LUKAV I HLADNOKRVAN

Nema ni dana radnog staža, formalno je zaposlen u Slovačkoj kao komercijalist s plaćom od tisuću eura, a na računu ima 40 milijuna kuna

 
 Ranko Šuvar / HANZA MEDIA, iStock, DELO

O njemu su napisane tisuće stranica u sudskim spisima, zbog njega su policije osnivale posebne istražne timove, njime se bave ili su se bavili sudovi u Njemačkoj, Italiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Privodila ga je GSG 9, njemačka specijalna jedinica koja se proslavila svladavanjem otmičara Lufthansina zrakoplova u somalskom glavnom gradu Mogadi­shuu 17. listopada 1977. i koja slovi za jednu od najboljih specijalnih policijskih jedinica na svijetu, i time spriječila njegov bijeg u Južnu Ameriku. Sada je u pritvoru ljub­ljanskog Temeljnog sodišča na Povšetovi 5 i čeka da ga, po europskom uhidbenom nalogu, izruče Hrvatskoj, ogorčen što ga uspoređuju sa zloglasnim narkobosom Pablom Escobarom jer je Escobar bio ubojica. Ali, ipak je on diler od formata, neki kažu, inteligentni poliglot; i ne mogu shvatiti zašto se, nakon deset odležanih godina zatvora i činjenice da ga je na slobodi čekalo gotovo pet milijuna eura, dostatno za lagodan život, opet upustio u organiziranje narkolanca. Sve je to 46-godišnji Stjepan Prnjat, čovjek koji će obilježiti karijeru Sajonare Čuline, zamjenice ravnatelja USKOK-a.

Prnjat, poznat i po nadimcima Stipo i Posti, koji će svoj 47. rođendan, u travnju, sasvim izvjesno dočekati u zatvoru, samo je pitanje da li u Ljubljani ili u Zagrebu, nakon 11 godina opet se našao u središtu narkoskandala, kao glavni protagonist akcije “Nana”, koju je MUP okarakterizirao kao dosad najsloženiju akciju protiv narkomafije od osamostaljenja hrvatske države, donosi GLobus u najnovijem brojju.

U intermecu između hrvatskih i talijanskih kaznionica pojavio se kao sporedni lik u dokumentarcu “Na svu sreću je ponedjeljak” (Meno male è lunedì), snimljenog u režiji i prema scenariju Filippa Vendemiattija, a prati rad u metaloprerađivačkoj radionici u bolonjskom zatvoru Dozza, koji je bio prikazan i na berlinskom festivalu.

O Stjepanu Prnjatu izvan njegova kriminalnog dosjea ni Vendemiatti ne zna puno.

“Imao je sekundarnu ulogu u filmu, uvijek je bio vrlo rezerviran i nije volio govoriti. Snimali smo njegovo puštanje iz zatvora, i to je posljednja scena u filmu. Njegovi prijatelji rekli su mi da ima sina kojeg nije vidio sedam godina. On nikad nije sa mnom izravno razgovarao”, prisjetio se Vendemiatti Prnjata kad smo ga upitali o Prnjatu.

O tome je li se ikad poslije susreo s njim odgovorio nam je: “Otada nisam bio u kontaktu s njim. Neki zatvorenici s posebnim su dopuštenjem film gledali na Rimskom međunarodnom filmskom festivalu, drugi kad smo upriličili projekciju u zatvoru Dozza u Bologni, a neki još jednom kad su napustili zatvor, u kinima.” To što je Prnjat opet završio u istražnom zatvoru zbog krijumčarenja droge, Vendemiatti ovako komentira: “Žao mi je, ali stopa recidivizma je velika ako po izlasku iz zatvora nemate nekakav posao.”

Stjepan Prnjat slovi kao inteligentan i oprezan, neki kažu i opak. Prilikom obračuna s redarima jednog lokala u Frankfurtu 1995. godine ranjen je u glavu, a na njegovoj strani bio je Albanac Kemal Rastoder Moke, također pripadnik nove generacije “frankfurtskog podzemlja” koja je, za razliku od svojih prethodnika, bila poznata po tome što se nije libila potezanja vatrenog umjesto hladnog oružja i nametanja nadmoći snagom mišića. Već tada njemačka policija istraživala je Prnjata zbog krijumčarenja kokaina, ali mu ništa od toga nije uspjela i dokazati. Koristio se i lažnim imenima poput Sedin Sjefoski te im izmicao. Oženio se Njemicom Susanne koja je radila u Lufthansi, a vlasništvo nad pivovarom služilo mu je kao pokriće za ilegalne poslove. No, nisu nezamijećeno prošla njegova putovanja u Kolumbiju.

