Oskar Schindler spasio je 1200 čeških i poljskih Židova. O njemu je snimljen holivudski film “Schindlerova lista” i postao je svjetski poznati humanitarac, najveći u Drugom svjetskom ratu. Poljska socijalna radnica Irena Sendlerowa spasila je 2500 židovske djece iz Varšavskog geta, službenik talijanske policije u Rijeci Giovanni Palatucci više tisuća Židova... A Zagrepčanka Diana Budisavljević uspjela je spasiti oko 10.000 uglavnom srpske djece iz koncentracijskih logora.
Zašto je do prije samo nekoliko godina ostala nepoznata? Zašto je to moralo biti tajna gotovo 60 godina? I to u vrijeme dok su neposredni svjedoci hrabrosti Diane Budisavljević još bili živi. To je pitanje na koje odgovore pokušava pronaći dr. Nataša Mataušić u svojoj knjizi “Diana Budisavljević – Prešućena heroina Drugog svjetskog rata” koja je ovih dana, u izdanju Profila, izašla iz tiska. Povjesničarka Nataša Mataušić, ranije predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac, više je godina istraživala život i rad Diane Budisavljević i njezinih suradnika pa je napisala i 3. veljače 2020. godine obranila doktorsku disertaciju o tome. Pod uredničkom palicom iskusnog Maroja Mihovilovića, od znanstvenog rada je nastala knjiga u kojoj je objavljeno 70 posto same disertacije. Mihovilović je originalni materijal presložio na drugačiji način, ponešto skratio, iznova komponirao i zaobišao jezik kojim se inače pišu znanstveni radovi.
Diana Budisavljević bila je Austrijanka udana za uglednog zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića, hrvatskog Srbina iz poznate i politički i javno vrlo aktivne obitelji za vrijeme Austro-Ugarske, ali i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prva velika prekretnica u šutnji i povijesnoj nepravdi prema ovoj istinskoj heroini rata dogodila se 2003. godine, kada je u Zagrebu objavljena knjiga “Dnevnik Diane Budisavljević 1941. - 1945.” Sve dok ih njezina unuka Silvija Szabo nije slučajno otkrila, nije se ni znalo da je Diana Budisavljević vodila dnevničke bilješke od 23. listopada 1941. do 7. veljače 1947. Pisala je na svom materinskom jeziku, austrijskoj verziji njemačkoga.
Nažalost, taj “iznimni povijesni dokument o kratkom, ali surovom razdoblju hrvatske povijesti, pisan iz perspektive žene koja je u nadasve teškim ratnim uvjetima pronašla snage i hrabrosti da slobodno djeluje i pruža aktivni otpor ustaškom režimu” tiskan je u samo 700 primjeraka. Ipak, “prešućena istina o ovoj hrabroj ženi iznenadila je i ogorčila ne samo stručnu nego i širu društvenu javnost”, piše u svom autorskom uvodu Nataša Mataušić. Pokazalo se da je država, tadašnja Titova Jugoslavija i Narodna Republika Hrvatska koje su izrasle upravo na krvavom antifašističkom otporu, nakon rata samo nekoliko puta službeno komunicirala s (praktičnom) antifašistkinjom Dianom Budisavljević.
Prvi put 1945., odmah nakon oslobođenja, kada je nadležno ministarstvo od nje zatražilo i preuzelo kartoteku s osnovnim podacima o 12.000 dječaka i djevojčica koji su tih ratnih godina prolazili kroz Zagreb. Vodila ju je kako bi se ratna siročad nakon rata mogla spojiti sa svojim roditeljima. Predala je i pet albuma s fotografijama djece.
“U veljači 1947. predala je izvještaj o radu Akcije Uličnom odboru Antifašističkog saveza žena (AFŽ)... Sve do njezine smrti 1978. o Akciji je više nitko nije ništa pitao, niti je ona o tome govorila”, piše Mataušić. Zašto se prešućivala takva istina, pitanje je koje se autorici nametalo od početka rada na ovoj knjizi. Jer, “Diana je osobno sudjelovala u preuzimanju 4306 djece iz ustaških logora”, dokazuje Mataušić i zaključuje da je samo do kraja 1942. godine zahvaljujući ponajviše njoj i svim onima koje je upravo ona uspjela pokrenuti “iz koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška te sabirnih logora Mlaka, Jablanac i Košutarica izašlo 7277 djece”.
