INTERVJU ZA GLOBUS

RADIVOJ CVETIĆANIN 'Ni Vučić ni Kolinda Grabar-Kitarović neće unaprijediti hrvatsko-srpske odnose, a Plenkovića odnosi sa Srbijom uopće ne zanimaju'

 
Radivoj Cvetićanin
 Pedja Milosavljevic / CROPIX

Radivoj Cvetićanin, veleposlanik Republike Srbije u Hrvatskoj u doba vladavine Ive Sanadera (2006.-2009.), nedavno je u Srbiji objavio opsežnu knjigu “Konstantinović. Kronika”, posvećenu velikom srpskom književniku, književnom teoretičaru i filozofu Radomiru Konstantinoviću (1928.-2011.). Riječ je o kronici o životu i radu toga pisca i mislioca, koji se, otkako je 1969. objavio svoje životno djelo, “Filozofiju palanke”, smatra, u Srbiji ali i šire, predvodnikom tzv. Druge Srbije.

Kao što znamo, metaforama za tzv. Prvu Srbiju smatraju se Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević.

Radivoj Cvetićanin je, po vokaciji kao i svojoj temeljnoj životnoj profesiji, novinar. U diplomaciju je, svojedobno, i ušao iz novinarskih krugova. Direktor je i kolumnist beogradskoga dnevnog lista liberalnog usmjerenja Danas, čiji je i suvlasnik.

Cvetićanin je, inače, diplomirao književnost; bio je, svojedobno, savjetnik predsjednika SR Srbije Ivana Stambolića i predsjednika Vlade SR Jugoslavije Milana Panića. Nakon svojega veleposlaničkog mandata u Republici Hrvatskoj objavio je dnevničko-memoarsku knjigu “Zagreb indoors - Dnevnik 2005-2009”, koja je i u hrvatskoj javnosti izazvala vrlo velik interes.

Na knjizi o Radomiru Konstantinoviću Cvetićanin je radio gotovo pet godina. Bio je, inače, Konstantinovićev prijatelj, dobro ga je poznavao. Na radu na knjizi mnogo mu je pomogla Konstantinovićeva (druga) supruga, koja mu je dala na uvid kompletnu piščevu korespondenciju.

Cvetićaninova knjiga dobila je, od objavljivanja (lipanj o. g.) do danas, vrlo pohvalne, dapače superlativne recenzije. Miljenko Jergović je u Jutarnjem listu napisao da je to vjerojatno najtemeljitija biografija jednog pisca u srpskoj i inim južnoslavenskim književnostima; Latinka Perović napisala je da je riječ o “izvrsnoj knjizi”, Svetislav Basara da je to prva biografija pisca kakva biografija treba da bude, Bora Ćosić kazao je da je to “izuzetna knjiga naše književnosti usporediva s Lasićevom ‘Kronologijom života i rada Miroslava Krleže’”, Slobodan Šnajder nazvao ju je “veličanstvenom knjigom”, Filip David “čudom od knjige” kakva se kod nas još nije pojavila...

Osim o Konstantinoviću i svojoj knjizi o njemu, Radivoj Cvetićanin mi je u našem podužem razgovoru, koji smo vodili u dva navrata u beogradskom hotelu “Park”, vrlo otvoreno govorio i o suvremenim političkim prilikama u Srbiji (s naglaskom na aktualnom predsjedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću), o trenutačnom stanju odnosa između Srbije i Hrvatske, o pitanjima vezanim za pomirenje između srpskog i hrvatskog naroda itd.

Što je nama odnosno Srbiji Radomir Konstantinović danas?

- Mislim, prije svega, jedan veliki izazov. Njegovo monumentalno književno i filozofsko djelo još je otvoreno za duboka istraživanja. A njegov životni i moralni stav – osobito onaj koji je imao u vrijeme posljednjeg rata – ne ostavlja na miru ni one koji su mu naklonjeni, ni one koji to nisu. Konstantinović je tema, teza, neka vrsta mitske već ličnosti.

Mitske? Koliko sam mogao vidjeti u Srbiji, on čak nije ni dovoljno poznat?