Frankfurt je inače oduvijek slovio kao “centrala” kriminalaca s područja bivše države; tamo se na kriminalnoj ljestvici uspinjao i Prnjat kao predstavnik mlade generacije koja je odmijenila onu s kraja osamdesetih, a koja je skončala u tom i idućem, zadnjem desetljeću 20. stoljeća u međusobnim obračunima, po ratištima, odnosno u likvidacijama po opskurnim hrvatskim narodnjačkim klubovima ili na beogradskim splavima... U spektakularnim egzekucijama i europskim kazamatima skončali su Ljubomir Magaš zvani Ljuba Zemunac, Rade Ćaldović Ćenta, Goran Vuković Majmun, Đorđe Božović Giška, Zlatko Bagarić, Željko Ražnatović Arkan. Oni koji su preživjeli uključili su se u nove kriminalne klanove, ali izbačeni iz orbite poslova u koje je ulazio Stjepan Prnjat.

Prnjat sredinom 2000-ih iza sebe već ima šestogodišnje iskustvo u biznisu s kokainom. Iako krijumčarenjem droge zgrće milijune i ulaže u nekretnine na atraktivnim lokacijama poput Opatije, izbjegava bilo kakve situacije u kojima bi mogao doći u vidljivi sukob sa zakonom. Prva velika akcija u kojoj je Prnjat označen kao glavni organizator dopreme kokaina iz Južne Amerike na europsko tlo započela je u proljeće 2005. Na austrijsko-talijanskom graničnom prijelazu Brennero, u nadležnosti tužiteljstva u Trentu, zaustavljena je manja količina kokaina namijenjena talijanskom tržištu. Istražitelji dolaze do podataka da je akcija koordinirana iz Njemačke i Nizozemske. U kolovozu 2006. u Haagu je održan prvi u nizu od četiriju operativnih policijskih sastanaka na kojem je naznačeno da je Prnjat “mozak operacije” (ostali su održani u Münchenu, Rimu i Zagrebu). Istražitelji slažu mozaik. Droga stiže morskim putem iz Venezuele u Nizozemsku te iz Kolumbije u Španjolsku pa kopnenim putem do Njemačke, Italije i Hrvatske.

U to je vrijeme Prnjatov prvi suradnik Albanac Kemal Rastoder Moke, zatim Arben Dalti, koji je izbjegao uhićenje, te Hamdo Sasić, uhićen u Njemačkoj. Jedan član te grupe, Đakovčanin Mirko Mikešić zvan Žuti, “pada” s 20 kilograma kokaina kod Milana te Bardhok Lazri. Prvi put se tada spominje i ime Puljanina Milana Štifanića, koji će završiti u riječkom zatvoru i koji će se kroz iduće desetljeće uvijek pojavljivati uz Prnjata. Prije više od desetljeća Štifanić će biti samo karika u lancu, a nekoliko godina kasnije svjedoci će o njemu govoriti kao o dileru koji je bio “al pari” Prnjatu. U međuvremenu “glavni pulski kamatar”, kako su o Štifaniću pisali mediji, preživio je atentat, za koji je optužio bivšu suprugu, kao i zatvore, te sada slovi kao poslovni partner jedne svjetski poznate revizorske kuće.

Tada su, 2007. godine, talijanski istražitelji u završnoj akciji zaplijenili 76 kilograma kokaina, 26 kilograma heroina, podnijeli 41 prijavu te zaplijenili 8,1 milijun eura. Na konferenciji za medije u Trentu 2. studenoga 2007. pojavio se i Piero Grasso, glavni antimafijaški tužitelj koji je naglasio kako i to govori o značaju akcije “Accord 2005” i potvrdio izvrsnu suradnju policija šest država, uključujući Hrvatsku, koje su pune dvije godine istraživale Prnjatovu krijumčarsku skupinu.

“Kriminalci su došli do razine da su bez posrednika uspostavljali izravne kontakte u zemljama gdje se proizvodi kokain”, istaknuo je tada Grasso.

