Hrvatska vojska je 1995., nakon veličanstvene Oluje, bila u svakom smislu impresivna vojna sila. Pripadalo joj je 12,7% BDP-a, a u službi je imala preko 200.000 vojnika, čija su udarna snaga bila sedam profesionalnih gardijskih brigada. One su, zajedno sa Specijalnom policijom MUP-a i 1. Hrvatskim gardijskim zdrugom, iznijele najteže zadaće i bile zaslužne što je najveća pobjeda u hrvatskoj povijesti bila tako munjevita. Tehnike nije nedostajalo s više od 300 tenkova T-55 i M-84, znatnim količinama topničkih i raketnih sustava, borbenim vozilima preotetim od JNA ili vlastite proizvodnje poput LOV-a, sve to potpomognuto domaćom proizvodnjom širokog spektra topničkog i raketnog streljiva, aktivnim programima modernizacije tenkova M-84 koji su rezultirali s najnaprednijom varijantom A4, pa i iznjedrili M-95 Degman.
Zrakoplovstvo je bilo opremljeno s dvije eskadrile MiG-ova 21, tada još razmjerno adekvatnih, no njihova prava snaga bila je u inovativnim taktikama upotrebe s iznimno malih visina. Tome svjedoči jedan MiG koji se u bazu iz zadaće u Oluji vratio ošišavši krošnje drveća, što je teško oštetilo napadni rub krila, no to je bilo popravljeno u rekordnom roku. Sanjalo se već tada o zamjeni postojećih aviona s F-16, što će se napokon ostvariti 2020. Preciznost kojim su izvršavani udari MiG-ovima, i to nevođenim sredstvima, urodila je srpskim mitom da ih je u Oluji napao NATO. Štoviše, uhvaćena je panična radioporuka jednog srpskog zapovjednika koji se tužio da ga „bombarduje NATO“. U ratu nabavljeni MiG-ovi začudo su stigli u besprijekornom stanju. S obzirom na lakoću s kojom ih se tad slagalo po isporuci u usporedbi s mukom nakon remonta u Rumunjskoj i posljednjeg u Ukrajini, izvjesno je da su MiG-ovi isporučeni izravno iz ruskih remontnih zavoda, što ne bi moglo proći bez odobrenja tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, kao i većina oružja nabavljenog za obranu.
Za blisku zračnu potporu koristila se eskadrila jurišnih helikoptera Mi-24D/V, od kojih su neki bili i prilagođeni nošenju lakih torpeda Mk 44 radi protupodmorničke borbe. U Oluji je izgubljen samo jedan od ovih helikoptera, a posada je preživjela. Transportna helikopterska komponenta, sastavljena od desetak helikoptera Mi-8T i MTV-1, ipak je bila znatno manja nego danas, te je većinski također nabavljena s istoka zbog embarga. Mornarica je gradila raketnu topovnjaču Dmitar Zvonimir, drugu klase Kralj, a razmatrala se i treća. Podmornička je tradicija bila živa u diverzantskoj podmornici P-01 Velebit, a postojale su i veće ambicije te se polagano radilo na projektu džepne napadne podmornice.
Od goleme je važnosti bio dobro razvijen vojno-obavještajni sustav, od klasičnog obavještajnog rada preko elektroničkog izviđanja do upotrebe bespilotnih letjelica. Osim presudne uloge u pripremi planiranja Oluje bespilotne letjelice M-99 Bojnik, razvijene i proizvedene u Hrvatskoj, korištene su i za psihološke operacije pa su tako iz jedne ispušteni propagandni letci na smotru srpskih snaga.
No, najvažniji je bio ljudski faktor. Hrvatski vojnici, u najvećoj mjeri vođeni ljubavlju prema svojoj domovini, u četiri su se godine rata prekalili u iskusne ratnike. Iskustva su se ugrađivala u obuku mladih naraštaja, od temeljne preko izuzetno zahtjevne dočasničke pa do obuke specijalnih postrojbi. Za odlično uvježbane, visoko motivirane i u borbi prekaljene hrvatske vojnike operacija Oluja nije ni mogla završiti drugačije nego spektakularnom pobjedom.
U cjelini, HV je 1995. bio najmoćnija vojna sila u ovom dijelu Europe. Premda je Vojska Jugoslavije bila nominalno veća, ona je bila izmučena godinama sankcija, bez identiteta i jasne niti vodilje, s najvećim postotkom opreme u neispravnom stanju i demoraliziranim vojnicima koji su ili preživjeli pakao Vukovara, koji im je priredilo svega 1800 branitelja, ili su ih obučavali oni koji za ništa osim poraza i pirovih pobjeda nisu ni znali.