- O, da. Kad mojim vrlo školovanim rođacima, ili gimnazijskim drugovima, poklonim knjigu, oni u većini ne znaju o kome je riječ. Konstantinović nije popularan pisac. Nije bio. Nije ni Ayn Rand, pa ipak je jedna vrsta mita, njezin se “Pobunjeni Atlas” po utjecaju u Americi stavlja odmah iza Biblije. Uzgred, pisci kakvi su Filip David ili Dragan Velikić proglašavali su “našom Biblijom” i Konstantinovićevu “Filozofiju palanke”.

Ako ne znaš Konstantinovića – bilo da si za njega ili protiv njega – osudio si ipak sebe u Srbiji na niži intelektualni rang. Na tragu govora o mitu bio je Miljenko Jergović, na sarajevskoj promociji knjige, kad je spomenuo Konstantinovića kao Kraljevića Marka suvremene srpske kulture. Ne bih rekao da je tu u pitanju ekscentrična metafora.

Za “Filozofiju palanke” govori se da je najslavnija nepročitana srpska knjiga. Da je svi znaju, i nitko je nije pročitao.

- To je jedna, svakako, dosjetka, štoviše floskula. “Filozofija palanke” pojavila se dosad u najmanje osam izdanja, i postala klasična knjiga srpske filozofije i književnosti. Ima jedno superiorno mišljenje, koje kaže da nije stvar s “Filozofijom” to da kod Srba nije shvaćena, nego da nije prihvaćena.

Pišete u knjizi da Konstantinović nije dao prava da se “Filozofija palanke” štampa u Hrvatskoj. Kad je to bilo? Kažete da je to vama pričao. Što vam je točno rekao?

- Bilo je to svakako u vrijeme nastanka neovisne Hrvatske. Držao je da bi knjiga tad postala predmet nacionalističke manipulacije s one strane granice. Neću da govore – kazao mi je – eno ga, stari im je odavno pronašao nacističku prošlost. Srbima, naravno. Ničiji nacionalizam, da znate, on nije podnosio. Naveo sam u knjizi jednu njegovu izjavu: To što nemam milosti za nacionalizam svoje nacije, ne znači da sam blagonaklon prema bilo čijem drugom.

U čemu je aura “Filozofije palanke”? Govori se – vi to ne spominjete u knjizi – da je njemački prijevod “Filozofije” išao Jürgenu Habermasu, i da nije dobro prošao.

- Tu sam priču i ja čuo, ali sam čuo i da nije točna. Ako nije tamo, bilo je znatnog interesiranja za nju u Mađarskoj, u Francuskoj, sad se u Italiji radi jedan doktorat, prevodi se trenutačno u Americi. Barbarogenij, kao jedna od njezinih osnovnih tema, možda je zanimljiv upravo u Americi, s Trumpom. On je notorni primjer barbarogenija.

Inače, ako već govorimo o auri, Latinka Perović okarakterizirala je “Filozofiju palanke” kao “tajnu šifru naše sudbine”. Misli: srpske sudbine.

Dijeli li knjiga Srbiju nadvoje? Na Prvu i Drugu?

- Odgovaram sa: da.

Ima ih koji misle da je to koban učinak jedne knjige.

- Svakako pretjeruju, ona nije lirska pjesmica, ali pretjeruju. Za dvije godine, 2019., bit će pedeset godina otkako se pojavila (prvo izdanje knjige izišlo je 1969. - op. a.). Dosad je imala više života, izbijala je kao rijeka ponornica u različitim povijesnim kontekstima. U nedavnim ratovima pokazala je iznova svoju aktualnost.

Važno je, međutim, znati da se ona ne odnosi samo na patrijarhalnu srpsku civilizaciju. Konstantinović je jednom rekao da se, zapravo, prvi put suočio s palanačkim duhom kad su mu socijalistički dogmatici počeli zabranjivati da piše slobodno.

Maloprije ste rekli da su nastale dvije Srbije – predvodi li onda jednu Dobrica Ćosić, a drugu Radomir Konstantinović?

- Ako dopustite, možda je simbolizira bolja riječ od predvodi.

U redu. Kad se to događa? U vašoj knjizi u vezi s time navodite Konstantinovićeve dnevničke bilješke, iz 1964. Je li to vrijeme raskola?

- To je vrijeme u kojem se on priprema, brzo će doći.