Pokazalo se da su ovaj put istražitelji imali čvrste dokaze. Prnjatu su i prije padale pošiljke s drogom, ali on je to primao “sportski”, kao dio poslovnog rizika, i nastavljao krijumčariti. Međutim, pokazalo se da je upravo zapljena na Brenneru otvorila ključan putokaz istražiteljima.

Te, 2007., godine Prnjat je desetak dana bio na jahti “Azimut” vrijednoj 455.870 eura, za čiji je vez i najam platio 238.000 eura u Opatiji, i nekoliko puta je isplovio s veza marine u Ičićima. Večeri je uglavnom provodio u Hemingwayu i po lokalnim kockarnicama. Uvijek je bio dotjeran, dolazio bi crnim Maseratijem ili Porscheom.

Policajci koji su ga istraživali o njemu su doznavali da je uglađen gost i kavalir u opatijskim noćnim klubovima, galantan i vrlo samozatajan. Predstavljao se kao poslovnjak u nekretninskom biznisu, a pokriće je imao i u tvrtkama registriranima, među ostalim, i u Slovačkoj. Kažu kako se hvalio poznanstvima s nekim hrvatskim generalima.

Prnjatovu skupinu povezivalo se tada i sa spektakularnom akcijom oslobađanja crnogorskog narkobosa Draška Vukovića iz danskog zatvora u Fredriksrundu 7. travnja 2007. Grupa kriminalaca upala je u zatvor, onesposobila stražara i izvukla Vukovića, a ostat će upamćeno da su potjeru blokirali tako da su policijsko parkiralište zasuli čavlima. U toj akciji ranjeno je 11 danskih policajaca. Vuković je kasnije uhićen s dvojicom Srba, a svi su imali hrvatske putovnice. Kažu kako je Prnjata uvažavao i srbijanski narkobos Andrija Drašković, koji se također jedno vrijeme bio skrasio u Opatiji.

Pravosudni epilog akcije “Accord” bio je 10 godina i osam mjeseci zatvora i novčana kazna od 40.000 eura, koju će Prnjatu izreći sud u Trentu 17. srpnja 2009. i koju će odslužiti u kaznionici Dozza. U teretani Dozze tri bolonjske tvrtke otvorile su metalsku radionicu i u njoj je deset njihovih umirovljenika podučavalo 13 zatvorenika proizvodnji komponenti visokotehnološkog stroja za pakiranje. U radionici je radio i Prnjat. Za to vrijeme dobro će naučiti talijanski. Zadnje dvije godine zatvora provest će na uvjetnoj slobodi radeći u skloništu za beskućnike u Ravenni, kojima je po izdržanoj kazni i financijski pomagao, i gdje je bio prijavio i prebivalište. Iz zatvora naposljetku izlazi 18. prosinca 2015.

I dok on izdržava kaznu zatvora u Italiji, u Hrvatskoj se vodi postupak za pranje novca stečenog preprodajom droge. Blokirano mu je nešto više od 4,7 milijuna eura, nekretnine, jahta, auti. USKOK tvrdi da je kao šef narkokartela od 2000. do 2007. godine zaradio 14 milijuna eura, blokirao mu je 7,3 milijuna eura, 3,6 milijuna kuna i 14.500 dolara. Blokiran mu je novac od prodaje vile s 13 apartmana u Opatiji, koju je prodao slovenskoj tvrtki i koja će se pamtiti po tome što je imala sedam golemih plazmi.

Kad se nakon izlaska iz zatvora u Italiji vraća u Hrvatsku, USKOK ustraje na tome da ga se i dalje drži u zatvoru jer postoji opasnost da bi mogao pobjeći, s obzirom na to da mu supruga i sin žive u Njemačkoj, a da su mu sestre i majka, koje također sumnjiče da su sudjelovale u pranju novca stečenog trgovinom kokainom te su na tjeralicama, pobjegle u Bosnu i Hercegovinu.

