Dva mjeseca uoči lokalnih izbora Zagrepčanima je poznato samo jedno - Milan Bandić ovaj put sigurno neće dobiti novi mandat. Gradonačelnik je umro. Je li, međutim, s njim umrla i politika koju su mu mnogi zamjerali, zbog koje su ga svake četiri godine pokušali ne izabrati, ali i zbog koje im to sve do njegove smrti nikada nije uspijevalo.
Kad se jednom povuče crta, a to se mora dogoditi nakon izbora, izvan emocionalnog naboja kakav donose kampanje, saznat ćemo ono što je većina stanovnika starih zagrebačkih urbanih četvrti naučila davno: Milan Bandić bio je loš gradonačelnik, bez značajnih projekata, bez vizije grada kao urbanog središta države i bez znanja kojim bi svoju uistinu ogromnu energiju upregnuo da radi u korist svih građana. Bandić je bio gradonačelnik periferije, i taj dio njegova političkog portreta nitko neće moći ukloniti.
Kakvog, međutim, želimo gradonačelnika za sljedeće četiri godine? Na današnjem popisu trinaest kandidata nema nijednog čija bi radna energija bila makar približno slična Bandićevoj. Nema nijednoga kandidata s prirodnim političkim talentom i karizmom poput Bandićeve. Nema nikoga tko bi poznavao grad bolje nego što ga je poznavao Bandić.
Postoje, međutim, kandidati koji bolje razumiju Zagrepčane, jasan im je koncept grada-metropole i, prije svega, shvatili su da, prije nego što zagrizu u asfalt, beton i ciglu, moraju promijeniti koncept na kojemu je bila utemeljena Bandićeva politika upravljanja Zagrebom. Predizbornih anketa je više i njihovi objavljeni rezultati trebaju se uzeti sa skepsom jer u velikoj mjeri ovise o naručitelju. HTV-ova, dosegom najjača, u ravnoteži zadržava status quo na vrhu, gdje je vodeći HDZ, a slijedi SDP, dok na trećem mjestu stiže prva i jedina važna promjena sa strankom Možemo!.
Tako je na razini države, ali ako se sudi prema HRejtingu, najneizvjesniji bi izbori bili upravo u Zagrebu (i Zagrebačkoj županiji), gdje se razlika između prve tri stranke kreće oko tri posto. HDZ je na 18,7 posto, SDP na 15 i pol, a Možemo! na 14,4 posto. Izborni prag prelaze još Most, koji je na devet posto, Domovinski pokret Miroslava Škore sa osam posto, a stranka pokojnog Milana Bandića s 5,3 posto tek je lagano iznad praga. Tu, međutim, treba uzeti u obzir da je anketa rađena prije nego što je kandidaturu objavila Bandićeva pobočnica Jelena Pavičić Vukičević.
Visok je i broj neodlučnih birača - 14 i pol posto. Ostale ankete u Zagrebu prednost su do vikenda mahom davale Tomislavu Tomaševiću iz platforme/stranke Možemo! (Pravo na grad). Tijekom vikenda, međutim, na T-portalovoj ad hoc anketi, koja je zanimljiva jer je trajno živa (zato su, kada ovo čitate, postoci drukčiji nego u vrijeme pisanja), ispred njega se probila Jelena Pavičić Vukičević (23,7 posto) kao potencijalna nasljednica Bandićeva kontinuiteta, dok je Tomašević zaglavio na 21,7 posto. Takav rezultat djelomično sigurno možemo pripisati strukturi T-portalove publike, ali i infrastrukturi stranke BM 365 koja je razvijenija (i poslušnija) od one kakvom raspolaže Možemo!.
Na toj ljestvici treći je Miroslav Škoro sa 17,3 posto glasova, a slijedi ga Mostov Zvonimir Troskot sa 13,7 posto. Ostali su nebitni, uključujući HDZ-ova Davora Filipovića (8,1 posto) i SDP-ova Joška Klisovića (8,1 posto).
Anketa koju je objavio kanal N1 (radila ju je međunarodna agencija MASMI) veliku je prednost dala Tomaševiću (37 posto glasača), dok su se na drugom mjestu, gotovo izjednačeni, našli Joško Klisović (11,7 posto), Davor Filipović (10,7 posto) i Vesna Škare Ožbolt (10,2 posto). Anketa je, međutim, napravljena prije isticanja kandidature Bandićeve stranačke nasljednice Jelene Pavičić Vukičević i prije nego što je dio svojeg programa predstavio Troskot iz Mosta.
Ovdje se kao najveći gubitnik pokazao Miroslav Škoro (8,3 posto), dok je Škare Ožbolt najveća dobitnica. Pokušamo li analizirati programe izbornih favorita za Zagreb, zasad ćemo biti loše sreće, jer većina kandidata, uključujući i hiperambicioznog Miroslava Škoru (čak i na mrežnoj stranici piše mu da je “u izradi”), zasad škrtari na riječima.
Najdarežljiviji je i tu bio Tomislav Tomašević, uz Pavičić Vukičević sigurno najtemeljitiji poznavatelj urbane problematike Zagreba i, zapravo, jedini koji u izbornu utrku nije ušao s blještavim popisom projekata (do kraja kampanje morat će biti i toga), nego prijedlogom novog koncepta upravljanja gradom. Tomašević nudi transparentnu upravu, stručnjake na ključnim pozicijama u Holdingu, temeljitu reviziju financija i permanentnu suradnju s građanima.