Konstantinović bilježi da je Dobrica Ćosić “opasan” čovjek. Žao mi je što u knjizi ne idete dalje od toga, ali kako da to protumačimo?

- Molio sam, preko prijatelja, Ćosićevu kćer Anu da pogleda ima li u Ćosićevim bilješkama nešto iz tih konkretnih dana. Javljeno mi je da nema, iako ja i dalje vjerujem da ima. No, Konstantinović u dnevnik bilježi da na večeri kod njega (tu je još i Oskar Davičo) Ćosić govori o svojim kolebanjima u vezi s Partijom i komunizmom. Konstantinović to doživljava kao amoralnost prve vrste.

Zašto?

- Zato što je javno Ćosić s Titom i uz Tita, a u salonima se prenemaže.

Tu se, u vezi s Ćosićem i Davičom, govori i o tzv. društvenom stanu koji Konstantinović treba dobiti, a koji mu njih dvojica - Ćosić i Davičo - trebaju osigurati. Ćosić je tada u vili na Dedinju...

- To je doista bizarna i malo bitna stvar. Glavne su, međutim, ogromne pohvale koje Ćosić u toj prilici daje Konstantinovićevu pisanju, kaže mu da je to što je on uradio - “podvig”. Ali, sve će se to u dolazećim godinama zaboraviti. U memoarskim tekstovima i objavljenim dnevnicima kod Ćosića Konstantinovića nema. Ni slova.

Jesu li se Konstantinović i Ćosić prezirali? Mrzili?

- Ne bih rekao da je bilo mržnje, možda prezira. Kad je 1971. Ćosić smjenjivan s mjesta predsjednika Srpske književne zadruge – Zadruga je smatrana centralom srpskog nacionalizma – Konstantinović je iz Komiteta pozvan da uđe u Zadrugu. Ne, rekao je, to se tako ne radi. Ali, nije bilo ni pomirenja. Ćosića je ipak smatrao glavnim protivnikom. Tako uostalom bilježi i književnik Pavle Ugrinov.

Meni je Konstantinović Ćosića opisao u jednoj slici: malo Srbijanče, koje negdje u rodnom selu čuči kraj bureta rakije na kojem neki lokalni političar drži predizborni govor. Sam mu je Ćosić dao taj svoj opis. “Gedža” - to je za njega bio i ostao Dobrica Ćosić.

Ali, nije došlo do razlaza samo s Ćosićem. Tu su i slikar Mića Popović i književni urednik Žika Stojković, vođe budućeg nacionalističkog i disidentskog kruga u SR Srbiji (tzv. siminovci), s kojima je Konstantinović bio u čvrstom i bliskom prijateljstvu...

Beograd, 131017.
Radivoj Cveticanin, bivsi dugogodisnji veleposlanik Srbije u Hrvatskoj.
Foto: Pedja Milosavljevic / CROPIX
Radivoj Cveticanin / CROPIX
Radivoj Cvetićanin, bivši dugogodišnji veleposlanik Srbije u Hrvatskoj

- Vjerujem da je uzrok razlaza “Filozofija palanke”. Konstantinović 1965. piše da mu je Mića Popović dao, u Rovinju, gdje su u “beogradskoj koloniji” živjeli desetljećima, da čita njegov scenarij za film “Roj”. Narodnjačenje - zapisao je Konstantinović.

Popović je u to tada i s time ulazio, Konstantinović je tome svijetu počeo okretati leđa. A bilo ih je spajalo moderno shvaćanje umjetnosti, enformel osobito.

Što je bio smisao Druge Srbije? Otkud to ime?

- Mislim da je ime došlo iz analogije s Das andere Deutschland, od tog antihitlerovskog pokreta. Druga Srbija je išla protiv Miloševića, i ta jasna aluzija na Hitlera, razjarivala je i njega, Miloševića, i njegove pristalice. Smisao Drugoj Srbiji definirao je njezin vođa, Konstantinović. “Druga Srbija je ona Srbija koja se ne miri sa zločinom”, kazao je lapidarno, i za sva vremena.

Hrvatskih priča u knjizi ima puno. Edo Murtić je Konstantinovićev prijatelj, Igor Mandić ga kritizira, Petar Šegedin iznevjerava, tu su zatim Miroslav Krleža, Predrag Matvejević, Slobodan Šnajder... Latinka Perović govori u vašoj knjizi da Konstantinović ipak nije bio raspoložen da razgovara o hrvatskim temama...