Suđenje će trajati godinama i seliti se od Rijeke do Zagreba. Za tužiteljicu Sajonaru Čulinu na raspravi 2. travnja 2012. uslijedio je šok. Nakon što su u ranijoj fazi postupka otpale optužbe za krijumčarenje droge, sutkinja Ika Šarić oslobađa Prnjata za pranje novca jer optužba nije uspjela dokazati vezu njegove imovine s novcem. Tužiteljica Čulina oštro reagira i tvrdi da je presuda suprotna zakonu i Ustavu, ističe da su Prnjat i njegova najbliža obitelj ljudi koji nemaju ni dana radnog staža, nikakva dohotka, nisu platili ni kune ili eura poreza, nemaju nikakav dokaz da su milijunsku imovinu stekli naslijeđem ili na bilo koji drugi legalan način, i da je oslobađajuća odluka suda pogrešna.

Vrhovni sud usvaja žalbu tužiteljstva i suđenje kreće ispočetka, ovoga puta na zagrebačkom Županijskom sudu.

U međuvremenu Prnjat će se razvesti od supruge Susanne, promijeniti adresu i stanovati u Vinogradskoj u Zagrebu kao podstanar, a službeno će prebivalište prijaviti u Nitri u Slovačkoj, na adresi Čitorinska 1482/10, i u Njemačkoj, na adresi Zeil 5, 65719 Hofheim am Taunus. Službeno, za život će zarađivati 1000 eura kao komercijalist zaposlen u tvrtki VOMI spol. s. r. o. sa sjedištem na Hloveckoj cesti u mjestu Zbehy odnosno njihovu radnom pogonu Batovka u Hofra, u ulici Hlavna 18/2 u Partizánske ve Vel’ke Bielce. U službenim podacima još će ostati upisano da je suvlasnik stana u Njemačkoj. Podaci su to iz Prnjatova novog dosjea, koji je protiv njega otvorila riječka tužiteljica Sajonara Čulina, prema kojem je on na čelu deveteročlane skupine krijumčara kokaina.

Ovoga puta opet su Prnjata istraživali policajci više država, o čemu je MUP izvijestio na izvanrednoj konferenciji za novinare održanoj 10. ožujka. Dan prije u Hrvatskoj i Sloveniji počela su spektakularna uhićenja. Prnjatu su lisice na ruke stavljene u ljubljanskom hotelu “Grand”, gdje je održavao sastanke sa svojim suradnicima. Bio je to dio akcije “Nana”, koja je vođena iz zapovjednog središta u sjedištu Ravnateljstva policije na Kustošiji i u koje je bio uključen i novoformirani regionalni ured DEA-e smješten u veleposlanstvu SAD-a u Zagrebu.

“Impresioniran sam načinom na koji je hrvatska policija vodila ovu istragu. Sretni smo i ponosni. Ovo je nastavak dobre suradnje s hrvatskom policijom, a kada svi radimo zajedno, rezultat je odličan”, rekao je specijalni agent DEA-e Matthew E. Fihlman, čovjek koji je prošao posao od policajca s ceste do istražitelja narkobosova, o akciji koju je provela hrvatska policija.

Kao i 11 godina prije na Brenneru, i u ovom slučaju za Stjepana Prnjata naizgled uhodani posao s kokainom krenuo je po zlu – ovaj put nakon što je 20. siječnja na brodu u Panami u kontejneru nađen kokain i pušten u nadziranoj pošiljci da nastavi put do odredišta. S Malte je 4. veljače krenuo za Hrvatsku da bi 3. ožujka skriven među otpadom stigao u riječku luku. Ali, još od 2017. godine “roba” koja je stizala za Prnjata u carini je bila profilirana kao visokorizična.

I dok su njegovi kuriri odrađivali posao, on bi mirno, nakon ispijene kave u “Timeu” u Amruševoj ulici u Zagrebu, dolazio na ročišta suđenja zbog pranja novca. Nakon što mu je USKOK zadao još jedan udarac, Stjepan Prnjat ovih dana izborio je Pirovu pobjedu u ratu s tužiteljima. Zbog toga što u deset godina Hrvatska nije dovršila postupak za pranje novca, Slovenija mu je deblokirala 4,7 milijuna “zamrznutih” eura. Međutim, bude li optužen i osuđen, umjesto u bezbrižnoj svakodnevici, starost bi mogao dočekati iza rešetaka. Neovisno o tome kakav će biti ishod postupka, nakon sporedne uloge u talijanskom dokumentarcu možda postane i inspiracija za glavni lik filma o zlosretnom “kralju kokaina”. A tek kad bi progovorio o svojim klijentima?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 06:48