Na natječaj za konstrukcijsku obnovu Banskih dvora javile su se četiri tvrtke, a najnižu ponudu dao je nizozemski Datic, iza kojeg stoji kineski kapital. Ponuda Datica je za 30 milijuna kuna niža od najniže hrvatske, dok je najviša hrvatska ponuda vrijedna 300 milijuna kuna.
Za obnovu Banskih dvora potrošit će se tek mali dio namijenjenih sredstava iz Fonda solidarnosti EU u kojem je 5,1 milijarda kuna za obnovu nakon potresa. Rok od 18 mjeseci za korištenje tih sredstava Hrvatska, očito, neće uspjeti iskoristiti.
U Čajanci održanoj u Laubi, kući za ljude i umjetnost, o problemima korištenja sredstava iz Fonda govorili su Renata Šeperić Petak, konzultantica za fondove EU iz agencije Logička matrica, Ana Fresl, konzultantica iz agencije PJR, te Stjepan Lakušić, dekan Građevinskog fakulteta.
Vlašić: Zašto nam ne ide s povlačenjem sredstava za obnovu?
Lakušić: Ide nam, ali presporo. Bio sam sudionik gotovo svih sastanaka i savjeta za obnovu, pratio sam kada su se donosili i Zakon, i prijedlozi, i strategije kako bi to trebalo učiniti. Odmah na početku, taj prvi mjesec, kada je 16. travnja 2020. trebao biti donesen prvi zakon koji je trebao biti vrlo kratak, predlagati skraćeni proces javne nabave i sve ubrzati, onda je na taj prijedlog krenulo drvlje i kamenje s tvrdnjom da sve to nije dobro, da to treba drugačije, uzeti cjelovitije u obzir. Nakon toga je uslijedio veliki sastanak s premijerom koji je rekao: “Razumijem sve te komore, strukture, inženjerske grupacije. Dajte sve te prijedloge pa da ih uvrstimo u zakon.” Naravno, svi su dali svoje prijedloge i onda je u rujnu 2020. godine izašla prva verzija tog zakona koji je bio toliko kompliciran da je trebalo imati upute za korištenje. Krenulo se s time, a uz to je već 30. studenoga bio početak roka korištenja Fonda solidarnosti vezano za obnovu u gradu Zagrebu i tada smo iz naših akademskih krugova poticali da se što prije krene s javnim pozivima u našem sektoru, sektoru obrazovanja. Odgovori su bili: “Ima vremena.” Umjesto 30. studenoga javni pozivi su bili u veljači 2021., gdje smo dijelom kasnili. Prigovarali smo da su komplicirani, pa su se oni mijenjali da bismo 7. srpnja prošle godine konačno imali potpisane ugovore. Ako krenemo, onda imamo javne natječaje za projektiranje koji traju dva mjeseca, pa se projektira tri do četiri mjeseca. Uspjeh je dobiti projektanta u prvom krugu bez žalbi, ali se više vremena potroši na papirologiju i pripremu nego što inženjeri rade na tome.
Vlašić: Dobro, to razumijemo, ali ima li to smisla? Naime, rezultat je da nam za nekoliko mjeseci istječe rok i vratit ćemo gotovo cijeli iznos od 5 milijardi kuna.
Lakušić: E, sad to vraćanje 5 milijardi koje je trenutno vrlo aktualno možemo gledati i na malo drugačiji način. Moje iskustvo koje sam imao s Komisijom na sličnim projektima jest da će oni reći: “Mi ne pomičemo rok, ali ćemo vam još pola godine priznavati račune.” To je onda win-win situacija jer sam ja iz objektivnih razloga morao kasniti s računima, a oni su ih priznavali. Tako i mi imamo objektivne razloge od potresa do potresa, možemo se na taj način izvlačiti jer su inženjeri bili zauzeti i samo da nam priznaju još jedan period nakon lipnja za realiziranje računa. Drugi je način da kada ugovorimo projekte, i ako ne bude žalbe, onda ćemo imati i izvođače. U okviru troškovnika nalazi se stavka: materijal i vrijednost materijala. To je nekih 70 %, a ostalo su radovi. Može se do 17. lipnja povući novac za materijale i opremu koja će se ugrađivati, pa opet imamo nešto što može pomoći da taj gubitak ne bude toliko velik. Naravno, opet to moramo propisati nacionalnim pravilima, ali si možemo pomoći.
