Hrvatski su birači u nedjelju 21. svibnja treći put u posljednje tri godine izašli na birališta. Kako se ta intenzivna izborna aktivnost odrazila na promjene u hrvatskom stranačkom sustavu? Koliko su rezultati izbora za županijske skupštine 2017. slični ili različiti u odnosu na rezultate ranijih izbora? Pokušat ću odgovoriti na ta pitanja na temelju usporedbe izbornih rezultata od 2000. godine do danas. To je razdoblje relevantno za aktualnu dinamiku stranačkog sustava, s obzirom na to da se nakon prijelomnih izbora 3. siječnja 2000. u Hrvatskoj formirao treći stranački sustav, koji postoji i danas. Unatoč nizu uspona i padova dviju najjačih stranaka, HDZ-a i SDP-a, njihovih različitih izbornih koalicijskih strategija i pojave novih stranaka izazivača, ipak možemo govoriti o kontinuitetu bipolarnog stranačkog sustava s HDZ-om i SDP-om kao stožernim strankama polova desnog i lijevog centra.
U prethodnom razdoblju, od prvih slobodnih izbora 1990. do 2000. godine, Hrvatska je imala dva stranačka sustava. Prvi je sustav nastao na prvim izborima i opstao je samo do izbora za Zastupnički dom u kolovozu 1992. Bio je to dvostranački sustav s HDZ-om i SDP-om kao strankama koje su u Saboru imale više od 90 posto mandata i marginalnom zastupljenošću malih centrističkih stranaka i nezavisnih zastupnika.
Taj je sustav nestao nakon uspostave samostalne hrvatske države. Od 1992. do kraja desetljeća nastao je drugi stranački sustav, u kojem je HDZ kao dominantna stranka osvajao sigurne parlamentarne većine, a opoziciju su činile stranke centra (HSLS, HSS, HNS), lijevog centra (SDP, IDS) i desnice (HSP, HKDU), koje na izborima nisu mogle ugroziti HDZ-ovu premoć. I taj je stranački sustav nestao uslijed krize i izbornog poraza HDZ-a na izborima 2000. Za treći stranački sustav karakteristična je relativna ravnoteža političkih blokova desnog i lijevog centra i nemogućnost najjačih stranaka da samostalno osvoje parlamentarnu većinu, zbog čega su nužne koalicijske vlade, koje često proizlaze iz izbornih koalicija.
Stabilnost
Proučimo li dinamiku promjena stranačkog sustava, možemo utvrditi njegovu relativnu stabilnost. U cijelom razdoblju dvije su stožerne stranke zajedno osvajale oko dvije trećine glasova (najmanje 55, a najviše 71 posto, vidi sliku 2), što im je donosilo između tri i četiri petine mandata u Hrvatskom saboru, odnosno Europskom parlamentu. Stabilna temeljna struktura stranačkog sustava ipak skriva nešto veće oscilacije rezultata dviju najjačih stranaka, odnosno koalicija koje su predvodili (vidi sliku 1). Tako je HDZ svoj najslabiji rezultat postigao na izborima 2011. kad je (zajedno s koalicijskim partnerima, DC-om i Kerumovim HGS-om) osvojio samo 23,9 posto glasova (odnosno oko 29 posto mandata).
Svoj najbolji rezultat stranka je postigla 2014. na izborima za Europski parlament, doduše s čak pet koalicijskih partnera, kad je osvojila 41,4 posto glasova. Ti su izbori zapamćeni i po tome što je Ruža Tomašić, predstavnica HDZ-ova koalicijskog partnera HSP-a AS, osvojila skoro trećinu preferencijskih glasova, upola više od drugoplasiranog Andreja Plenkovića. SDP je najslabije prošao na izborima 2003. godine, kada je s koalicijskim partnerima IDS-om, LS-om i Librom osvojio 22,6 posto glasova (i još manje mandata, samo njih 34 ili 22 posto). SDP-om predvođena Kukuriku koalicija postigla je na parlamentarnim izborima 2011. najbolji rezultat za tu stranku: koalicijskih 40,7 posto glasova pretvoreno je u 60 saborskih mandata (39,7 posto), rezultat koji stranka ni prije ni poslije nije uspjela ostvariti.
