DOBOSI GLOBUS

TODORIĆ TRAŽI POSLJEDNJU ŠANSU ZA SPAS Otkrivamo njegovo najjače oružje. Tko se boji palog tajkuna?

 
 CROPIX

Najvažniji je ipak bio sam početak. Priopćenje koje je značilo preokret stiglo je kasno popodne sedmog travnja: “Cijenjene kolege, zaposlenici Agrokor koncerna, poslovni suradnici, partneri, uvažena javnosti, želim vas obavijestiti kako je Uprava Agrokora, sa mnom na čelu, pokrenula proces aktivacije Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Navedenu odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva. Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.” Srdačan pozdrav, Ivica Todorić.

Todorić kaže da je sagradio najznačajniju tvrtku u povijesti Republike Hrvatske i u pravu je. Agrokorov značaj međutim drukčiji je nego što ga on vidi. U mnogočemu veći, ali i daleko opasniji. Blog, koji je Todorić počeo pisati nekoliko dana prije najavljene objave revizorskog izvješća što ga je od međunarodne revizorske kuće PwC (PricewaterhouseCoopers) naručila današnja uprava njegove kompanije, otkriva koliko su duboke razlike u njegovu shvaćanju biznisa, ekonomije, ali i uloge države i njezinih institucija, od uobičajenog.

Suradnici na blogu

Todorić je, bez dvojbe, uvjeren da je to što on piše istina. Ne treba sumnjati da oni koji mu pomažu u pisanju bloga, a sigurno ga ne piše sam, u toj iskrenosti pretjeruju, on sam sigurno je odobrio svaku rečenicu. Suradnici su zasad nepoznati, ali po rukopisu se čini da je riječ o uvježbanom timu autora kojemu ne manjka iskustva u obavještajnom radu i u manipuliranju mišljenjem nacije.

“Vjerujem kako se očekuje da ću rasvijetliti sve događaje, a upravo mi je i cilj da u narednim danima i tjednima baš niti jedno pitanje ne ostane neodgovoreno”, piše na početku prvog Todorićeva bloga gdje objašnjava da je do tog trenutka šutio “da ne učini štetu Agrokoru, zaposlenicima, investitorima niti drugim dionicima”.

“Na početku 2017. godine, kad smo Agrokor vodili moj management i ja”, piše Todorić, “kompanija je imala čvrst plan za napredak i uspješan rast te isplatu vjerovnika u skladu sa zakonskim obvezama. To je bila politika Agrokora i svih desetljeća postojanja i uspješnog poslovanja.”

Upravo ta rečenica izazvala je prvu burnu reakciju domaćih vjerovnika na Todorića kao blogera. Nije točno da je Agrokor imao čvrst plan za budućnost, nije točno da je znao kako će isplatiti vjerovnike, nije točno da se rast kompanije temeljio na urednom servisiranju dugova, napisali su u zajedničkoj poruci Vladi i javnosti.

Todorić se međutim pokazao nepokolebljivim: “Ciljano širenje dezinformacija i negativnih glasina kroz izjave najviših dužnosnika zakonodavne i izvršne vlasti tijekom prvih mjeseci 2017. godine destabiliziralo je Agrokor. Lažima i manipulacijama Vlada u zabludu dovodi i cjelokupnu javnost”, napisao je.

U politici doista nikada ništa ne treba otpisati kao nemoguće, ali koliko je vjerojatno da bi ruski veleposlanik Anvar Azimov pokrenuo puč protiv Agrokora u korist Vlade Andreja Plenkovića koji se do tada višekratno zamjerio službenoj ruskoj politici svojim intervencijama u korist Ukrajine?

Todorić je, piše u njegovu blogu, uvjeren da je “cilj takvog djelovanja najviših dužnosnika Vlade i Sabora, kroz izravni politički intervencionizam, bio donošenje neustavnog zakona lex Agrokor i nacionalizacija privatne imovine”.

“Ja i Uprava Agrokora potpisali smo aktivaciju zakona (lex Agrokor) pod ucjenom, prisilom, prijetnjama, manipulacijama zakonskim odredbama i neviđenim medijskim linčem”, piše Todorić i zaključuje da “ovakav slučaj otimanja privatnog vlasništva nije zabilježen u suvremenoj Europi”.

Ok, Todorić sada već zna da ostaje bez kompanije i to, što nije teško shvatljivo, teško podnosi. Njegov blog međutim kreće od pogrešne pretpostavke. Agrokor nije nacionaliziran, Zakon o postupku izvanredne uprave ne predviđa oduzimanje posrnule kompanije vlasniku. No točno je da njezina sudbina ovisi o odluci vjerovnika. Pokaže li se dug većim od vrijednosti vlasništva, nakon nagodbe o namirenju vlasnika Todoriću neće imati što ostati.

Tvrtke s potencijalom

Ipak, u pravu je kada piše: “Gdje su drugi rušili, mi smo gradili mostove – ulagali smo milijarde – kako u Hrvatsku, tako i u susjedne zemlje, opremali ljude najmodernijim znanjima i tehnologijama. Gdje su političari svojim nedjelovanjem i neznanjem raseljavali stanovnike, mi smo stvarali pretpostavke za ostanak i prosperitet uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.”