Te je 1995. Hrvatskoj vojsci samo nebo bilo granica, a da se baš namjerila, i o tome se moglo diskutirati. Bili su to dani ponosa i slave. No samo petnaestak godina kasnije, pobjednička Hrvatska vojska bila je na koljenima. U tom periodu ono što nikad nije uspjelo jugovojsci niti srpskim snagama uspjeli su izvesti hrvatski političari: “povaditi zube” HV-u. Desetkovana nesmiljenim rezovima, smanjivana, demoralizirana i izopćavana iz hrvatskog društva, šikanirana od državnog vodstva. Odustalo se od polovice lovačkih aviona, rashodovalo ubojite Mi-24, pogasilo legendarne ratne gardijske brigade, diglo ruke od nadzora podmorja povlačenjem iz službe jedine podmornice, odustalo od nadogradnje tenkova M-84, a sve pod izlikom male, profesionalne vojske koja će se uklopiti u NATO.
Kako se to uopće moglo dogoditi? Počelo je nedugo nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u Parizu krajem 1995. Službenim, pobjedničkim završetkom Domovinskog rata HV se, razumljivo, počeo pripremati za preustroj u mirnodopsko stanje. Pričuvne postrojbe počele su s postupkom demobilizacije, a došlo je do promjena u vrhu vojske te su stariji časnici umirovljivani. To je naravno bilo logično, i premda je održavana pripravnost zbog mogućeg raspada mirne reintegracije Istočne Slavonije, HV se počeo smanjivati. Ipak, nije iskorištena prilika da se preispita pitanje selekcije kadrova koje je zbog ratnih potreba bilo zanemarivano.
Manju brojnost je trebao kompenzirati tehnološki razvoj, a jaka vojna industrija pripremila je domaći tenk M-95 Degman, iz kojeg je razvijen i projekt modernizacije na isti standard tenkova M-84. Oni su pak modernizirani na standard M-84A4, a proizvedeno je i nekoliko desetaka novih. Krajem devedesetih započela je i ozbiljnija suradnja s Izraelom, pa je tako Hrvatska testirala jurišnu pušku TAR-21, a 24 MiG-a 21 HRZ-a trebalo je modernizirati na izraelski standard 21-2000, koji bi mu pružio mogućnosti 4. generacije borbenih aviona.
No smrću predsjednika Franje Tuđmana sve se mijenja. Nova je vlast 2000. zatekla HV koji je imao proračun od 4,7 milijardi kuna, dakle samo malo manji nego li je ovogodišnji, ali mu je udio bio 3,13% tadašnjeg BDP-a. Suradnja s Izraelom se raskida, od modernizacije MiG-ova se odustaje i umjesto nje se odabire samo remont u Rumunjskoj. Borbeni helikopteri Mi-24 znatno manje lete, da bi nekoliko godina kasnije Eskadrila borbenih helikoptera bila ugašena a oni bačeni na ledinu. Otprilike u isto vrijeme odustaje se i od projekta Degman. Ruke se dižu od podmorničarstva kad su podmornici Velebit 2005. istekli resursi akumulatora.
Godine 2003. se velikom reformom ukidaju tri gardijske brigade, a godinu ranije cijele Oružane snage imale su oko 33.000 pripadnika, od čega su čak 5000 činili službenici i namještenici. Iste godine se obavlja i remont 12 MiG-ova u Rumunjskoj. Riječ je bilo o starijim primjercima, dok su oni noviji trebali biti remontirani u drugom krugu, od kojega se na kraju odustalo.
Zbog razmahane negativne selekcije i politizacije sustava sposobnosti sve više trpe, a fokus se prebacuje na mirovne misije u inozemstvu. Za njih se izdvaja najbolja oprema i obuka, dok se snage namijenjene obrani zemlje uglavnom zaboravljaju. Jedna od rijetkih dobrih stvari u 2000-ima bila je nabava 128 borbenih vozila Patria AMV 2007., koja je uz sebe povukla i nabavu dvije finske raketne topovnjače klase Helsinki. No već godinu kasnije dolazi novo smanjenje snaga pa se preostale četiri brigade združuju u današnje dvije, Gardijsku mehaniziranu, tada motoriziranu, i Gardijsku oklopno-mehaniziranu, a u isto se vrijeme ukida i obvezno služenje vojnog roka.
Krajem 2000-ih uvodi se digitalna maskirna šara na odorama, a radi prilagođavanja standardima NATO-a počinje uvođenje nove jurišne puške VHS kalibra 5,56mm NATO. Nakon katastrofalnog požara na Velikom Kornatu 2007. u kojem je poginulo 12 vatrogasaca, te općenito teškoj protupožarnoj sezoni, iste se godine ojačavaju zrakoplovne protupožarne snage nabavom 2 Canadaira i 3 Air Tractora, a na ime duga od Rusije se uzima 10 novih višenamjenskih helikoptera Mi-171Sh.