Vlašić: Odlično, to će spasiti Plenkovića. Iako, to je manje bitno, važnije je da se nešto napravi. Kakva su iskustva s projektima na razini konzultanata?
Fresl: Jako je puno elemenata zašto to ne ide. Ponudit ću samo jedan od možda dvadeset o kojima bismo mogli razgovarati. Mislim da bi bilo važno sagledati svrhu Fonda solidarnosti i priznati sebi da nije bilo šanse da se jedan dio sredstava povuče. Fond solidarnosti postoji već dvadeset godina, financirao je 80 katastrofa i uvijek su isti rokovi, 18 mjeseci. Uvijek je ideja da se, zapravo, pokuša financirati već plaćena šteta, odnosno plaćeni minuli troškovi hitnih intervencija. Tu su bile razne katastrofe u Europskoj uniji koje je Fond solidarnosti pokrivao, od požara, poplava, katastrofa raznih vrsta koje onda imaju i različite oblike troškova što nastaju za njihovo saniranje. Priroda potresa, odnosno aktivnosti nakon potresa u Zagrebu bile su takve da je bilo jako malo troškova. Bilo je jako puno volontiranja, a jako malo troškova koji su se mogli isplatiti u srpnju. Troškove možemo podijeliti u tri vrste, one koji su do tada već bili plaćeni i oni su optimalni za korištenje Fonda solidarnosti. Da je bilo više projekata, više objekata koji su imali više tih minulih troškova, mogli smo ih u srpnju apsorbirati. Nakon toga ide novo projektiranje. Ono se možda stigne ugovoriti i nacrtati, izvesti do svibnja. Vjerojatno veći dio ne. Nakon toga ide izvođenje radova, za koje zaista nije realno da se stigne do svibnja, u roku od deset mjeseci od dobivanja ugovora, projektirati, izvesti i platiti. Dakle, taj pokušaj financiranja cjelovite obnove, a ne manjih popravaka, jer cjelovita obnova je potrebna mnogim objektima, u suštini se ne stigne. Moje je mišljenje je da su natječaji trebali biti drugačije dizajnirani, puno šire zahvatiti veći broj objekata, platiti ono što se realno stiglo, a ovaj treći dio se u većini objekata ne stigne izvesti, i na taj način potrošiti Fond solidarnosti.
Vlašić: Vi radite na ovim projektima, kakva su vaš iskustva?
Šeperić Petak: Pa, iskustva se mogu podvesti pod ono – FTJP.
Vlašić: ??? Što? (svi se smiju)
Šeperić Petak: To je skraćenica od – fali ti jedan papir. To je odnos provedbenih tijela prema krajnjim korisnicima.
Vlašić: Tko su provedbena tijela?