Todorić je s Agrokorom bez sumnje bio najveći i najaktivniji investitor u državi i njegovo nasljeđe, kada se jednom očisti od dugova, bit će niz tehnološki izvanredno opremljenih kompanija. Čak i ako ne bude nagodbe, ako Agrokor završi u stečaju, ostaje niz tvrtki s potencijalom da se vrlo brzo vrate u sam vrh regionalnog biznisa.

Očito nesvjestan vanjske percepcije svoje kompanije, koja nekoliko posljednjih godina nije blistava, Todorić piše kako početkom 2017. godine niti jedan izvanredni događaj nije bio prisutan u poslovanju Agrokora. “Dapače, stajali smo bolje nego ranije i imali velike perspektive.” Opet su dobavljači reagirali burno: nije istina da je Agrokor početkom godine stajao bolje nego ikada. Todorić međutim zamjera Vladi to što nije, “kao što to čine vlade svih svjetskih država, od SAD-a do Njemačke, podržala svoje ključne industrije i najvećeg poduzetnika”. Dapače, piše, “Vlada je bila ključni sudionik te (rušilačke) kampanje i provoditelj protuustavne i nezakonite nacionalizacije”. Takvu politiku Vlade on izjednačuje s veleizdajom.

Samo dan kasnije napisat će kako nikada nije zatražio od Vlade da mu pomogne, a upravo će Vladinu pomoć kroz lex Agrokor proglasiti veleizdajom. Dokument koji je Jutarnji list dobio iz Vlade pokazao je međutim kako je Todorić tražio pomoć da namakne 2,3 milijarde kuna. Vlada nije imala načina da mu pomogne.

Todorić, nenavikao na odbijenice s političkog vrha, na svojem blogu optužuje Vladu i Jutarnji za falsifikat i piše: “Agrokorove milijarde doista su izgubljene. No ne mojom, niti krivnjom mojih suradnika, nego Vladinim aktivnostima uoči i nakon donošenja lex Agrokora”. Ponavlja tezu o nacionalizaciji svoje kompanije te tvrdi kako su “Vladinom odlukom o nacionalizaciji Agrokora prouzročene dalekosežne gospodarske i financijske štete koje se već mjere u milijardama kuna. Uništava se industrija i njezina tržišna pozicija u Europskoj uniji. Hrvatska i regija pritom gube sinergijske učinke u EU. Takve odluke Vlade Republike Hrvatske zemlju su uvukle u poziciju visokog društvenog i političkog rizika za što neće moći izbjeći odgovornost jer iza svakog protupravnog otimanja, iza svakog kriminala, uvijek stoje pojedinci s konkretnim imenima i prezimenima”.

Vizija samog sebe

Na stranu to što Agrokor nije nacionaliziran, ovdje zapravo najbolje vidimo Todorićevu viziju njega samog, kao jedinog pravog i najvažnijeg lidera Hrvatske.

Ni tu, zapravo, ne griješi previše. Kada ustrajno zahtijeva osnivanje saborskog povjerenstva za Agrokor, on zna kome je i kada na političkom putu pomogao. Kada poziva “sve čelnike parlamentarnih političkih stranaka na hitno djelovanje i konsenzus oko osnivanja istražnog povjerenstva kako bi se utvrdila odgovornost svakog pojedinca i spriječila još dalekosežnija financijska i politička šteta”, on zna da će se malo tko okrenuti protiv njega. Ne zato što nije kriv (iako se on ne osjeća krivcem), nego zbog toga što on o svakome od njih zna sve, a nitko od njih ne zna koliko od toga što zna je spreman upotrijebiti kao oružje.

Todorić je u pravu i kada piše: “Politička, ali i druga odgovornost visokopozicioniranih političara iz samog vrha vlasti u ovom je slučaju neoboriva činjenica”, jer to jest neoboriva činjenica, ali dok on, kada to govori, misli na današnju Vladu jer mu nije pomogla (iako jest pomogla i pomaže Agrokoru), prava odgovornost leži na garniturama prije Plenkovićeve, koje su se kada je riječ o Ivici Todoriću i njegovim biznisima uvijek pravile slijepima.

Zato prije nego što se osnuje povjerenstvo treba pokušati odgovoriti na jedno pitanje – ima li u sabornici dovoljno ljudi koji nikada nisu bili u nekoj vrsti političkog incesta s Todorićem. Da, bilo bi dobro saznati tko je najveći krivac za Agrokorov krah (nije li to Ivica Todorić?), ali nije li Todorić financirao sve bitne stranke u vrijeme kampanja, zapošljavao ljude iz svih stranaka, a optužbe za sve vrste potpora i “potpora” pljušte sa svih strana oduvijek.

Je li doista danas presudno, kao što piše bloger Todorić, tko je Vladi dao podatke o Agrokoru? Važno je jesu li ti podaci kada ih je Vlada dobila bili točni i jesu li opravdali nakon toga pokrenutu akciju. Značajan dio Agrokorovih kompanija je na burzi, postoje revizorska izvješća i, da, moguće je i da je netko iz Agrokora pomogao, no je li to nužno i loše? Za Todorića nedvojbeno jest, za Hrvatsku vjerojatno nije.

