i dalje imamo nerealiziranu reformu i preopterećene učenike – kaže Pastuović, po čijem je mišljenju zadnjom pripremom reforme napravljen kopernikanski obrat u pristupu provođenja reforme, što je naišlo na ogorčeni dijela akademske zajednice koji je socijalno ekspanzivan i smatra se pozvanim da sudi o tomu što je dobro što nije.
Na Pastuovićevu priču nadovezuje se i Milatova, koji tvrdi – projekt uvođenja desetogodišnje obavezne škole u nas i 2004. je “ideološki” spriječen.
– Stalno se pozivamo na euroatlantske integracije, a praktički se ugledamo na Osmansko Carstvo. I onda se, kao i sada, sve ideologizira po modelu “nije važno kakav je prijedlog reforme, nego čiji je”. U osnovnoj ideji, ali ne i kao kopiju vidim poveznicu s tzv. Jokićevom reformom. Mi kasnimo desetljećima. Oni koji tvrde da je naša osnovna škola dobra i da treba takvom ostati ništa ne razumiju, ne žele dobro ni ovoj zemlji ni budućnosti djece – zaključuje Milat.
Posljednji reformator Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja potvrđuje kako su pripremajući Cjelovitu kurikularnu reformu proučavali dobre i loše strane prethodnih reformskih pokušaja.
– Sličnosti među njima su više u procesima koji ih prate, dizanju moralne panike, prevrtljivosti politike, izdajama političara nego u samoj supstanci – kaže Jokić.
– Cjelovita kurikularna reforma predlaže produljenje osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja s osam na devet godina uz zadržavanje trajanja srednjoškolskog obrazovanja. U srednjim školama predviđene promjene čine osnovu za razvoj ljudskog potencijala u Hrvatskoj u 21. stoljeću, i to kroz zadržavanje postojećih profiliranih gimnazijskih programa, uvođenje izbornosti u trećem i četvrtom razredu opće gimnazije, uvođenje sektorskih kurikuluma u četverogodišnje strukovne programe uz naglasak na učenju temeljenom na radu i zadržavanje trogodišnjih strukovnih programa usko vezanih uz određena zanimanja i svijet rada – objašnjava Jokić.
– Pozitivna je, konstruktivna i suvremena slika obrazovanja i Hrvatske, što odgovara velikoj većini ljudi, ali je zastrašujuća za one koji trenutno imaju moć. Sve to, nažalost, često nije shvaćeno od političara koji se vode svojim sitnim interesima. Takvo ponašanje traje desetljećima u Hrvatskoj bez obzira na društveno uređenje i vrijeme. Traje od 1960-ih godina do danas. Od Saveza komunista do trenutnog ministarstva. Neki će reći, nisu to iste stvari, mudriji vide da nema mnogo razlike – zaključuje Boris Jokić.
Kakve su šanse za cjelovitu reformu od 2018.? Nikola Pastuović je skeptičan.
– Ako je na vlasti konzervativna stranka, koja je najjača, oporba znamo kakva je, onda je protuprirodno podržati koncept koji smjera na modernizaciju obrazovanja, odnosno modernizaciju zemlje. To je naprosto inkopatibilno. Obrazovanje se ne može mijenjati ako u društvo ne postoji kritična masa koja želi promjene. Hrvatska se danas u svakom pogledu retradicionalizirala, ministrica može uvesti tehničke promjene, poboljšati efikasnost sustava, no ne može ga dovoljno modernizirati da bi bio konkurentan u odnosu na druge države. Znate, ako imate tako snažan otpor u dijelu akademske zajednice, i to u HAZU, koji nam preporučuje njemački i austrijski model, tada učenike usmjeravate u gimnazije ili strukovne škole gdje se pogubi masa talentirane djece. Zato treba težiti što duljem zajedničkom općeobrazovnom obrazovanju, a tek onda ih usmjeravati, kao što to rade sve maloljudne zemlje, skandinavske na primjer – preporučuje Pastuović.
Više sadržaja pronađite u tiskanim izdanjima Globusa!