Ipak, sve je postalo drugačije nakon što je Dana Budisavljević, jedna od daljih rođaka Julija Budisavljevića, snimila dokumentarno-igrani film “Dnevnik Diane Budisavljević”, koji je osvojio tri nagrade na Pulskom filmskom festivalu 2019. (Veliku zlatnu Arenu, nagradu publike i nagradu za režiju) i srušio rekorde gledanosti u hrvatskim kinima, iz kojih je publika izlazila šokirana. Nataša Mataušić surađivala je s filmskom ekipom, a istovremeno je završavala svoj rad o Diani Budisavljević. I tada se dogodilo važno i potpuno slučajno otkriće. Na jednoj Facebook-stranici pozornost joj je privukla fotografija na kojoj je prepoznala svoju junakinju.
“Slika je snimljena 1969. godine u salonu Vile Zagorje, današnjeg Ureda predsjednika Republike Hrvatske, nekadašnje zagrebačke rezidencije jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita na vrhu Pantovčaka, gdje je on odsjedao kad bi boravio u Zagrebu. Na fotografiju su J. B. Tito, njegova supruga Jovanka, Julije Budisavljević i - Diana Budisavljević”, piše Nataša Mataušić, koja je fotografiju pronašla i na stranicama beogradskog Muzeja istorije Jugoslavije. Uz fotografiju su i osnovni podaci, da je na njoj snimljen “susret s porodicom Budisavljević”, da je snimka napravljena 19. prosinca 1969. u Vili Zagorje u Zagrebu, da je riječ o “privatnom prijemu”. Iz tih šturih podataka moglo bi se zaključiti da je Jovanka Broz, rođena Budisavljević, Titu predstavila neku svoju zagrebačku rodbinu. Tito se tih dana nalazio u Zagrebu, navodno je po Julija i Dianu Budisavljević pred njihovu kuću na Svačićevu trgu došao službeni automobil koji ih je odvezao u taj neslužbeni posjet na Pantovčak. Logično je pretpostaviti da je predsjednik Tito raspolagao podacima o ratnim aktivnostima svoje gošće.
“Valja podsjetiti da je tada još trajao potpuni javni muk o onome što je Diana Budisavljević radila tijekom II. svjetskog rata. Za najširu javnost ona je bila anonimna supruga umirovljenog, nekoć uglednog zagrebačkog liječnika. No za Tita možda ona ipak nije bila samo to”, pretpostavlja autorica.
Još je vjerojatnije da je više-manje sve znala sama Jovanka Budisavljević. Ona se sa svojim zagrebačkim daljim rođacima morala sresti prije toga najmanje jedanput, samo godinu dana ranije na zagrebačkom groblju Mirogoj, kada je sahranjivan Julijev u političkim krugovima puno poznatiji brat Srđan.
“Toga hladnog zimskog dana njegovo je tijelo položeno u obiteljsku grobnicu Budisavljevića. Sprovodu tog građanskog političara, kojega 23 godine nije bilo u politici, osim članova njegove obitelji, među kojima su bili i njegov brat Julije i Diana Budisavljević, prisustvovali su ljudi iz samog vrha SKH i Titova supruga Jovanka Broz. Bili su ondje predsjednica hrvatske vlade, buduća predsjednica CK SKH Savka Dabčević Kučar i šef hrvatske Udbe, jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, bliski Titov suradnik Ivan Stevo Krajačić”, piše Mataušić.
Srđan Budisavljević je između dva rata bio odvjetnik, ali i vrlo aktivni političar građanske jugoslavenske orijentacije. Dva puta je bio ministar u kraljevskim vladama. Kao ministar je nakon kapitulacije Jugoslavije 1941. i odletio u London. Presudnu ulogu odigrao je kao jedan od trojice članova Kraljevskog namjesništva koje je nakon Churchillova pritiska formirano kao prijelazno rješenje 1945. Kralju Petru bio je zabranjen povratak u zemlju, a prije referenduma na kojem je Kraljevina otišla u prošlost formalno-pravno državni suveren je bilo Namjesništvo. Mladi kralj Petar, svjestan da je Tito odnio povijesnu pobjedu, u zadnji tren suprotstavlja se Churchillu i donosi odluku o ukidanju Namjesništva. Srđan Budisavljević bio je jedan od trojice članova koji su odbili kralja i tranziciju Jugoslavije u republiku odveli do kraja. Ta povijesna uloga jednog člana šire Jovankine obitelji mogla je biti povod da ga na Mirogoju isprati dio tadašnjega hrvatskog političkog vrha.