- Krleža Matvejeviću ukazuje na “Filozofiju palanke” kao na važnu knjigu. Mandić, kao i Dubravko Jelčić, oštro su kritizirali Konstantinovića, da je tobože prisvajao Tina Ujevića za srpsku književnost. Bilo je to u predvečerje Hrvatskog proljeća.

Šegedin je, čini mi se, najbolnija tema. Skoro da je Konstantinović Šegedina prozvao u vrijeme Maspoka, da se oglasi, očekujuću da bi taj nekadašnji krležijanac mogao napisati hrvatsku “Filozofiju palanke”. Ispalo je suprotno. A Latinka Perović pričala mi je da su razgovor o Hrvatskoj najčešće zaobilazili jer su se plašili da bi Konstantinović bio suviše kritičan, a ona suviše popustljiva, pa su radije izbjegavali tu temu.

Na izborima 2000. Konstantinović je dao glas Koštunici, iako je mislio da je demokratski nacionalist. Plakao je kad je krenuo kući s birališta. Tko vam je rekao da je plakao?

- Rekla mi je njegova supruga.

Plakao je - a ipak je glasao!

- Birao je manje zlo. Trebalo je otjerati Miloševića, to je bio najpreči cilj.

Što bi Konstantinović, da je živ, rekao o Aleksandru Vučiću? Bi li u ovoj i ovakvoj današnjoj Srbiji možda i Vučića smatrao najmanje lošom opcijom, nacionalistom okrenutim Europi?

- Možemo praviti pretpostavke, ali ne znam bi li to bilo ozbiljno.

Je li Vučić ikada dao do znanja da je pročitao Konstantinovićevu “Filozofiju palanke”? Što on o njoj misli?

- Ne znam što misli o “Filozofiji palanke”, ali ju je dva-tri puta stavio u nekakav svoj kontekst modernizacije Srbije. I Konstantinovića je spominjao među piscima iz srpskog Panteona, ali malo-malo Vučić nekoga citira, pa je i moj junak bio došao na red.

Vučić time hoće opsjeniti prostotu. Čitava je njegova biografija, međutim, takva da se ne može dovesti u vezu s Konstantinovićem, i njegovim mišljenjem. To bi bilo svojevrsno nasilje.

Ali zar Konstantinovića nisu privlačili proturječne ličnosti? Ezra Pound bio je musolinijevac, pa ipak je Konstantinović u “Dekartovoj smrti” priželjkivao da mu baš on, taj isti Pound, dadne predsmrtnu žlicu juhe (on kaže: “argo-supe”).

- Kod Pounda njega su privlačile Poundova briljantna poezija i književna misao, a ne fašističko opredjeljenje.

Konstantinović, navodno, nije volio ni Đinđića. Zašto?

- Bio je pod utjecajem prijatelja koji su mu donosili vijesti o tome da je Đinđić na vezi sa sivom društvenom zonom. To nije podnosio. Bio je ljut i zato što je Đinđić uveo vjeronauk u škole. Govorio je: Crkva ima dovoljan prostor u društvu da djeluje, ne mora svoj loš utjecaj prenositi i preko škola. Nakon atentata njegov se odnos prema Đinđiću, razumije se, promijenio, iako ne toliko da bi mu postao neka velika politička simpatija. Đinđić je – kad već pitate za Vučića – držao “Filozofiju palanke” na svojoj polici, na vidnome mjestu!

Konstantinović je bio deklarirani ateist?

- Vjernik nije bio, ali je napisao više knjiga s biblijskom inspiracijom. Njegov roman “Izlazak”, za koji je dobio NIN-ovu nagradu kad je imao 33 godine, bavi se Judom, koji kod njega nije izdao Krista. Tu je i “Ahasver”, neke radiodrame itd.

U jednom poslijeratnom razgovoru s Edom Murtićem, Konstantinović – prema vašoj knjizi – kaže da će se kulturni prostor Jugoslavije obnoviti “brže nego što se očekuje”. Mogu li današnji predsjednici Republike Srbije i Republike Hrvatske Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović biti državnici koji će stvoriti temelje za nove, produktivne odnose između Srbije i Hrvatske?

