Prvo pitanje: pobijedi li u nedjelju na izborima za hrvatskog predsjednika Zoran Milanović, hoće li stari predsjednik u novom mandatu nastaviti sa starim modelom "tvrde kohabitacije"?
Drugo pitanje: dogodi li se u nedjelju čudo, a u politici je uvijek sve moguće, pogotovo kad je drugi izborni krug u pitanju, pa u predsjedničke dvore na Pantovčaku na pet godina useli nestranački, ali ipak HDZ-ov kandidat Dragan Primorac, hoće li ta kohabitacija biti bezbolnija i jednostavnija za premijera Andreja Plenkovića?
HDZ je već nakon Primorčeva poraza u prvom izbornom krugu pokazao da bi ga se rado odrekao, kao što bi, uostalom, i sve veći dio HDZ-a na čelu stranke želio vidjeti nekoga drugoga, a ne Plenkovića.
Zoranu Milanoviću, osvoji li ga, to će biti zadnji predsjednički mandat, tu nema prostora za relaksirano čitanje Ustava. Za njega, to znači da mora biti pobjednik. Iako, unatoč tome što (ako sad pobijedi) nakon 2030. više ne može biti predsjednik, on 2028. može (opet) ući u utrku kao SDP-ov kandidat, ako na vrijeme odstupi s predsjedniče funkcije, pa i postati premijer za sljedeće četiri godine, a možda i više, ako ga nacija izabere.
Izgleda li to kao ozbiljna politika u vremenu kad svijet prolazi kroz najžešći val turbulencija nakon 1945.? Baš i ne.
Stvari se, doduše, i dalje mogu prikazati dobrima. Unatoč dubokom jazu između Banskih dvora i Pantovčaka, unatoč višegodišnjem zastoju u odabiru i rasporedu diplomatskog kadra, pa slijedom toga i paralizi gospodarske diplomacije, važnog alata svake države koja nastoji pomoći svojim kompanijama na međunarodnom, konkurentnom tržištu, hrvatski BDP kontinuirano raste po stopama koje su među najvišima u EU. Bez obzira na politički kaos unutar države, Hrvatska je u razdoblju od posljednjih 12 godina postala članicom Europske unije, usvojila zajedničku europsku valutu i priključila se Schengenu (koji, iako djelomično suspendiran zbog neželjenog vala migranata, ipak funkcionira). Kreditni rejting državnih obveznica u roku kraćem od desetljeća podigao se s razine "financijskog smeća", na "A-" razinu, što je korak kojim je Hrvatske prestigla ne samo Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku, nego i (doduše krizom teško pogođenu) Italiju i izjednačila se s Poljskom, Ciprom, Španjolskom i Portugalom. Velika je vjerojatnost da će sljedeće godine postati i članicom Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), selektivnog kluba visoko razvijenih država...
Sve je to točno, ali kad se podigne magla nastala (djelomice opravdanom) euforijom prvih hrvatskih uspjeha nakon izrazito duge stagnacije, ostaje pitanje - koliko nam je moglo biti bolje da smo u međuvremenu izgradili uređenu državu, s funkcionalnim, duhu vremena prilagođenim institucijama, s profesionalnom upravom koja je na usluzi građanima, s jasnim, čvrstim i nepotkupljivim pravosuđem i s državnim vrhom koji je dovoljno sazrio da zna nadigrati osobne razmirice.
Češka, Estonija, Litva i Slovenija u tom slučaju vjerojatno rejtingom ne bi bile ispred Hrvatske, a Hrvatska bi, možda, rejtingom, ali i kupovnom moći građana (gdje smo danas na cca 80 posto EU prosjeka) već dosegla prosječni rejting Unije (AA). Od 27 članica EU danas samo njih pet ima rejting ispod A razine - Italija, Bugarska, Mađarska, Rumunjska i Grčka. Osim Italije, zemlje u kojoj nikad nije dobro, a ipak većina toga funkcionira, riječ je o zemljama s kojima se ne želimo uspoređivati.
Ovlasti predsjednika Republike u Hrvatskoj su prilično ograničene, međutim i dalje je važno da premijer i predsjednik politički dišu usklađeno. Škrta prezentacija razumijevanja predsjedničke funkcije kakvu su ponudili kandidati u prvom krugu kampanje ukazala je na maglu u razumijevanju podjele vlasti u državi. Dvojac koji se izborio za finale dovoljno je iskusan da ne treba sricati iz političke početnice, ali ne dovoljno da bismo bili sigurni da pred Hrvatskom stoje barem četiri godine zdrave, pozitivne, kreativne kohabitacije u državnom vrhu.
Zoran Milanović dosad je bio i premijer i predsjednik, zato je na internetskoj stranici svoje kampanje umjesto programa ponudio koktel misli i okvirnih smjernica koje je lako razumjeti, lako ih je usvojiti, ali ne sugeriraju značajnu promjenu.
Prvi citat: "Novac iz fondova Europske unije je po svemu i hrvatski novac, a ne neka milost koja nam se velikodušno ukazuje. Hrvatska je za ulazak u EU dosta toga dala i puno se toga odrekla, pa joj fondovi pripadaju po pravdi i prirodi stvari. Ti fondovi moraju služiti isključivo za poboljšanje života hrvatskih ljudi i konkurentnosti hrvatske ekonomije. Pri tome moramo biti svjesni, i to već sad, kako novac iz EU nećemo moći uzimati zauvijek. Svaki neiskorišteni euro propust je za koji treba odgovarati pred građanima, a za svaki nezakonito iskorišteni euro treba odgovarati pred zakonom".