Međutim, Jovanka Broz je za humanitarno djelovanje Diane Budisavljević vjerojatno saznala i od Vere Becić-Velebit, supruge najvažnijeg Titova diplomata Vladimira Velebita. Naime, njezina majka Ljuba (supruga slikara Vladimira Becića) bila je jedna od najbližih suradnica Diane Budisavljević u akciji spašavanja i udomljavanja srpske ratne siročadi. Čak je i sama posvojila jednu djevojčicu koja ostala bez roditelja nakon kozaračke kalvarije. I sama Vera Velebit pomagala je Diani.
Ona je bila vrlo bliska s Jovankom Broz, koju su ugostili u Rimu 1953., gdje je Vladimir Velebit bio jugoslavenski ambasador. Jovanka, tada još samo Budisavljević, bila je poslana u Rim da jedno vrijeme, prije udaje za Tita, provede u sređenoj građanskoj obitelji u kojoj su dobre (“gospodske”) manire bile dio obiteljskog odgoja i svakodnevnog života. “Vera Velebit i Jovanka Broz bile su toliko bliske da su jedna o drugoj mnogo znale. Jovanka je znala i da Vera ima posvojenu mnogo mlađu sestru Seku, a Vera joj je ispričala i za Akciju Diane Budisavljević. Za Seku je ispričala i Titu, koji dotad – na čuđenje Vere Velebit – nije ništa znao o Akciji Diane Budisavljević. Vera Velebit bila je ogorčena: Ja sam rekla Jovanki za Seku i za Dianu. Jovanka je bila jedna divna žena, lička seljanka s puno šarma i puno, puno dobrote. Čak sam jednom Titu rekla da imamo Seku. On o takvoj jednoj akciji nije ništa znao… skrivali su to i od njega… No Jovanka Broz je to znala i očito je, organizirajući Titov susret s Dianom i Julijem Budisavljevićem, željela da to iz prve ruke dozna i Tito. Vera Velebit je rekla kako svakako zvuči nevjerojatno da Tito ne bi znao da Vera ima sestru, posvojeno kozaračko dijete, pa ona mu je to rekla, da ne bi znao i na koji se način našla u Zagrebu i tko ju je, uostalom, spasio”, piše Nataša Mataušić.
Odgovor na pitanje zašto je uloga Dijane Budisavljević bila skrivana od očiju javnosti mogao bi se tražiti u dva smjera. Činjenica da je jedna buržujka, žena koja s Komunističkom partijom i partizanskim pokretom nije imala baš ništa, učinila tako mnogo, budilo je sumnju pravovjernih boljševika koji su iz šume došli na vlast. Kako je i sam partizanski ilegalni pokret činio sve što je mogao da pomogne toj unesrećenoj djeci, nisu bili spremni dijeliti zasluge s tom strankinjom koja je “na tko zna koji način” dolazila do dozvola ustaških vlasti za svoje djelovanje. Zbog svojih kontakata s brojnim njemačkim vojnim i civilnim dužnosnicima bila je ionako sumnjiva kao kvislinška suradnica okupatora. Tatjana Marinić, predratna članica Partije, i sama je sudjelovala u spašavanju djece iz logora prije nego što je otišla u partizane. Kad se 1945. s partizanskom pobjedom vratila u Zagreb, kao predstavnica resora socijalne skrbi (kako bi se danas zvao), dala je nalog da se Diani oduzmu kartoteka i fotografije spašene djece. Nije ni to bilo dovoljno. Iz iskaza ključnih svjedoka osobno je izbacivala izjave o ulozi Diane Budisavljević. Za spašavanje tako velikog broja djece, ne samo one koja se našla nezbrinuta nakon partizanskog poraza na Kozari, službene je zasluge preuzeo ilegalni partizanski pokret, ali i Tatjana Marinić osobno.