Ni on, međutim, nije uspio pobjeći od prilično jeftinog populizma (“Dobra je demokratska praksa da upravljački kadrovi nakon promjene vlasti daju mandate na raspolaganje. U slučaju Zagreba to znači ponuđene ostavke pročelnika svih 27 gradskih ureda”), a kada, hvatajući birače s periferije, pokušava hodati Bandićevim stopama, brzo gubi na uvjerljivosti (“Nemamo nijednu bolnicu južno od željezničke pruge, a kamoli južno od Save” ili “odmah ćemo odvojiti tramvajske koridore od ostalog cestovnog prometa”).
Svemu tome unatoč, Tomašević je danas jedini kandidat koji nam je dao naslutiti dijelove svoje gradske politike i uspio pokazati da razmišlja drukčije od ostalih kandidata, bliže duhu vremena u kojemu živimo. Od njegove uprave, pobijedi li, ne treba očekivati višak kreativne vizije, ali četiri godine standardne, dosadne, činovničke uprave doista bi iznurenom gradu pomogle da se odmori.
Za razliku od Tomaševića, Jelena Pavičić Vukičević nudi nam kontinuitet Bandićeve i bandićevske politike. To je sigurno prihvatljivo za stanovnike siromašnih četvrti na periferiji, ali i za sve koji nisu dovoljno hrabri da se, s Tomaševićem, upuste u nepoznati teritorij koji bi donijela njegova najavljena promjena koncepta. To je prihvatljivo i za niz biznisa, prije svega građevinskih, koji su bili čvrsto povezani s Bandićem, uz jednu ogradu – da vjerojatno nije prihvatljivo onima iz tih biznisa koji se nisu uspjeli probiti u red gradskih “zaštićenih najamnika”. Taj je status trebalo nečim zaslužiti.
Vjerojatno neplanirani poticaj na početku kampanje Pavičić Vukičević dobila je od Ljube Jurčića, svojedobno Račanova ministra gospodarstva, koji smatra da bi gradu u ovom trenutku najviše odgovarao kontinuitet, barem je to bio spreman reći pred kamerama. Najave njezinih prvih poteza, poput rušenja tribine na Dinamovu (a zapravo gradskom) stadionu, nakon Dinamove pobjede nad Tottenhamom, znak su da od nje, zadrži li ured, ne treba očekivati promjenu.
Čovjek s kojim u Zagrebu zapravo nitko ne računa, Mostov kandidat Zvonimir Troskot, izašao je s nekoliko programskih rješenja usmjerenih obnovi Zagreba koje bi mu kandidat koji na kraju odnese pobjedu na izborima trebao ukrasti ako ih već tijekom kampanje ne prilagodi svojem programu. Ukratko, Troskot bi se obračunao s neprobojnom gradskom službom zaštite spomenika, napustio bi zonski, blokovski, koncept zaštite i inicirao izmjene Generalnog urbanističkog plana s ciljem da investitori imaju veliki ekonomski interes rušiti kompletne donjogradske zgrade i na njihovu mjestu podizati potpuno nove.
“Omogućit ćemo dodatnu vrijednost zgradama tako da im se poveća izgrađenost na više katova i više etaža u podrum (garaže), kako bi suvlasnici zgrade mogli naći zainteresirane investitore koji bi imali dovoljnu financijsku korist da naprave cjelovitu obnovu zgrade tako da sruše cijelu zgradu, sagrade novu i veću, a pritom sebi zadrže određeni broj stanova ovisno o dogovoru sa suvlasnicima”, objasnio je Troskot. Takav je model uspješno isproban u Beču i, doduše u nešto manjoj mjeri, u Pragu, i vrijedilo bi ga prihvatiti. Ostatak Troskotova dosad objavljenog programa, unatoč tome što, poput gradske promenade od Jaruna do Podsuseda, privlači podizanjem kvalitete urbanog življenja, zasad je predaleko od realizacije, a i od prave gradske problematike. Troskotu se, međutim, ne može zanijekati vizija razvoja nekog boljeg, za život udobnijeg Zagreba. Zasad nije dao naslutiti da razmišlja o promjeni modela upravljanja.
Dvojica kandidata iz vodećih stranaka, HDZ-ov Davor Filipović i SDP-ov Joško Klisović, u svojim prvim predstavljanjima naznačili su očekivano – te dvije stranke ne računaju na pobjedu u Zagrebu. Filipović je tu, pritom, u dosadašnjem sazivu gradske skupštine bio otvoreni Bandićev saveznik, a sada u kampanji, izuzmemo li najavu “tvornice cjepiva”, uglavnom ponavlja Tomaševićeve rečenice, a Klisović igra na kartu “iskustva u državnoj upravi” (bio je saborski zastupnik i predstojnik predsjedničkog ureda Ive Josipovića).
HDZ bi rado vidio Pavičić Vukičević kao gradonačelnicu. SDP računa na postizbornu suradnju s Tomaševićem, zapravo bi ga, kad bi on to htio, odmah i kooptirao. Vesna Škare Ožbolt ponudila je “savski taksi”, ali i zaglavila na plagiranju dijela Mostova programa (ne novog i ne Troskotova), Anka Mrak-Taritaš vuče za sobom hipoteku upitno zakonite legalizacije crne gradnje, Davor Nađi privukao je najdesniji sloj liberala, ali je proklizao nezgrapnim, potpuno neempatičnim izjavama nakon zagrebačkog potresa, a svi ostali su nebitni, osim, možda, Miroslava Škore koji će sigurno svojim populizmom privući desniji dio Bandićevih glasača, ali njegov program još nismo vidjeli.
Novost je što Zagrepčani prvi put u posljednjih dvadeset godina zapravo ne biraju gradonačelnika, nego glasaju za stari ili novi model upravljanja gradom. Tko god da pobijedi, teško da će se zadržati dugo poput Bandića.