Šeperić Petak: Ovisno odakle je projekt, razna ministarstva. Apsolutno se slažem s kolegicom Fresl. Mislim da nije bilo realno očekivati da ćemo iskoristiti sredstva iz Fonda. Potrošili smo previše vremena na ono što smo unaprijed znali da neće biti izvedivo. Konstrukcijsku obnovu smo mogli izvesti i s elaboratom postojećeg stanja. Uopće nije bilo potrebe gomilati i zahtijevati izradu silne dokumentacije. Elaborat ima svoj propisani sadržaj. Dekan to zna. Mogli smo pojačati elaborat nekim komponentama, i to bi bilo dovoljno. Sada se financira konstrukcijska obnova, a projektno-tehnička dokumentacija se izrađuje za cjelovitu obnovu. Uvijek se govorilo: “Ako bude novaca za cjelovitu obnovu.” Znači, da smo se samo dogovorili kako to izvesti. Mi smo kao konzultanti ukazivali svim mogućim tijelima, i Ministarstvu graditeljstva i premijeru Plenkoviću da nema potrebe ugovarati toliku količinu dokumentacije za konstrukcijsku obnovu. Mi bismo sada sigurno za pola zgrada imali pedeset posto izvedenih radova da smo krenuli jednostavnijim putem. Znači, nedostatak komunikacije i nejasna vizija, administracija, sve to nas je dovelo na dno dna. Naš krajnji korisnik je potpisao ugovor, pristao na odredbe ugovora. Dao je izjavu pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da će završiti projekt u navedenom roku unutar određenog proračuna. Piše da u roku 30 dana provedbeno tijelo kontrolira trošak i traži nadopunu. Sljedećih 30 dana je za isplatu. Ne znam ni jednog korisnika da je dobio isplatu sredstava unutar ugovorom predviđenog roka. Mi imamo zahtjeve za isplatom sredstava koji su u milijunima, hoćete kuna ili eura, a koji čekaju više od 100 dana. Znate zašto je to tako? Zato što nigdje ne postoji popis dokumentacije koju ti trebaš predati, nego je to stvar nekog tumačenja. U ministarstvima je premalo ljudi s obzirom na obujam posla. Nisu oni krivi, ali njima treba pomoći. Katastrofalni su u upravljanju vremenom. Kolegica Fresl je apsolutno otvorila temu svih tema. U osamnaest mjeseci organizirati sve državne strukture iziskuje znanje u strateškom planiranju, planiranju vremena i upravljanju ljudima. Mi smo do sada, što se tiče zagrebačkog potresa, imali samo jednu isplatu. Možda ćemo sada iz Poziva za tzv. petrinjski potres možda nešto naučiti. To stvara silnu nervozu.
Vlašić: Vaša je briga prilično mala u odnosu na one koji čekaju obnovu da se vrate doma…
Šeperić Petak: Ne, moja je briga ogromna jer moram voditi računa i o nabavi, i o provedbi postupka nabave, i o izvršenju tog ugovora, moram ići na koordinacije s izvođačima radova. Imam ugovor, jer sam se na to obvezala, da ću koliko god mogu štititi krajnjeg korisnika od financijskih korekcija. Nemojte zaboraviti da svaki ugovor ima klauzulu o financijskim korekcijama. Ja, između ostaloga, kao odgovorna osoba za svaki ugovor moram dati zadužnicu za dobro izvršenje posla. I još ugovoriti police osiguranja za nešto na što uopće ne mogu utjecati. Zato i kažem da je sve to – FTJP.
Vlašić: Vi ste, znači, u neprijateljskom okruženju.
Šeperić Petak: Nisam u neprijateljskom okruženju. Meni je samo žao svih koji su u tome.
Lakušić: Možda mogu reći nešto o tome zašto je tako, zašto je ovako sve odabrano. Mi smo, u okviru obrazovanja, kod prijave već prijavljivali dio onoga što ide u hitnu priču i financiralo se iz Fonda solidarnosti, a dio prijavljivali iz onoga što ide u okvir nacionalnog plana otpornosti i oporavka i već je tako u troškovnicima kod prijava bilo predviđeno da zgrade koje se koriste za javne potrebe kao škole i slično mogu u kraćem vremenu imati nešto što očito ne bi mogle ostvariti. Međutim, nije stvar u dokumentaciji, stvar je u procesima kako se moglo doći do nečega. Ne može se reći da nismo mogli skratiti procese. Država je morala riješiti da u tjedan ili dva neke stvari budu gotove. Kao što Crkva može imati proces skraćene nabave, da prebaci to na sve, da ne gubimo vrijeme na nešto na čemu ne trebamo gubiti vrijeme. I nadalje, ovi ZNS-ovi, ne znam tko bi uopće doplatio…
Vlašić: Što je ZNS?
