Suha statistika ostavlja malo manevarskog prostora za utjehu: prema Indeksu percepcije korupcije (CPI), koji objavljuje Transparency International, Hrvatska je za 2023. osvojila 50 od 100 bodova. Indeks korupcije u Hrvatskoj je u prosjeku od 1999. do 2023. godine iznosio 42,72 boda, s tim da je najveću vrijednost od 51,00 bodova dosegao 2015. godine, a rekordno nisku vrijednost od 27,00 bodova 1999.
Unutar političke križaljke, to znači da je korupcija u Hrvatskoj najmanje bila percipirana u zadnjoj godini vlade premijera Zlatka Mateše (u godini kada je umro Franjo Tuđman), dok se indeks popeo na najvišu razinu u zadnjoj godini Vlade Zorana Milanovića i Kukuriku koalicije.
Josip Lučev s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu zato opravdano postavlja pitanje: "Mogu li klijentelizam i korupcija biti neformalna institucija? Mogu li predstavljati ono što osmišljava uspjehe i neuspjehe političke ekonomije posttranzicijskih gospodarstava?" Indeks percepcije korupcije Hrvatsku je pozicionirao na 57. mjesto na globalnoj ljestvici od 180. Od članica Europske unije iza Hrvatske su Grčka, Rumunjska, Bugarska i Mađarska (76. mjesto), kao i sve zemlje na području bivše Jugoslavije koje su izvan EU. Crna Gora je na 63. mjestu, Makedonija na 76., Kosovo na 83., Srbija na 104., BiH na 108. mjestu. Ispred Hrvatske su 22 od ukupno 27 članica Europske unije.
Po relativno svježim Eurobarometrovim istraživanjima iz 2022. i 2023. godine, gdje se rezultat tražio u široko postavljenoj anketi među građanima, Hrvatska je prošla slabije i 2023. zadržala titulu druge najkorumpiranije zemlje u Europskoj uniji, iza na svim ljestvicama neupitno prve Grčke. Godinu dana ranije Hrvatske je tu poziciju dijelila s Ciprom. Tada je je 94 posto ispitanih građana smatralo da je korupcija u Hrvatskoj "vrlo proširena" (isto to je mislilo 87 posto ispitanih u Sloveniji, 43 posto u Estoniji i 16 posto u najbolje postavljenoj Danskoj).
U 2023. Hrvatska bilježi pomak s lošega na lošije, sada korupciju "vrlo proširenom" smatra 96 posto ispitanih. U Sloveniji istovremeno postotak s 87 pada na 83, Estonija je ipak pet postotnih bodova lošija nego godinu dana ranije (ali s 48 posto ispitanih koji korupciju ističu kao problem i dalje je značajno bolja od Hrvatske), a kao najmanje korumpirana doživljava se Finska, gdje samo 13 posto ispitanih smatra da postoji ozbiljan problem korupcije.
Lučev u svojem članku za Ideje objavljenom u proljeće zaključuje da nešto ozbiljnije od institucionaliziranih indeksa i barometara možemo shvatiti ispitivanje vlastitog iskustva ili iskustva nekoga koga poznajemo, a tko je bio podmićen ili se našao u situaciji da se od njega očekuje mito. Hrvatska i u takvom istraživanju prolazi loše: 2022. godine 24 posto ispitanih izjasnilo se da pozna barem jednu takvu osobu. Jednak postotak registriran je u Češkoj i Litvi, a lošije od toga u EU su samo Grčka i Latvija. Slovenija i Bugarska po tom su kriteriju tek neznatno bolje od Hrvatske (23 posto).
Godinu dana kasnije, 22 posto hrvatskih ispitanika ili je samo uključeno u proces ili poznaje nekoga tko jest. Hrvatska je i dalje izjednačena s Češkom, najgora je Grčka s 36 posto, a lošije od Hrvatske su Litva, Slovačka i Cipar. Čak 18 posto ispitanika u Hrvatskoj 2022. priznalo je anketarima da da je tijekom zadnjih godinu dana svjedočilo ili sudjelovalo u korupciji (lošija po tom parametru bila je samo Bugarska s 19 posto aktivnih sudionika, dok je prosjek EU bio šest posto). Prijavljen je, međutim, bio samo mali broj slučajeva (šest posto). Prošle godine Hrvatska se zadržala na 18 posto involviranih u proces (u statistiku je uračunato i svjedočenje korupcijskim procesima poznatih), ali sada je "prva u EU".