Vojska se sve intenzivnije koristi u borbi protiv prirodnih katastrofa. U NATO ulazimo 2009. kao mala, profesionalna vojska orijentirana gotovo isključivo na mirovne misije i potporu civilnim institucijama. Unatoč tom postignuću, u narednim godinama sustav je u posvemašnjoj depresiji, a stanje dodatno pogoršava rezanje prava i dodataka na plaću koja su provedena u idućim godinama, poput terenskih dodataka i dodataka za stražu, pa i dijelova prehrane. Ranije neisplaćivanje istih dovelo je do tisuća sudskih sporova u kojima su vojnici tužili MORH, što je dodatno povećalo financijski pritisak na vojsku koja je iz godine u godinu primala sve manje novca od države.
Stvari se polako počinju mijenjati 2014. kada na summitu NATO-a u Walesu dolazi do prekretnice. Zbog sve složenije sigurnosne situacije dogovara se rast vojnih proračuna članica na ciljanih 2%. Trebao je pritisak saveznika da Hrvatska napokon počinje ozbiljnije sagledavati sposobnosti svoje vojske i da krene u nabavu ozbiljnije tehnike. U iduće 2 godine stiže 16 izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D(r) Kiowa Warrior te 16 samovoznih haubica PzH 2000, od čega je 12 operativno, a za koje se razvio i posebni sustav upravljanja vatrom, zatim 212 vozila MRAP, većinom M-ATV, a ozbiljno se razmatrao i raketni sustav M270.
Ali prava renesansa HV-a dolazi s ministrom Damirom Krstičevićem na čelo MORH-a, te se 2017. napokon zaustavlja pad vojnog proračuna. Ovogodišnji je iznosio 4,8 milijardi kuna i imao udio od 1,25% BDP-a, a za iduću godinu narast će na 1,28%. Ušli smo u strateško partnerstvo s Izraelom, od kojega se nabavljaju izvanredni borbeni avioni F-16 Barak, borbena vozila Patria AMV naoružavaju se 30mm DUOS-ima, nabavljene su nove bespilotne letjelice Orbiter, a krajem ljeta u službu bi trebao biti primljen prvi obalni ophodni brod. Modernizira se i osobna oprema vojnika, mahom iz domaće proizvodnje, od odora i zaštitne opreme preko sustava veze poput TAKRAD-a pa do pušaka VHS-2. U zadaće NATO-a više ne šaljemo samo pješaštvo, već mehanizirane satnije Patria AMV-a i bitnice SVLR-a.
Najvažnije promjene primjećuju se u ljudima. Među vojnicima, dočasnicima i časnicima osjeća se optimizam, više se vjeruje u sebe i svoje sposobnosti, raste glad za odličnošću. Krstičevićeva politika promicanja zdravog natjecanja polako donosi rezultate, sposobnost i entuzijazam napokon su postali prednost, a ne problem kao što je to bilo više od desetljeća. Vojska se prožima vrijednostima Domovinskog rata. Vojnicima su vraćena materijalna prava, prehrana i dodaci koji su u ranijim godinama oduzeti, uvjeti života i rada se popravljaju, razvija se sustav vojnog školovanja novim studijskim programima za kopnenu vojsku i mornaricu.
Jedan od ključnih faktora u pobjedi u ratu, središte za obuku u Šepurinama, uskrsnut će iduće godine. Lokacija novog Središta za borbenog vođu “Marko Babić” neće biti u Šepurinama, jer je to vojska izgubila, pa se razmatra Udbina ili Slunj. Postrojbe Hrvatske vojske su ponovno u Vukovaru i Sinju, a uskoro i u Varaždinu. Dogovorena je nabava prijeko potrebna četiri motora za raketne topovnjače mornarice, a u Pločama se priprema infrastruktura za smještaj satnije Mornaričkog desantnog pješaštva. Uskoro će biti nabavljena dva Black Hawka za specijalce, a krajem godine završava se remont Mi-171Sh. Vraćaju se tradicije, od dodjele beretki gardistima do smjene straže na Markovu trgu.
Posla je dakako ostalo mnogo, ali naša je vojska već danas tehnološki najnaprednija, najbolje opremljena i uvježbana sila u našem susjedstvu. Po sposobnostima joj nitko ne može parirati, a nastavkom ulaganja i razvoja te daljnjom modernizacijom i jačanjem sposobnosti pobjednička Hrvatska vojska jamči da se niti jedan rat više nikada neće voditi na hrvatskom tlu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....