- Nemam visoko mišljenje o njihovim namjerama. Njihove su politike neiskrene, a takvim politikama naši se odnosi neće moći bitno unaprijediti. Evo vam, naprimjer, Vučića: on, kad bi htio, mogao bi ušutkati svoga ministra obrane Aleksandra Vulina, koji je svakako jedan remetilački faktor u odnosima o kojima govorimo.

Problem je, po mome mišljenju, u tome što Vulin govori ono što Vučić misli. Ako bi ušutkivao Vulina, ušutkivao bi sebe.

Koji dokaz imate za to?

- Pa čujte, Vučić je danas jači nego što je bio Milošević u svoje vrijeme; sve te ministre, pa i Vulina, on je izmislio i postavio, oni su njegove lutke na koncu. To kako Vulin istupa i govori ne uklapa se nikako u slatkorječive Vučićeve fraze, i u tome je proturječnost njegove političke pozicije.

Ne otkrivam ja ovim ništa što valjda već nije poznato. Vučić nije ono što jest, i jest ono što nije. S takvom svojom političkom suštinom, uvijek dvosmislenom, on je od aktualne Srbije napravio jedan čudan politički provizorij. Sve može biti, i ništa ne mora značiti.

Koliko se njih dvoje, Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović, mogu i, s obzirom na političke prilike u svojim državama, smiju emancipirati od tereta traumatične prošlosti – Drugoga svjetskog rata i rata 90-ih - koja toliko opterećuje odnose između dvije susjedne zemlje i dva naroda?

- Koliko vidim, predsjednica Grabar-Kitarović želi biti “narodna predsjednica”, i u takvoj situaciji govoriti o emancipaciji - iluzorno je.

Vučić pak želi biti “historijski predsjednik”, i koliko je on to, mjerit će se u Srbiji prema onome što bude poduzimao prema Kosovu i Hrvatskoj. To ga čini opreznim i plašljivim - te htio bi nešto te ne bi - njegovo mesijanstvo sve više od njega pravi političku kukavicu.

Premda, ne smijemo gubiti iz vida: naša je prošlost teška kao olovo. Treba mnogo mudrosti da se ta prošlost nekako stavi pod kontrolu.

Prokomentirajmo, ukratko, tri najnovija incidenta: prvo, nedavno je u Beogradu svečano dignut spomenik majoru JNA Milanu Tepiću, koji je 1991. učinio ratni zločin u Bjelovaru; drugo, srpski predsjednik Vučić kritizirao je novi hrvatski Zakon o braniteljima, smatra da se u tom Zakonu cijeli srpski narod optužuje za agresiju na Hrvatsku; i treće, srpski ministar Vulin izjavio je za kratkotrajnog boravka u Hrvatskoj da je na njezinu tlu 90-ih bio građanski rat.

Sva tri “incidenta” zbila su se uoči najavljenog posjeta srpskog predsjednika Vučića Hrvatskoj, koji je naposljetku odgođen za “mirnija vremena”. Hoće li ikada doći ta mirnija vremena ili su hrvatsko-srpski odnosi osuđeni na trajni konflikt?

- Krenimo od kraja: osuđeni su na “trajni konflikt”, kako kažete, ako se stvarima prilazi zadrto i iracionalno. Evo vam slučaj Tepić: zbilja ne znam kome je sad u Srbiji palo na pamet da mu se podiže spomenik - kome bi ako ne Vučiću? - ali ne razumijem sasvim ni hrvatsku reakciju. Ona je bila pretjerana i reducirana. Obje stvari zatvaraju perspektivu pomirenja.

Čekajte, zašto reducirana?

- Zato što nije pošla od onog što je prethodilo Tepićevu činu niti je uzela u obzir ono što je slijedilo. Nikamo nećemo stići ako stvari budemo gledali crno-bijelo, i pristrano. Ja, recimo, mislim da su i Tepić i branitelji prije svega žrtve nacionalizama i manipulacije, i u tom pogledu njihovi su izgubljeni životi jednako za tugu i žaljenje.

