Zoranu Milanoviću nipošto nije lako. Premda je na debelom odmoru, evo već skoro pola godine, od one noći kad je neslavno izgubio izbore, pa najavio da se više neće kandidirati za šefa SDP-a. Nije mu lako kao nikome tko traži posao. Pogotovo jer je svoju ljestvicu vrlo visoko podigao. Najavio je da odlazi iz politike u privatan biznis jer je vrijeme da zaradi, kako je rekao, neke ozbiljne pare. Primanja premijera, debelo pofutrana pripadajućim privilegijama što ih je uredno konzumirao, ili trenutno saborskog zastupnika, očito ne smatra ozbiljnim.
Njegovi su se poslovni planovi, međutim, pokazali nerealnima. Od potražnje za Milanovićevim savjetničkim kapacitetima na inozemnom planu ne da se živjeti. Ideja da će zemljama po jugoistoku Europe, Albaniji, Kosovu i Crnoj Gori, prodavati konzultantske usluge u njihovom procesu eurointegracija, po svemu sudeći, propala je. Što se moglo i očekivati. Ni u briselskim strukturama ni u međunarodnoj zajednici ni u ciljanim državama bivši hrvatski premijer nije izgradio neke značajnije socijalne kontakte. Njegove fotografije s Agimom Çekuom, bivšim kosovskim premijerom, ulovljene u nekom prištinskom kafiću, gdje se vjerojatno nudio, djelovale su prilično jadno i porazno.
Kako stvari sada stoje, Milanovićeva jedina izgledna poslovna perspektiva vezana je uz generala Ivana Čermaka u čijem se društvu u posljednje vrijeme intenzivnije viđa, po ručkovima ili novogodišnjim slavljima po Esplanadi, što je za bivšeg šefa SDP-a prilično neobičan izbor. U Čermakovoj je firmi završio i njegov ministar obrane Ante Kotromanović, koji je u ovom slučaju vjerojatno bio poveznica. Svaki posao treba cijeniti, ali to svakako nije kontekst u kojem bi se Milanović mogao osjećati dobro i kakav je, crtajući svoju poslovnu budućnost, valjda zamišljao.
Zato ražalovani šef SDP-a stalno odgađa svoj odlazak iz Sabora. Prvo je tvrdio da će otići čim stranka izabere novo rukovodstvo, pa se to nije dogodilo. Onda je rečeno da rastanak slijedi u prosincu. Pa je pomaknut za siječanj. Sada je rok veljača. Nasljednik Davor Bernardić javno je potvrdio da mu je Milanović najavio povlačenje tijekom veljače te on, kako je rekao, očekuje da će to i ispuniti. Izjava je vjerojatno pokušaj da se prethodnika ovoga puta veže za riječ koju je dao, ali nikako da je ispuni. Nije isključeno da navodno odlazećeg Milanovića već lovi nostalgija za vremenom od kojeg se navodno oprostio. Vremena u kojem je bio gospodar Iblera, a kasnije i gospodar Banskih dvora. “Da, mislim da je Zoran shvatio da život izvan politike nije njegov zamišljeni san snova. Njegovi su se poslovni planovi izjalovili. Za njegovim se uslugama nitko ne jagmi. Objektivno, on zapravo nema ništa u rukama. Nema kamo. Zato kao kobac kruži oko stranke i čeka svoj trenutak”, kaže jedan od njegovih nekad bliskih prijatelja.
Zato će vrata za mogući povratak u Sabor ostaviti otvorenima. Čak i ako se zaista bude držao dogovora s Bernardićem i uskoro napusti funkciju zastupnika, svoj će mandat zamrznuti, a ne zatvoriti. Tako da ga u svakom trenutku može reaktivirati. Njegovo hvalisanje kako eto, neće koristiti mogućnost modela 3+3, koja stoji na raspolaganju bivšim dužnosnicima i sabornicima, ne otkriva prave razloge tog navodnog odreknuća. Neće ga koristiti zato jer ne želi definitivno otići, želi sačuvati mogućnost povratka. Sve ako napokon i ode, Zoran Milanović - sada je to već prilično jasno - ne kani politici reći konačno “zbogom”, nego tek “doviđenja”.
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....