Međutim, postoji još jedan, možda politički dublji razlog zbog kojeg tadašnje vlasti nisu mogle priznati Dianine zasluge. Zbrinjavanje tolikog broja ratne siročadi ne bi bilo moguće bez pomoći Caritasa i samog Kaptola. Diana Budisavljević se niz puta tijekom tih ratnih godina sastajala s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, a neki njezini najbliži suradnici još češće. Odnos Diane i Stepinca nije počeo dobro. Nakon prvog susreta na Kaptolu u svom dnevniku je zapisala: “Kažem mu da sam došla tražiti da spasi jedan cijeli narod, a on mi priča o stanu jedne Židovke... Onda je počeo kritizirati Nijemce, nacizam, Hitlera, da su oni za sve krivi. Kažem mu da se njemački biskupi jako zanimaju za svoje vjernike i suprotstavljaju Hitleru. Mnogi od ovdje progonjenih prešli su na katoličku vjeru i njegova je dužnost zauzeti se za njih… Na kraju obećava da će se zauzeti. Budući da u to mnogo ne vjerujem, nazivam poslijepodne kanonika Bakšića i molim za prijem. Molim ga da utječe na nadbiskupa. Molim da se kanonici sastanu i da se svi zajedno zauzmu za progonjene s Korduna.”
Nataša Mataušić zapaža da je taj odnos ipak imao uzlaznu liniju. S vremenom je Kaptol i nadbiskup Stepinac osobno preko Caritasa, kojem je bio predsjednik, pomagao sve više i sve značajnije.
“Stepinac je isprva bio nezainteresiran za pomoć Diani i njezinoj Akciji, neosjetljiv na njezine molbe i prodike, zatim je davao obećanja koja nije ispunjavao, a od kolovoza 1942. u vezi s kolonizacijom, a pogotovo od siječnja 1943. pružio je pomoć u spašavanju djece i osiguranju smještaja. Stepinčev biograf Aleksa Benigar isključivo njegovom zaslugom smatra koloniziranje djece preko Caritasa, što će poslije mnogi iskoristiti za floskulu da je upravo Stepinac spasio 7000 pravoslavne djece”, piše autorica ove knjige.
U siječnju 1943. Diana je od Stepinca tražila pomoć za spašavanje trudnica i majki s malom djecom zatečenih na ratištu, a nadbiskup je “bez oklijevanja prihvatio. Uopće se ne postavlja pitanje da li pomoći, nego na koji način pomoć organizirati”. Ipak, Diana Budisavljević je prema Stepincu cijelo vrijeme i sve do kraja rata imala, najblaže rečeno, rezerviran stav. Ali, činjenica da je surađivala s njim, s Kaptolom i Caritasom nije mogla biti blagonaklono gledana od komunističke vlasti, koja se vrlo brzo nakon rata odlučila na obračun s Katoličkom crkvom, suđenje i zatvaranje zagrebačkog metropolita na dugogodišnju robiju. Zato nije nebitno spomenuti ni činjenicu da je Julije Budisavljević želio svjedočiti na sudu u obranu Stepinca, ali nikada nije pozvan na ročište.
Nije pozvana ni supruga dr. Andrije Štampara, dr. Desanka Ristović Štampar, koja je također željela svjedočiti u obranu Stepinca. Naime, da je priznala zasluge Diane Budisavljević, nova komunistička vlast morala bi revidirati i svoje stavove barem o humanitarnom djelovanju nadbiskupa Stepinca i Caritasa. A to, uz sudsku i političku presudu Stepincu, nije moglo proći. Zato je, vjerojatno, inače svemogući Tito izbjegao ispravljati povijesne nepravde. Možda zbog kompleksnosti političkih odnosa s Crkvom i Vatikanom, možda zbog pragmatične dnevnopolitičke potrebe da ne otvara stare rane unutar komunističkog pokreta, Tito je odlučio ne učiniti ništa. “Što je u trenutku tog sastanka 19. prosinca 1969. u Vili Zagorje Tito znao o Diani Budisavljević i njezinu herojskom djelu, odnosno što je o tome saznao na tom sastanku, možda se nikada neće utvrditi”, zaključuje Nataša Mateušić.
“Ako je i znao, ništa nije učinio da se velika nepravda koju su Diani Budisavljević nanijeli članovi njegove partije – ispravi. I još nešto. Nakon što se pojavila ta fotografija, pojavila se i glasina da je Tito nakon tog sastanka odlikovao Julija i Dianu Budisavljević. Zamolila sam beogradsku povjesničarku Anu Panić iz Muzeja istorije Jugoslavije da pokuša naći bilo kakvu potvrdu o tome da ih je Tito odlikovao. Nije za to našla potvrdnu informaciju.”