Tu smo, međutim, i dalje u sferi akademskog promatranja problema, bez mogućnosti procjene stvarnih dimenzija štete od korumpiranog sustava. Spustimo li se na realnu razinu, pa brojkama i postocima izraženu analitiku prevedemo u riječi, kao što to rade u istraživačkom laboratoriju tvrtke GAN Integrity, danskog antikorupcijskog think tanka koji se od 2015., kada je osnovan, transformirao u globalnu referentu točku za investitore koji razmatraju sigurnost ulaganja, ta verbalizirana analiza poslovnog okruženja u Hrvatskoj ne ostavlja mogućnost fleksibilnog razmišljanja o "paralelnom, ali funkcionalnom sustavu". Citiram fragment iz njihova izvješća za Hrvatsku 2020.:
"Umjereni do visoki rizici od korupcije, političko pokroviteljstvo i neučinkovita birokracija među izazovima su s kojima se tvrtke mogu suočiti pri poslovanju u Hrvatskoj. Korupcija i mito posebno su rašireni u pravosuđu, javnoj nabavi te građevinskom sektoru. Primarni pravni okvir koji regulira korupciju i podmićivanje sadržan je u Kaznenom zakonu i Zakonu o odgovornosti pravnih osoba, prema kojima su pojedinci i tvrtke kazneno odgovorni za koruptivne radnje uključujući aktivno i pasivno podmićivanje, pranje novca i zlouporabu položaja. Plaćanje s ciljem olakšavanja transakcija je zabranjeno, a darovi se mogu smatrati nezakonitima ovisno o njihovoj vrijednosti ili namjeri. Tvrtke navode da su darovi u obliku pića ili hrane uobičajeno podmićivanje i povremeno pomažu da se stvari obave."
Ukratko, od samog početka riječ je o prilično neugodnom portretu male, institucijama podrazvijene države, kakav svakom investitoru koji razmišlja o Hrvatskoj šalje signal da odustane. GAN-ov prikaz hrvatskog pravosuđa još je porazniji:
"Postoji veliki rizik od susreta s korupcijom u hrvatskom pravosuđu. Poduzeća smatraju da dolazi do nepravilnih plaćanja i mita u zamjenu za povoljne sudske odluke. Poslovni subjekti izražavaju nisku razinu povjerenja u neovisnost pravosuđa i vrlo nisku razinu povjerenja u učinkovitost pravnog okvira, pogotovo kada je riječ o rješavanju sporova i osporavanju propisa. Dugotrajnost postupaka, mogućnost političkog utjecaja na pravosudne dužnosnike i mogućnost pristranosti u odlukama sudaca dovode do niske razine povjerenja u sudove i tužitelje. Jedan od deset ispitanih sudaca izvijestio je da je bio pod neprikladnim pritiskom da odluči u predmetu na određeni način. Otprilike dvoje od pet sudaca vjeruje da se imenovanja unutar institucije ne temelje na iskustvu i zaslugama; više od polovice sudaca vjeruje isto kada je riječ o njihovu napredovanju."
I onda zaključak: "Neučinkovit i ponekad nepredvidiv pravni sustav jedan je od najvećih izazova s kojima se suočavaju tvrtke koje žele ulagati u Hrvatskoj. Rješavanje čak i jednostavnih stvari može potrajati dugo, zbog zaostataka na sudovima od nekoliko stotina tisuća predmeta..."
Nije teško zaključiti kako će u tako opisanom okruženju ulagati većinom oni koji su trošak korupcije spremni unaprijed uračunati u svoje poslovne planove, prije prvog ozbiljnog poslovnog koraka.