Jasno, razumljivo i odavno poznato. Ništa od toga ne najavljuje sljedeće korake predsjednika.
Drugi, možda važniji citat: "Ustav Republike Hrvatske jasno propisuje ovlasti Predsjednika Republike, kao i nužnost suradnje Predsjednika Republike i Vlade RH na području obrane, nacionalne sigurnosti i vanjske politike. Odluke koje se tiču obrane, nacionalne sigurnosti i vanjske politike Republike Hrvatske nužno se moraju sukreirati i usuglašavati, ne mogu se donositi mimo Predsjednika Republike. Tražio sam suradnju i koordinaciju s Vladom gdje god je to Ustavom propisano. Tražit ću to i ubuduće, uključujući sastanke Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost!".
Iako ne piše, tu je zacrtana geneza problema koji je doveo do paralize državnog vrha. Jasno je da prvi ministar obrane u vladi Andreja Plenkovića nije bio dorastao funkciji (nije bio dorastao državnoj službi uopće). To, međutim, ne znači da se politika unutar državnog vrha može voditi po načelu "tko je prvi započeo", niti da je "uvrijeđenoj strani" dopušteno blokirati redovne procese. U visokoj politici osobna uvreda ne postoji, a pragma je važnija od svake osobne razmirice.
I citat za kraj: "Sve institucije države moraju biti u službi hrvatskih ljudi, a ne u službi jedne stranke ili pojedinca. Suprotstavit ću se i spriječit ću svaki pokušaj zloupotrebe ili stranačkog ovladavanja institucijama koje, po hrvatskom Ustavu, moraju biti neovisne. Moja je čvrsta namjera braniti hrvatsku demokraciju, hrvatske državne interese i interese hrvatskih ljudi. U svojem odlučivanju i postupanju kao predsjednik Republike uvijek sam se vodio Ustavom i tražio od svih drugih institucija vlasti da čine isto. Ovlasti koje mi daje Ustav koristio sam i koristit ću isključivo za brigu o redovitom i usklađenom djelovanju državne vlasti te za obranu neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske".
Sve zajedno previše općenito i nimalo predsjednički oporbeno. Ipak tu je (u drugom citatu) i ključ za moguću zreliju kohabitaciju u drugom mandatu: "Tražio sam suradnju i koordinaciju s Vladom gdje god je to Ustavom propisano. Tražit ću to i ubuduće".
Pitanje - hoće li premijer prihvatiti pruženu ruku predsjednika?
Milanović se u borbi za svoj drugi mandat predstavlja kao predsjednik kontinuiteta. Problem je što će javnost teško prepoznati što bi se to trebalo nastaviti. Ako je riječ o permanentnom sukobu na državnom vrhu, u globalno nesigurnom razdoblju koje je pred nama to je najmanje poželjna vrsta politike.
S druge strane, "program" Dragana Primorca, svojedobno ministra znanosti, obrazovanja i sporta u dvije vlade premijera Ive Sanadera (dakle čovjeka koji nije bez iskustva u politici), vidljivo je sastavljen na brzinu, kao da je i sam Primorac bio iznenađen što mu je netko ponudio funkciju. Teško je, naime, usklik "Vrijeme je za predsjednika kojemu je Hrvatska na prvom mjestu!" smatrati programskom odrednicom, kao i parolu "Ne tražim moć, tražim odgovornost da služim ljudima!". Pitanje je kome se tim usklicima Primorac obraća. Razočaranim zagovornicima Zorana Milanovića? Tradicionalnim biračima HDZ-a koji upravo u osvajanju i zadržavanju moći vide ostvarenje svojih ambicija? Hoće li oni vjerovati nestranačkom kandidatu?
Kad Primorac ističe kako "Hrvatska treba čovjeka koji je pošten i koji iza sebe ima rezultate", a onda i kako "Hrvatska treba svijetlu budućnost i mjesto na Zapadu, a ne na Istoku", on se poziva na svoje iskustvo uspješnog poduzetnika u Hrvatskoj i "međunarodno uspješnog znanstvenika", što je teže provjerljivo. Činjenica da je šutio kad ga se pitalo o odnosima s Benjaminom Netanyahuom, militantnim premijerom Izraela, baca veliku sjenu na njegove navodne međunarodne uspjehe, kao i serija kronoloških nepodudarnosti u životnom kurikulu.
Primorac je jasan kad ističe kako "zakon mora biti isti za sve - bez obzira na funkciju, političku pripadnost ili prezime". Kao i kad naglašava kako se "korupcija, krađa i zloupotreba povjerenja građana neće tolerirati". I jedno i drugo, međutim, osim što je prvo istina, izlazi iz okvira djelatnosti predsjednika države.
Rečenica za razmišljanje: "Budućnost zdravstva je sinergija javnog i privatnog". Primorac je suosnivač i suvlasnik jedne od najvećih i najuspješnijih privatnih klinika u Hrvatskoj koja surađuje s državom. Čak i ako čovjek nije nesklon javno-privatnom partnerstvu, teško je izbjeći primisao o sukobu interesa.
Toliko o dvojici kandidata i njihovim "programima". Sljedeća nedjelja donijet će rješenje, teško da će nas osloboditi muka koje donosi nezrela politika.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....