Lakušić: ZNS je Zahtjev za nadoplatu sredstava. Ono što smo mi 2020. uložili u hitne mjere na našoj zgradi, Fakultetu, a to je pet ili šest milijuna, mi još uvijek nismo dobili ni jednu kunu od toga. A novac za to je, kao, spreman. Što se ima provjeravati? Gleda se zašto smo 25. ožujka dogovorili izmjenu stakala s jednim obrtnikom, popravak zida s drugim, dio sanacije dimnjaka i ostalih stvari s trećim. U tom momentu smo htjeli što prije učiniti ono što smo mogli. Zašto takva pitanja treba postavljati u tom dijelu? Pogotovo što, recimo, u okviru znanosti sve te stvari kontrolira SAFU, ne na kraju kao što će biti u kulturi. Nas se i sada kontrolira, a vremenski se samo produžuje. Ovdje moramo svi sebi priznati jednu stvar. Mi ne stvaramo znanstvene projekte, a tako su organizirani natječaji u našem okviru. Ovo su standardni građevinski projekti koji nemaju nedoumica. Zato postoje projektanti, nadzorni inženjer, voditelj projekta i administrativni voditelj projekta koji su odgovorni za cijeli projekt. Ti ljudi sami po sebi potvrđuju da je nešto odgovorno. Mi imamo kontrolora, ali i kontrolora kontrolora koji kontrolira da li je nešto provedeno, da netko nije nešto krivo napravio u tom dijelu.
Vlašić: Kako ministar Horvat to nije uočio? On je inženjer.
Fresl: Stvar je u Zakonu o nabavi, ne u građevini.
Lakušić: Ministarstvo gospodarstva nije dopustilo skraćenje procesa nabave.
Fresl: Što se tiče skraćenja nabave, i to je fijasko. Dugo se vremena govorilo da će se primijeniti europski pragovi za otvorene postupke nabave, što znači za radove do 40 milijuna kuna, a to znači da bi veći dio objekata čiji su radovi vrijednosti ispod toga mogao brzo doći do izvođača. Međutim, mjeseci su prošli i onda su krajem prošle godine donijeli nekakav akt kojim, kao, pojednostavnjuju priču. Ali za 12 posto. Nisu išli do kraja i odobrili jednostavnu nabavu do tih pragova, što je dopušteno po direktivi EU, nego su napravili neki miks između jednostavnih i kompliciranih postupaka, čime zapravo nisu korisnicima uštedjeli nimalo vremena. A vrijeme je bilo jedini neprijatelj. Osim ovih početnih papira gdje se jako dugo razmatralo što je potrebno da bi se nešto dogodilo. Vjerujem da će se ovi ZNS-ovi sada odobravati. Ali stvar zapinje na javnoj nabavi, a ne na računu izvođača.
Šeperić Petak: Ja imam korisnike koji nisu obveznici javne nabave. Znači, nismo imali tih problema, ali se postupak i dalje oteže. Recimo, čekali smo šest mjeseci da se na nekom sastanku ukine odredba da je potrebno imati financijsko-tehničku kontrolu projekta za zgrade javne namjene. To nigdje u službenoj dokumentaciji nije pisalo. Imamo klijente koji su već ranije imali gotovu projektno-tehničku dokumentaciju zato što su prije napravili sve i, kada su se pojavili pozivi, oni su krenuli. Trebalo je šest mjeseci teške borbe, brojnih mailova, objašnjavanja i ukazivanja da to nema smisla, te je ista odredba kasnije ukinuta. A ona je bila uvjet za isplatu. Što to znači u praksi? To znači da je moj klijent investirao svoja sredstva, potrošio milijun, pet ili deset milijuna kuna i onda šest mjeseci čekao povrat -isplatu sredstava zbog dokumenta koji i nije bio potreban. To ima veze radi nacionalne apsorpcije sredstava. Ako naši klijenti nisu dobivali pravovremeni povrat uplaćenih sredstava, i ako nisu imali vlastitih sredstava da nastave, oni nisu mogli nastaviti tim intenzitetom radova. Mi na nekim gradilištima stojimo. Negdje imamo zahtjeve koji su po petnaest, šesnaest, dvadeset milijuna kuna. Ne možete svaki mjesec investirati toliko novca, a na drugoj strani čekati povrat novca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....