Takav poslovni model prvi su bili usvojili rizični investicijski fondovi, ulažući u "mafijaške projekte" uglavnom u Latinskoj Americi i Africi, a onda su ga u drugoj polovici prošlog stoljeća, kada su krenule u osvajanje Kine i Afrike, kao i devedesetih, nedugo prije velike krize "tigrovskih ekonomija" jugoistočne Azije, "otkrile" velike globalne kompanije.
Kada je londonski Financial Times, pišući o velikom kineskom bumu na prijelazu stoljeća, objavio detalje jednog od takvih ugovora, izbio je međunarodni skandal koji je završio smjenom uprava u nekoliko velikih europskih industrijskih konglomerata (počelo je sa Siemensom kada su se konkurenti pobunili zbog njihova monopoliziranja kineskog tržišta. Uprava je otišla s velikim bonusom, biznis se nastavio). Trend se nastavio otvaranjem postkomunističke "nove" Europe i potrajao sve dok većina tranzicijskih država nije priključena Europskoj uniji, gdje se, ipak, posluje unutar zadanih pravila.
GAN navodi hrvatski primjer iz 2016. godine, kada je Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) zaključila da u hrvatskom pravnom sustavu radi dvadeset sudaca koji predstavljaju potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti i za koje se vjeruje da su uključeni u potencijalno koruptivne akcije.
Suci nisu imenovani, a izvješće je uglavnom ignorirano. U GAN-ovu priručniku za ulagače stoji kako je "u pokušaju da umanji značaj izvješća, ministar pravosuđa (Ante Šprlje, jedan od suosnivača Mosta, bio je ministar pravosuđa u Vladi Orešković-Karamarko i u prvoj godini mandata prve Vlade Andreja Plenkovića) sugerirao da nalaz SOA-e ukazuje na to da je korupcija u pravosuđu tek manji problem", kao i da je "Izvješće objavljeno u kontekstu nekoliko navoda o neprimjerenim kontaktima između sudaca, uključujući neke koji pripadaju Ustavnom sudu, i stranaka koje imaju udjela u slučajevima".
Nimalo ugodnije, pogotovo jer se čini i danas vrlo aktualnim, nije ni poglavlje gdje GAN, uz zastavicu koja upozorava na "visoki rizik", opisuje hrvatske mehanizme javne nabave, a poziva se uglavnom na dokumente Europske komisije. Još jedan citat:
"Više od 60 posto tvrtki vjeruje da je korupcija raširena u javnoj nabavi kojom upravljaju nacionalna i lokalna tijela. U postupku dodjele javnih ugovora i licenci računi se često plaćaju mimo službenih pravila ili uz mito. Nadalje, tvrtke pokazuju da su favoriziranje odluka državnih dužnosnika i preusmjeravanje javnih sredstava vrlo česti. Dvije od pet tvrtki vjeruju da su posao na javnom natječaju izgubile zbog korupcije. Prekršaji povezani s korupcijom u javnoj nabavi utjecali su na do 15 posto vrijednosti javnih ugovora. Najčešći oblik korupcije u postupcima javne nabave je krojenje specifikacija za pojedine sudionike natječaja. Studija je pokazala da je razina korupcije u Hrvatskoj među najvišima u Europi te procjenjuje da bi uvođenje e-nabave moglo smanjiti razinu korupcije i osigurati uštede od 10 milijardi eura godišnje."
"Eojn.hr" je u međuvremenu zaživio kao portal javne nabave. Mehanizmi korupcije brzo su se prilagodili novom mediju. Ušteda je zasad nepoznata, u proračunu je nevidljiva. Tu već možemo govoriti o paralelnom sustavu koji propituje Lučev. Sustavu koji je, što je lako iščitati iz anketa, jedan od ključnih, ako ne prvi razlog iseljavanja mladih s visokim obrazovanjem iz Hrvatske.
Državni proračun za 2025. težak je 33 milijarde eura. Doda li se GAN-ovoj procjeni od 10 milijardi eura potencijalne uštede, što je gotovo trećina proračuna, cijena zbog nesigurnosti propuštenih poslovnih prilika, ukupna cijena troška korupcije (ili nepovratno izgubljenog novca poreznih obveznika) mogla bi doseći i 50 posto proračuna. Pretjerano? Možda. Možda i ne.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....