Treba napomenuti da su i HDZ i SDP svoje najbolje rezultate postigli u koalicijama, no koaliranje zapravo nije formula njihova uspjeha jer su odlične rezultate postizale i kad su nastupale bez koalicijskih partnera, primjerice 2007., dok su istodobno najlošiji izborni rezultati u promatranom razdoblju postignuti s koalicijskim listama. Može se zaključiti da sinergijski učinci koaliranja za dvije najjače stranke nisu veliki, a sastavljanje koalicijskih lista i HDZ i SDP u pravilu skupo plaćaju mandatima koje osvajaju koalicijski partneri.
Izborni uspjeh stožernih stranaka desnog i lijevog centra, koje svoju poziciju zahvaljuju ukorijenjenosti u svjetonazorski čvrsto profiliranim suprotstavljenim segmentima hrvatskog društva, ovisi o tri dodatna čimbenika: političkom vodstvu, slabosti glavnog protivnika i uvjerljivosti trećih stranaka kao izazivača, koje nagrizaju prevlast HDZ-a, odnosno SDP-a unutar njihovih ideoloških tabora.
Rejting vođe
Osobni rejting stranačkih vođa nedvojbeno utječe na izborne rezultate. Godine 2007. osobna su popularnost Ive Sanadera i svježina Zorana Milanovića kao novog vođe SDP-a bili zaslužni za odlične rezultate i HDZ-a i SDP-a. Nešto slično je 2016. postigao Andrej Plenković, kada je uspio ponovno pridobiti HDZ-ove birače razočarane kompromitiranjem njegova prethodnika Karamarka. Istodobno, slab rejting stranačkih čelnika dovodi do krize i slabijih izbornih rezultata. Tako je SDP dva puta, 2000. i 2011., doživio uzlet zbog slabosti vodstva i političkog urušavanja HDZ-a.
Na izborima 2000. HDZ nije uspio kompenzirati odlazak svoga prvoga karizmatičnog predsjednika stranke, a 2011. Jadranka Kosor bila je opterećena političkim i moralnim brodolomom njezina prethodnika. HDZ se pak 2003. i ponovno 2016. uzdigao ne samo zbog vlastite snage, nego i zbog slabosti SDP-a: 2003. je Ivica Račan bio znatno oslabljen raskolom u vladajućoj koaliciji i dugotrajnim političkim prosvjedima, a 2016. je Zoran Milanović svojim izjavama izazvao revolt upravo u lijevom segmentu biračkog tijela i otjerao značajan broj SDP-ovih birača.
Podaci pokazuju i utjecaj trećeg čimbenika koji je važan za uspjeh ili neuspjeh glavnih političkih takmaca. Naime, snage trećih opcija koje ograničavaju izborni rezultat HDZ-a i SDP-a. Treća najjača stranka ili koalicija može se pojaviti u centru, gdje privlači dio volatilnih birača koji nisu jednoznačno svjetonazorski opredijeljeni, ili u desnom, odnosno lijevom segmentu biračkog tijela, gdje konkurira za glasove sa stožernom strankom političkog bloka, HDZ-om ili SDP-om. Godine 2000. svjedočili smo mobilizaciji udružene opozicije protiv HDZ-a, tako da je koalicija predvođena HSS-om figurirala istodobno kao konkurent, ali i kao partner SDP-ove koalicije. Sličnu je ulogu na izborima 2003. i 2007. imao HNS, koji se u segmentu lijevog centra s SDP-om borio za birače. Zanimljivo je da su na parlamentarnim izborima 2011. te na europskim izborima 2013. i 2014. najjače treće stranke bile Hrvatski laburisti i OraH.