Što je, po vašem mišljenju, potrebno da bi pomirenje počelo? Bi li se Srbi u Hrvatskoj trebali ispričati Hrvatima zbog ratnih razaranja i pokušaja odcjepljenja hrvatskog teritorija? Bi li, s druge strane, Hrvati trebali iskazati žaljenje zbog masovnog odlaska (protjerivanja) Srba iz Hrvatske nakon Oluje?

- Da bi pomirenje počelo, potrebne su ne samo takve geste kao što su isprike nego i stalni mali koraci. Potreban je strpljiv, dugoročan rad. Nisu ovo fraze. Pokazalo se da nismo sposobni za njemačko-francuski korak, ali to nam ne smije biti kočnica, nego opomena. Ivo Sanader bio je posljednja prilika za to.

Hrvatska je u doba Vlade Zorana Milanovića imala izrazito loše odnose sa Srbijom, prepune incidenata i povišene retorike. Predviđalo se da će Plenkovićeva Vlada te odnose donekle izgladiti. Neki su smatrali da dvije desnocentrističke garniture na vlasti, Plenkovićeva u Hrvatskoj i Vučićeva u Srbiji, mogu lakše naći zajednički jezik, to više što su i HDZ i Srpska napredna stranka članice Europske pučke stranke. No, kako vidimo, pomaka nema. Tko ima veću krivnju za ne-napredak u tom pitanju - Vučić ili Plenković?

- Stomak mi kaže: Plenković.

Zašto Plenković?

- Zato što nije iskoristio Vučićevu spremnost na akciju, makar ta spremnost bila i lažna. Ako ništa, istjerao bi ga na čistac. Dojam je također da njega Srbija ne interesira pretjerano.

Kako gledate na Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću što ga je osnovao Plenković, koje bi, između ostaloga, trebalo odlučiti i o upotrebi slogana “Za Dom spremni”? Može li to Povjerenstvo, sastavljeno od stručnjaka - povjesničara i pravnika - a ne od stranačkih političara, donijeti konačni sud o upotrebi simbola iz totalitarnih sustava?

- Iskustvo odavde, iz Srbije, nije pretjerano ohrabrujuće: Koštunica je svojevremeno bio osnovao jednu komisiju da ispita Miloševićevo doba, pa je sve to propalo u jednoj općoj entropiji. Ali ima i boljih iskustava. Njemačka je ove godine, kad obilježava pet stoljeća protestantizma, preko jedne komisije izradila dokument o odnosu Luthera prema Židovima, i taj se dokument, koliko se zna, vrlo respektira.

Kako gledate na premještanje spomen-ploče poginulim pripadnicima HOS-a, na kojoj je pozdrav “Za Dom spremni”, iz Jasenovca u Novsku?

- Bilo je to komično. Evo vam opet Njemačke, upitajmo se kako bi se to tamo radilo. Mislim da nikome takvo što ne bi ni palo na pamet. Ni postavljanje ploče ni takvo njeno groteskno premještanje.

Može li Vučić uvesti Srbiju u Europsku uniju? Njemu je to životna misija, neka vrsta političkog imperativa koji je sam sebi odredio, a i Europskoj uniji sigurno bi više odgovarala Srbija pod briselskom kapom nego Srbija u putinovskoj euroazijskoj zajednici…

- Problem je što Europska unija više nije neki spektakularan cilj, što je postala prilično trivijalna stvar. Eurofilima, među kojima sam, dakako, i ja, posebno se odbojnom čini sadašnje briselsko toleriranje Vučićeve autokratske vladavine. I otkako je Vučić postao zagovornik EU, ona u Srbiji gubi popularnost. Ne znam što će na kraju biti. Vučić nema siguran politički pravac, i on kao što može završiti u Bruxellesu uvijek može završiti i u Moskvi. Šanse su fifti-fifti.

Bi li Srbija, po vašem mišljenju, trebala ući u NATO?

- Da, bez sumnje. Kad me prijatelji koji se u ovome ne slažu sa mnom pitaju zašto - odgovaram: zato što se jedino s NATO-om može osigurati mir u regiji.

Je li Vučić taj koji će to učiniti?

- Insajderi kažu da se u tome pogledu divi Đukanoviću, ali da nema Đukanovićevu petlju. On bi to, dakle, mogao da nije politička kukavica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 05:37