Boreći se protiv “urote” koju su navodno protiv njega sklopili Martina Dalić i Ante Ramljak, Todorić ispituje: “Je li točno da su sastancima u Vladi, prije donošenja lex Agrokora, prisustvovale i držale prezentacije privatne tvrtke i osobe s izravnim financijskim interesima za Agrokor, vlasnici i zaposlenici savjetničkih kuća, financijskih savjetnika, odvjetnici i drugi koji danas od Agrokora uzimaju ogroman novac? Tko je bio na tim sastancima? Jesu li vođene bilješke i postoje li zapisnici?”

'Ljudi iz CIAB-a'

Činjenica je da nijedna Vlada na svijetu takav posao ne može odraditi sama. Opasnost od sukoba interesa postoji, to se može i treba utvrditi. To je posao saborskog povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa.

Todoriću smetaju i “ljudi iz CAIB-a”, austrijske, danas već bivše, financijske kuće koja je bila u Hrvatskoj aktivna u prvim danima privatizacije. Sam je međutim u vrh kompanije doveo bivšeg “caibovca” Ivana Crnjca, kojega, čini se, danas smatra mogućim krivcem za curenje podataka.

Todorić izravno optužuje: “U rušenju Agrokora državni dužnosnici i s njima povezane osobe prekršile su nekoliko zakona Republike Hrvatske: Zakon o sprječavanju sukoba interesa, Zakon o javnoj nabavi, Zakon o pravu na pristup informacijama, Zakon o tržištu kapitala…” Ali – jesu li? Gdje je sukob interesa? Zašto javna nabava, kada je Agrokor bio i ostao privatna kompanija? Zakon o pravu na pristup informacijama? Nismo li danas o stanju u Agrokoru informiraniji bolje nego ikada i nije li upravo Todorić bio taj koji je najčvršće skrivao nepovoljne informacije iz kompanije? Ni to nije grijeh, imao je na to pravo, jer Agrokor je privatna kompanija.

“Svjedoci smo kako Vlada RH zadnja dva dana panično pokušava skrenuti raspravu s ozbiljnih tema koje sam pokrenuo, a na koje nemaju odgovore”, piše Todorić. Istovremeno njegov blog čini se paničnim pokušajem traženja izlaza u posljednjim danima prije objave revizije.

metoda izrade bilance Zar bi naime bili presudni odgovori na Todorićeva pitanja: Na temelju koje dokumentacije se krenulo u proces nacionalizacije Agrokora? (proces ne postoji); tko je sve dao dokumentaciju i držao javne i tajne prezentacije o Agrokoru? (je li važno to, ili što je od toga točno?)

Tko je bio uključen u dizajniranje i pisanje lex Agrokora? (je li Zakon dobar ili nije?)

“Koji su to visoki državni dužnosnici koje spominje šef Knightheada, koji su uoči i nakon lexa razgovarali s njim i omogućili im nevjerojatne ekstra profite na štetu Agrokora i svih njegovih dionika, a napose RH?”

Nije li Knighthead Capital Management kupio Agrokorove obveznice jeftino na otvorenom tržištu? S Vladom i s Antom Ramljakom su razgovarali tek kasnije, kada se i od njih, kao velikih vjerovnika kompanije, zatražilo sudjelovanje u posljednjem kreditu koncernu.

Dan uoči najavljene objave revizije, u blogu pod naslovom “Kako se rade bilance?” Todorić objašnjava kako “Uprava svake kompanije ima svoje strategije i u skladu sa zakonom primjenjuje određene računovodstvene politike. Izbor računovodstvenog postupka temelji se na postavljenim poslovnim ciljevima kompanije. Uprava Agrokora na osnovu svojih poslovnih politika sastavlja financijsko izvješće. Revizori daju mišljenje na financijsko izvješće. Mišljenje revizora mora biti stručno, objektivno i neovisno”. Točno je ovo zadnje. Sve računovodstvene politike moraju biti prilagođene međunarodnim računovodstvenim standardima i zakonu.

Todorić piše: “Poslovna strategija i poslovni ciljevi Uprave pod mojim vodstvom bili su razvoj i investicije, a tom smo cilju prilagodili izbore računovodstvene politike. Uprava pod vodstvom povjerenika ima neke druge strategije i ciljeve, pa se očito prilagođavaju i računovodstvene metodologije.” Uprava traži stvaran račun dobiti i gubitka. Tu nema rasprave o metodologiji.

A kad smo kod rating agencija, piše Todorić, evo što je Moody’s napisao 24. veljače: “Agrokor ima dovoljnu likvidnost za pokrivanje obaveza u 2017. i 2018.” Citat međutim nije točan. Moody’s je dao Agrokoru jednu, ne dvije godine. Za 2018. najavio je, iako oprezno, jer tako rade velike bonitetne agencije, da kompaniju očekuju mogući ozbiljni financijski problemi.

U četvrtak bi PwC trebao objaviti reviziju. Tada bi mnoge stvari trebale postati jasnije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:39