SDP i njegovi koalicijski partneri morali su se, dakle, nositi s konkurencijom slijeva, koja im je oduzimala 5-9 posto glasova. Od izbora 2015. godine kao treća politička opcija potvrđuje se Most, koji konkurira za birače centra, odnosno desnog centra. U čitavom tom razdoblju javlja se i niz novih konkurenata, populističkih ili personaliziranih političkih projekata, koji su osvajali glasove, ali su ostajali izvan parlamenta (npr. lista Ljube Jurčića, Nacionalni forum Nikice Gabrića, Pametno) ili su osvajali tek nekoliko mandata (liste Ivana Grubišića i Milana Bandića, Živi zid). Napokon, treba podsjetiti na to da izborni uspjeh HDZ-a ovisi i o snazi konkurenata s desnice, odnosno o koncentraciji ili disperziji glasača krajnje desnih stranaka.
Početkom dvijetisućitih godina HSP je još bio značajan konkurent HDZ-u, koji je osvajao 5-6 posto glasova i bio parlamentarna stranka. Od izbora 2007. HDZ-u glasove oduzima i regionalni slavonski konkurent HDSSB. Međutim, zbog stranačke fragmentacije desnice značajan birački potencijal (6-11 posto glasova) ostaje tek marginalno parlamentarno zastupljen, a 2011. je sveden samo na mandate HDSSB-a. Zbog toga jedan dio desnih stranaka koristi Karamarkov zaokret udesno i ulazi u izborne koalicije s HDZ-om, što im omogućuje osvajanje parlamentarnih mandata u Saboru, odnosno Europskom parlamentu. Ne zaboravimo da je i na posljednjim izborima 2016., iako HDZ nije imao koalicijsku listu s desnim strankama, nekoliko mandata pripalo predstavnicima krajnje desnice (Hrast, HDS, Bruna Esih).
Rezultati u županijama
Na kraju, što možemo zaključiti o izbornim rezultatima za županijske skupštine na temelju opisane dinamike razvoja stranačkog sustava? Prije svega, nije došlo do drastičnih promjena stranačkog sustava. Iako su suočeni s brojnim izazivačima, nezavisnim listama i regionalnim, odnosno lokalnim strankama, HDZ i SDP sa svojim koalicijskim partnerima kontroliraju oko 55 posto biračkog tijela. HDZ može biti zadovoljan ukupnim rezultatom jer je ostvarenih 32,8 posto tek nešto slabije od rezultata postignutih na prethodnim nacionalnim i europskim izborima. Ipak treba podsjetiti da je HDZ u županijama u pravilu imao koalicijske liste s manjim desnim strankama (obuhvaćen je čitav spektar desnih stranaka, poput HSP-a, HSP-a AS, HKS-a, HDS-a, Hrasta, čak i HDSSB-a) odnosno strankama desnog centra (s HSLS-om, a u četiri županije i s HSS-om).
SDP je s koalicijskim partnerima ostvario znatno slabiji rezultat: 22,6 posto, dakle više od 10 postotnih poena slabije od HDZ-a, ali i od SDP-ova rezultata na izborima 2016. Ipak, pribroji li se SDP-ovim listama i rezultat HNS-ovih i HSS-ovih lista u županijama u kojima su se samostalno natjecale, dobiva se 26,2 posto. SDP s koalicijskim partnerima ostaje, dakle, ozbiljan takmac HDZ-u. Drugi je zaključak da se Most na ovim izborima potvrdio kao treća najjača politička opcija u Hrvatskoj. Naravno, glavni je izazov kako će stranka pretočiti svoj izborni rezultat u političku akciju koji će joj osigurati opstanak na političkoj sceni.
I treći zaključak koji sugeriraju izborni rezultati jest konstatacija da krajnje desne opcije trenutno imaju tek marginalan utjecaj. Unatoč ushitu oko uspjeha liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, krajnje desne opcije osvojile su tek 4,4 posto, znatno ispod rezultata koje su ostvarivale dvijetisućitih godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....